Burned alive

Tako gadljiva, odurna i umišljena, nosom parajući oblake, a očima gledajući lice Boga. Barem je tako mislila. Ah, ma nije bila ništa posebno lijepa..niti bi svijet zabljesnuo od njenog presvijetlog lica. Nije, ne, ali se osjećala tako lijepom. Osjećala je da bi njena ljepota mogla promijeniti svijet. Barem je tako mislila. Kako li je glupa i naivna bila. Praveći se da mari zabadala svoj veliki nos u tuđe stvari. Glumeći da uistinu želi pomoći. Ah bila je prvoklasna glumica. Samo, ne znam kako se osjećala bez one maske koju bi nosila hodajući pozornicom svijeta. Isprazno, vjerojatno. Sanjala je neke svoje snove nadajući se da će drugi primjetiti. Da će primjetiti koliko joj nisu bili dostojni. Usitinu, mislila je da trebaju biti zahvalni i ponosni ako im se obrati. Koja glupača. Vječno se smijala, pa i onda kada je u sebi vrištala i plakala. Bila je tako gluha i otupjela. Vidjeti njene suze bilo je isto kao gledati smrt u oči. Nemoguće da kažeš ta si ti upravo onaj, koji je smrti izmakao. Nemoguće da kažeš da se upravo pred tvojim nečasnim licem slomila. Taj odurni, gadljivi smješak. Tako bezličan i umjetan. Bila je zvijezda tuđih snova...i bila je toga svjesna. Često bi upravo na račun snova iskorištavala ljude. Bila je upravo gadljiva. Kada bih ju samo mogla pljusnuti da se prizemlji to prokletničko lice...dovoljno jako da postanem nova osoba. Ili zauvijek nestanem...

08.04.08
Kišne kapi na mome licu.
To nisu suze jer plakati ne mogu
Željezne oči.
Vjetar suši moje srce.
Ono plače za lanjskim leptirom.
A san da će se vratiti i ovog proljeća
Ostaje samo san.
Pod svjetlom ovog bezimenog grada
Ulice zna moje tijelo.
Besvjesna, razapnutih jarbola plovim.
Da u tišinu stanem, da se odmorim
Da ne razmišljam.
Rob sam svojih misli.
Gospodar mog si srca.
Kazni me barem da osjećam
Budi blizu, molim te.
Jer doći će dan kad zazvonit moja će zvona.
More me guta tiho, u tami.
More što kori moje griješne ruke.
Toplina me oblijeva
A možda je to zadnje
Što ću ikada osjetiti.

Ipak, kuglica sladoleda još je pet kuna...

Znam da sutra odlaziš. Odnoseći sa sobom moje ruke, moje misli i osjećaje. Odnoseći sa sobom onaj dio mene, za koji nisam znala da ga imam. Dok ga nisi ponio sa sobom.
Vidjela sam svoj odraz na tamnom staklu. Vidjela sam i tvoj odraz. Nisi me primjetio, gledajući u neonska svijetla reklama. Da, stajala sam u tami, kao obično, kao onda, samo ovaj put...nisam imala dušu. Vidjela sam odraz blijedog tijela.
Nebo se počelo mračiti, postajalo nejasno, ljepljivo i gusto. Kišne su kapi ostavljale svoj trag zrakom. Otvorile su mi se oči. Ali nije bilo uma da shvati ono što vidi. On, nestao je s maglom.
Nisam znala što dalje. Ovakav bogalj nije sposoban ni udahnuti kako treba...jer ovaj bogalj nema ruke da diše. Jer one su ga tjerale da diše. One su bile jedino što je on poštovao.
Odnijeo si ih sa sobom.
Pitaš se zašto je tvoja torba bila tako teška? U njoj je bila olovna duša. Olovna duša koja nije znala sudbinu, koja nije znala za vrijeme i bila svijesna svoje nemogućnosti. Bila je svijesna da može samo znati.
A moji osjećaji? Njih nisi odnijeo. Oni pošli su za tobom. I moja te ljubav obavijala i slijedila u stopu, poput razdraganog štenca ispred djeteta...samo što nije svatio da je postao pas lutalica, odbačenih od svih.
Moja sreća, moja sreća zamirisala je tvoju nježnu kosu. Moja sreća u njoj je zaspala.
Moja nada spustila se na tvoje oči...zato su sjale zlatnim sjajem.
Moja utjeha ostala je na tvojim usnama...no obećala mi je, da jednom, u vječnosti ona će se vratiti. Tvoje će usne prozboriti, jednom...obećala je.
A tuga, ah tuga, jedino vjerno blago ovog tijela, jedini dokaz da je živo, ona koja je u njemu stanovala prije i sada, nakon tvog odlaska, sada pruža mu san u kolijevci od suza.
Nasmij se mojim smijehom, jer ovo se suho grlo grči od suza, ovo je tijelo u rukama tuge, a tuga za smijeh ne zna. Nasmij se mojim smijehom, da znam da negdje putem nisi izgubio...mene.