Burned alive

Pogledala je u njegove oči. I one su se smijale. Izmamile su osmjeh i na njeno blijedo lice, na njene srcolike usnice. Uzela njegovu je hladnu ruku. Ni njena nije bila toplija. Svjedeno, znala je, da bi živjela i da tjelešce joj je mrtvo. Kad bi ljubav bivala u njoj.
Sjetila se tada onog purpurnog, ljubičastog neba što je plovilo iznad nje. Sjetila se onog cvijeća, isto onako purpurnog i ljubičastog, mirisnog. Cvijeća što je pjevalo u travi. Sjetila se, mutnih slika koje su joj prolazile glavom. Sjetila se male bijele ručice, dječje ručice koja poseže za cvijećem. I crnine koja je tada pala na oči toga djeteta.
Odbacila je opet te misli. Odbacila zbog njega. Nije željela da ga njena sjećanja čine tužnim. Pogledala ga je tiho. On je gledao u daljinu, i pričao o hladnoći što mu je štipkala obraze. Bio je tako savršeno lijep u toj hladnoj noći. Dok je purpurno nebo plovilo iznad njih.
Znala je u čemu je bio draž purpurnog cvijeća. Ono bilo je puno kiše, poput purpurnih oblaka iznad njega. A kišne je oblake obožavala. Nije ih se bojala, jer znala je da poslje kiše dolazi sunce.
Blaga kiša šuškala je po modrom kišobranu. A on onako veseo i razigran bježao je iz jakih ruku. Držao ga je čvrsto. Njenu je ruku, prohladnu stavio ispod svog ramena. Nije dopuštao vjetru i hladnoći da se s njom igraju. Ona je bila njegova marioneta. Najljepša od svih. Nepotrgana, što je strpljivo čekala dan kad će zasjati u vještim rukama. I odglumiti svoju ulogu u predstavi života i ljubavi.
Ona se smijala. Progutala je ono crnilo što joj maglilo oči. Sad je jasno vidjela purpurno nebo, što se udaljava s kišom. Sad je jasno vidjela njegove zelene oči. Sjale su u polu mraku. S točno one dvije sjajne bijele točkice.
Ona se smijala, ona je bila sretna. Sretna jer je on uz nju da je štiti od hladnoće. Sretna jer je on uz nju da je vodi za ruku, kada zamute se njene oči. Sretna, jer kraj sebe imala je anđela. Imala je riječ i glas i pogled, sve što joj je trebalo, da još jednom preživi jedan purpurni dan.
On ju je štitio od rana. Ona ga je iscjeljivala. Njegove hladne ruke ona je zagrijala vatrom. Onako kako ju je učila ljubav.
Prije sna, sjetila se samo purpurnih masnica po tijelu malog djeteta. Sjetila se purpurne boli.
A onda zatvorila oči, i vidjela anđela pored sebe. Vidjela nejgove purpurne usne koje ljubile su masnice po tijelu djeteta. A još jedan purpurni dan je zalazio za vremenom...

Svi su dani samo lončić sive boje. Koja se onako gusta lijepi po tebi, dok je udišeš u ovoj monotoniji života. I srebrna ručkica sjaji mutno. Vidjela sam dvojicu ljudi, u sivim odjelima. Bojili su nebo.
I jutro je jutros zasjalo sivo. Još jedno jutro, u danu života. Jutro bez odluka. Osim one da ćeš i danas pokušati preživjeti.
Izgubili su se glasovi. Sivilo ih obuhvatilo, ovo ljepljivo sivilo, pa se pokušaše progurati do mene, do mojih misli. Kroz ovu kremastu sivu boju. Boju što se u valovima slijeva. I zvukovi u njoj su ostali. A tebe opet nema.
Zašto, oh zašto me ne volite. Ja vas volim. Ja vas cijenim i ljubim, poštujem. Ja vam želim pomoći. Razlog zašto od vas bježim je zato što vi meni ne možete pomoći. Meni nitko ne može pomoći. Hvala onima koji razumiju. Znam da nekada nisam morala brinuti za sebe. Brinula sam za vas i bila sretna kad sam vam pomogla. Nisam imala vremena ni razloga za brinuti o sebi.
Zašto mislite da ja vas ne volim...mene vrijeme nosi. Ja odvezana sam barka na uzburkanom moru vremena. I moji su osjećaji čisti. Ali moje emocije vatrene, prevrtljive, često bolne. Tu vi ne možete pomoći. Ne želim postati zvijer. Ne želim vama nauditi. Ne vama koje volim.
Vrijeme se mijenja. Nikad naučena da letim. Nikad naučena da se izvučem ispod pijeska što mi ulazi kroz suha usta. Nikad naučena da ne šutim.
Vi koji podučavate, znajte da reći ono što treba znati nije dovoljno. Što je s onim izvan pravila? Što je s onim sličnim, a krivim? Što je s onim...što se nesmije napraviti...


Prošla sam pored bijelog mora.
Moje bijelo lice nije u njemu imalo odraza. Pružila sam svoju bijelu ruku i dotaknula tu hladnu bijelu površinu. Moja ruka nije uzburkala tu tekuću čistoću. Približila sam lice površini, i prošaptala moru. Moj dah, moj glas ono nije čulo. Ni dah nije ga uzburkao. Bila sam ljuta, bila sam bijesna, bila razočarana i udarila, udarila sam more...
Ono je i dalje bilo zrcalno bijelo, pokriveno bjelinom hladna snijega.
Bila sam razočarana. Zaplakala sam.
Crna suza kapnula je. I more se sivilom obojilo.
Znala sam...ja postala sam puka želja. Zaživjela u nemogućnosti.

Padala je kiša. Rano jutro je plakalo. I sunce se skirvalo iza vela sivih. Još mlado za udaju.
Probudilo ga vrijeme. I neki čudan sjaj što mu zasjano na predivne zelene oči. Pogledao je oko sebe. Bijela pera još su bila raspršena po mirisnoj posteljini. Pored njega ležalo ej krhko blijedo tijelo, utopljeno u gusti san.
Bio je tih, nije želio probuduti ju. Njena gola, galtka leđa sjala su srebrnim odsjajem.
-Da li je kišat azbog koje ovo tjelašce izgleda tako srebrno, kao tekući sjaj?-zapitao se.
Nije nastavio razmišljati dalje. Nije ni trebao. Ako nešto već jest dovoljno čisto i lijepo, ne treba se pitati zašto. Prihvatio je i uživao u toplini mirisne posteljine i njenog mladog tijela.
Ona je u snu udahnula tužno.
Nadvio se tiho, nježno nad njeno rame i zaogrnuo ju bijelim krilom. Tako mekim, čistim i glatkim. Približio se. Položio svoje blijedo mramorno lice uz njen topli vrat i sklopio oči.
Ona bila je svijesna...svaki pokret kvari doživljaj.
Kiša je još padala tiho, u jecajućem žamoru. Njihove duše igrale su se u njihovim snovima.

Sunce polako borilo se prije negi utone u oblake i brdašca, da vidi još malo njihova nasmijana lica. Lica anđela koji se smiju najljepši su prizor ovog svijeta. I u najvećoj tuzi taj smješak izvlači iz tebe neku skrivenu nadu u bolje sutra. Pa se osmjehneš tiho svojim suzama, prije nego započnu ponovo teći.
Oni trčali su pored mora po zlatu, pa se i more osmjelilo dotaknuti anđeoska tijela. Obuhvaćajući im ruke nježn ei glatke što su dirale njegovu pjenu i škakljale ga tiho. I ono se smijalo s njima.
Ona bila je još premlada i krila tek su trebala izrasti. To nije bil anjena tuga, to bila je njena nada i snaga.
On tada imao je krila za oboje. I bio nesebičan u davanju svojega svijetu. Njegove jake ruke podignule su njeno krhko tijelo.
Zahvatila ga je oko toplog, mirisnog vrata i naslonila glavu da čuje otkucaje vremena u njegovu srcu.
Odveo ju je na mjesto kojem raj se klanja. Odveo ju je do svojega srca.
Sunce je zajecalo tiho. I za dar prije smrti prosulo je zlato po njihovim licima.

Njihove oči su se srele. Dugi bijeli prsti isprepleli. Bili su tako smireni plutajući u gustoj masi nekog osjećaja otupljenosti. Jer ništa im više nije bilo važno, oni pobjegli su od svijeta.
Ne, svijet od njih je pobjegao.

Samo je pogledala onim nevinim očima u njegove oči. Zelene šume i sve mirisne livade pune vila malih što skakuću po cvijeću, i sve zelene doline, i mora zelena, i neba, i svi safiri skrili su se u sjaju tih očiju. Sve uspomene uspavanog svijeta. Ona je vidjela tu ljepotu. Zato je voljela gledati u te predivne oči. Oči jednog anđela.

Polegla u njegov je zagrljaj. On pustio je vrijeme neka prođe, zbog nje.
Ona bila je umorna.njeno lice blijedo, samo usnice crvene, žar njene duše, njenog osmjeha.
Ona voljela je davati svoje osmjehe svijetu. Pa se i on malo nasmije svojim suzama.
Raspleo njenu je kosu. Bakar što joj s eprosuo niz glatka ramena. Pogledao ju je bez riječi.
I poljubio njene usne užarene.
Umor uzeo im tijela, i oslobodio duše. Pa zaspaše istiom snom.
Samo se svijet usudio prišuljati, da ih vidi dok sanjaju.