Burned alive

Oh moja dječice, začeta u mojim mislima, rođena iz mojih ruku. Vi ste znak mog stvaranja, mog postojanja. Dovoljan broj ne dopušta da budete uništeni u navali želje bolesnog uma ili vremena za uništavanjem mog stanja postojanja. Kao majka svoje kćeri, dajem ja vas u ruke ogorčenih ljudi da ublažite njihovu patnju. Crne djevojke pune ljubavi. Rađane svakoga dana. Sada znam kako čovjek koji voli mora biti zahvalan jer mu stvoritelji voljene daju dio sebe. Odrezana loza iz koje potekli ljubav i tuga-vino i krv.
One riječi tužne koje izlaze iz tijela bez volje nisu riječi koje očekujem. Svako slovo ima osjećaje. Tako riječi postaju drvene, suhe, spore. Tek stara kora na oronulom hrašću života. Oprosti. Osjećaj bezosjećajnosti koju ne želimo. I sada te čekam da mi se obratiš...čekam raširenih ruku tvoj suzni zagrljaj...dopusti da čuvam tvoje tajne, da ti se obratim...
Što to radiš, što to radite...ja shvaćam vaše neshvaćanje. To što radiš nije ono što želiš. A želiš raditi po svom samo i jedino ono što želiš. Poslušaj što ti govori onaj koji shvaća. Udovolji duši u intimi sebe. Tajnovitost i zadovoljstvo čini posebnim, ostvaruje cilj. A ostvarenje i oslobađanje duha tajnovitim. Zanimljivi su oni koji imaju želje, snove, ciljeve, tek ponešto djela, mnoštvo uspomena i poznatih ljudi. Iznenađujući, nepredvidljivi, pozitivni, nevažno sretni ili tužni. Oni koji znaju čuvati tajne. Knjige zlatnim lancima okovane. Izvođenje brutalnosti u javnosti znak je prolupalosti u očima zdravih koji ne vide.






Gore, prema nebu, vinulo se moje tijelo. Prema ali ne i u nebo. U daljini vidjeh tijelo, vidjeh dušu iznad njega, raširenih krila leti. Moja se vine u visine, tek tiho, na dva dijela raspolovi, duša i misli, dva lepeta crnih krila, dva graktaja nestanu među krošnjom starog stabla što se počelo da suši. Ubrana je crvena jabuka sa stabla što raste na nebu života. Ruke predivne, nježne i snažne, ubraše je nesvjesno. I kada bude željela biti zaboravljena, bit će to svjesna tajna mladog života...
Umrijeti za ljubav. Nepojmljivo. Umrijeti zbog ljubavi. Stvarnost. Nepojmljiva želja za krilima, letenjem, boli i tuzi. Nemogućnost razumijevanja teče vam iz očiju.
Visoko na mjestu djetinjstva bude se uspomene. Previše misli...bivaju nedovršenje.
Volite me, želite me, ratujte, dajte mi osjećaj neživog bića i ja ću umrijeti. Valovi oko mene postajali su valovi u meni. Moj brod misli i djela plovio je morem crvenim od krvi.
Ako sve je samo igra, iza koje je ostala samo moja potrgana igračka, ja neću plakati jer predobro sam se igrala. Vrlina u mani moj osjećaj nepostojanja budućnosti...stara iznutra, pod pritiskom se izjeda utroba, osjećaj da nema vremena...na svaku zabavu, rizik i dobro djelo nešto šapće....iskoristi... Možda je to zbog tog što ne mogu predočiti budućnost...ili je upravo zato ne mogu predočiti? Jer je nema? Ali zato ima sadašnjosti i prošlosti kojom će se znati da postojala je moja budućnost, kada sve nade utihnu.



Anđele... tebi upućene moje riječi odjekuju prema nebu..Tražim tvoje lice u licu noći, tražim tvoje oči u očima svijeta. Moje male usnice šalju molitvu prema kraljevstvu Boga, a u njima tvoje ime... Tvoje hladne ruke, tvoji glatki anđeoski obrazi, tvoj umiljati glas. Tvoj presveti život. Tvoje utjelovljenje, tvoja ovozemaljska pojava. Zbog tebe...za tebe. Ti činiš ovaj svijet najljepšim mjestom za postojanje. Ti me činiš nadnaravnom. Mudrost odiše iz tvoje tišine. Ne shvaćaš da sve je shvaćeno u tvojim očima, nesvjestan svog božanskog postojanja. Pali anđeo, moja zvijezda Danica. Moja potpora, moj kostur na kojeg slažem krvave komade mesa svojih dobrih djela. Zbog tebe sam to što jesam. Bez tebe ono što bi drugi željeli da budem. Ne mogu reći da ne bi postojala bez tebe. Ali mogu da bi teško postojala bez tebe. Bez savjeta, cilja, usmjerenja i pomoći. Neusmjerena, besciljno i bezuspješno lutajući prema kraju. U potrazi za crnom ljubavi. U potrazi za riječima što će me uvjeravati da postojim i da još nije moje vrijeme da se pridružim vječnosti. U meni nema straha od samoće, u meni je strah od nemogućnosti. Ti skidaš moje okove. Ti otvaraš vrata moje zlatne krletke. Zlatnog zatočenja. Anđele pun ljubavi. Hvala. Ja vjerujem da je bola bio tvoj silazak sa neba..bolno otkidanje bijelih krila...bolno rođenje. Ali vjerujem i da su tvoje prve suze bile suze radosnice. Ja sam te čekala, nesvjesna svoje sudbine. Nesvjesna i danas uživam u plodovima sudbine što se prelijeva u sadašnjost. Hvala za ljubav. I sada samo mogu reći: anđele, VOLIM TE...

Za mog palog anđela..

Ne želim biti potrgana lutka. Ne želim umrijeti. Jer sada znam da Bog postoji...