Burned alive

Stajah. Cijeli svijet bješe odjednom zamrznut. Mrtav. Životi su polazili svojim putem. Mjesec je obasjavao samo mene. Noć je samo meni šaptala. San se igrao samnom. Odlazio, dolazio kao da je nevažan u tom trenutku. Daleki glas podsjećao na prošlost. Nagoviještao budućnost. U tome trenutku ni čežnja, ni tuga, ni sjećanja, ni uspomene, ni smijeh niti plač nisu bili važni. Kraj mene u svom punom sjaju stajale su misli i samoća. Tišinom mjesečine obasjana noć. Tražila sam glas anđela da samnom progovori, molila kliktaje vrana da raskreče tišinu noći, sjećala sa pjesme mladih srca dvaju prijatelja što nekoć živješe istim životom, sjećala se savjeta, tuge i sreće koje smo dijelili. Sred puste noći ostala sam sama sa crninom, mjesečinom i tišinom što kao vjerni prijatelji uvijek ostaju, tek ponekad čekajući po strani. Sred ljetne noći hladnoća iz srca tresla je moje tijelo. Skupljajući se na mjestu mrtvih uspomena kao fetus u svom svijetu vapeći za pomoći pri ponovnom rođenju. Čekanje jutra koje ubija. Čekanje porodilje da se porodim. A ti si anđele mislima grlio moje hladno tijelo, ne shvaćajući da tvoji su snovi bili u mojoj sadašnjosti, mojoj mašti što me podizala iz vječnosti, gradeći nadu. I krv je moja vapila za ključanjem, ali nije bilo žara ni topline da bijes uzvrije i iz tuge se porodi jer ti si anđele hladio moj bijes i grijao moje tijelo. Gledala sam tvoje oči i bljedoliko lice na predivnoj slici nebeskog svoda. Oči tako sjajne, oči tako lijepe koje vole i koje volim. U rukama stiskala sam kamen osjećaja privezan oko moga vrata. Kamen prijateljstva, utješenja, smrti i sljedećeg života. Prazni kreveti jasno su govorili: Nikad više. Kao da su upravo maknuli mrtva tijela i mrtve duše što su me svojim postojanjem veselile, pa sada vape za novima da na njih liježu. I opet ponove priču: Nikad više. Samo je trebalo sačekati. Samo treba čekati. A tvoj glas anđele, odjekivajući od zidove mojih uspomena, podizao me iz zaborava i pokazivao da ako ni ovozemaljski stvoritelji ne mare u uvjerenju a sve je u redu, da ti strepiš čekajući da sjećanja krvavo uzvriju i porode moje tijelo kraj tvoga. Trebalo je čekati. Treba čekati. I kad se porodim kraj tebe sva bol će nestati. Jer ja te samo trebam slušati da osjetim sve što osjetiti trebam. Svaku riječ kao zlatni dukat čuvam i vjerujem da one me hrane za vječnost. Želim te bog svoje duše, svoje sreće. I svaka je ljubav pomalo sebična, a ja sam sretna ako si ti uz mene sretan. Ako mogu utažiti tvoju žeđ. Ako postanem tvoja voda što se prolijeva po tvojim rukama, po tvome licu. Tijelo je tu da služi mislima, da ih dokaže. Čvrsto sam vjerovala u tvoju prisutnost. I kad me mjesec budio iz vlastitih snova (a tko mu daje dopuštenje) moje su te misli stvarale. Žudile. Voljele. Moje su misli ja. I jutro me porodilo, čekala sam život da zaspim, da se odmorim. Čekala kraj predugog puta. I sad čekam tvoje ruke kao najljepšu dobrodošlicu.