Burned alive

Uši su mi otvorene ne začepljuj ih tišinom...uspomene donose samo crnu tugu. Želim samo znati da su sada sretni oni koje sam učinila tužnima. Poneka d želim dodirnuti savršenstvo. Povlačim ruku u strahu da ga ne uništim. Spalim. Usmrtim. Valovi prolaze, titraju kroz um...otvaraju se vrata nekog drugog svijeta. Nije to mašta, ni zbiljna, ni sjećanja, prošlost ni budućnost. Samo misao.

Kad bi moja krv samo meni bila neotrovna...nitko ju više ne bi krao i njenom se čvrstoćom hvalio. Ona bi ih ubila u trenu kad pomisle da imaju ono što je pripadalo meni. Kad bih bila kamena, čvrsta, iznad onih koji su iznad mene..kad bih imala pogled koji se ureže u misli...samo to... zar tražim previše? Nedostupnost...neispunjena želja.

Odužilo se vrijeme gledanja u tišinu, slušanja crne tame..nema zaborava...misli ne žele napustiti tijelo. Samo tiha molitva. Mudrost je u škrtim riječima sročena..zahtjeva predznanje. Nedogađanje ostavlja previše vremena razmišljanju. Vrijeme mi je dalo krila i bacilo me u ponor života da naučim letjeti. Moje su misli kao divlji vranci rastrčani na prašnjavom putu po mjesečini... Na sve strane u svakoj sekundi ne shvaćajući da je tijelo ograničeno. Materija. One su neumorne u izrabljivanju ovog tijela. Istina, ono nije savršeno, ni lijepo, ali služi. Dobro podnosi umor kad one urlicima tjeraju san...

Ne bojim se smrti već života u muci. Bojim se koraka koji mi mogu uskratiti zadovoljstvo. Često se prepadnem...vlastitog otkucaja srca...tako slično...

Skriti tugu treba nečim prolaznim, da za nju nitko ne zna. Ljepota će u otkriti, suze neće presušjeti i ona će biti pokazana svijetu... Sakrij je u kriku i izbaci iz sebe u mraku, gustu tamu...čut će samo onaj kojemu je stalo...a takvih je malo i zato ne brini. Tuga u zvuku odzvonit će daljinom i upit će je zemlja.

Jedina riječ postoji za prijatelje, vezana kao krv i srce, kao uzdah i život...HVALA...

Koraci koji odzvanjaju u daljinu značili bi slobodu. Igramo se sudbinom koja se igra nama. Povrijedi me i povrijedit ću se zbog tebe. Povrijedim li te, povrijedit ćeš me svojom povrijeđenošću. Upravo to najviše boli. Lakša je prva bol. Da li da odemo kao neznanci ostavljajući za sobom sve uredno u slučaju da prođemo tim mjestom u našem srcu? Najmanje bolno. Najviše glupo jer to nije život. To je strah od života. Ne smijemo željeti više...

Kako bih željela od drugih uzeti jednu uspomenu za sebe za koju ne bi znali da su mi je dali...krađa.

Krv...moj san...moja stvarnost. Gledajući kroz staklo vidjela sam srce. Dušu i misli. Samo je jedna istina onakva kakva treba biti. Vjera, nada, želja. Potpuno različite. Vjeruj-i bit će. Nadati se-vjerovati uz razočaranje na ramenu. Želja-nešto moguće u potpunoj nemogućnosti.


U glupači se javljaju osjećaji jer je shvatila da ne može sastaviti razbijeno stakleno srce...