Burned alive

Pozadina se u glazbu prelijeva. Negdje u daljini samo su šumovi. Šumovi propalog svijeta. Vrisak ljudi bez grla i klokot lanaca na mesu mrtvaca. Šumovi u daljini mojih misli. Šumovi u blizini moga svijeta. Misli roje strah. Poput crnog dima što hoće da zaguši, zaguši svijetlo, zaguši život, strah tako intenzivan i gust, tako ljepljiv i čvrst, što me obavija, što me odnosi u svijet panike. U svijet surovosti. Stišćem zube da ne povratim utrobu. Zatvaram oči da mrak izgori slike mržnje. Crno-bijela tehnika svijeta u komadićima raspadnutog stakla postojanja. Prostor se vrti oko malog mi tijela, tako usamljena, u hladnoći što nagriza, sve je mutno, mutno....gledam sebe očima posrednika dok tijelo mi se grči u pokušaju obustavljanja budućnosti i shvaćam da ono što prolazim ne sluti na zemaljsko, jer ono više ne postoji... Ne postoji svijet, ne postoji život, daleka je utjeha. Ostajem u mraku obasutom mlazom tuge, negdje u međuprostoru, u shvaćanju da nikad neću biti ono što sam bila, jer moje je tijelo obilježeno udarcima nestajanja. Strah nestaje...dolazi mir. Tako blažen, tako predivan, osjećaj da sve je jednako važno u nevažnosti, samo Ljubav, samo Ljubav je taj cvijet to se hrani krvlju žrtava svojih, i ona raste ostavljajući za sobom polje osmijeha. I Ljubav podigne moje lice prema slapu blage svijetlosti što me povede u zaborav, dok moje oči krvare ispod zatvorenih kapaka, krvare za onim što je nestalo, što nikad neće biti i što nije bilo, za onim što sam napustila. I osjećam kako pohotno moje misli i moje tijelo žudi za toplinom, za Ljubavlju što se po meni prolijeva, ali srce, ono iskreno, ono čisto u svojim namjerama, ono lijepo i jedino dobro što biće ima, srce se stidi, srce plače. Srce glasno šuti jer ono voli, ono je vječno i njemu se presuđuje vječna patnja u odajama Ljubavi. Ono želi proživjeti, ono želi dati ljubav da bi je znalo primiti...primiti za Vječnost. A Ljubav me miluje staklenim rukama, njena duga, srebrom pozlaćena, crna kosa što pri vrhovima u iluziji srebra i nestaje, pada preko njena snježna lica, ona iznad mene, okreće moje lice prema svom, ja u strahu da otvorim vlastite oči, gledam očima posrednika...ili su to bile oči srca. Njena bijela haljina što nestaje u prašini oblaka i svijetlog mraka prostora u vremenu prelazi preko mojih ruku, finija od svile, finija od mjesečine... Gledam kako odvlači moje malo tijelo, a njen šapat što tješi i iscjeljuje, prolazi preko mojih usana i plete se u moju kosu poput jesenjeg vjetra. Moje usne šaptale su s Njenim mislima....Za vječnost...u vječnost i zauvijek..
Ovo je moj kraj i moja sudbina, i moje će srce ostati u među prostoru, za vječnost, zatočeno jer tijelo je nevjerno i varljivo, a ono voli samo jednom i iskreno, ono traži i daje svoju Ljubav, jedinu koja vrijedi u svijetu uspomena i sjećanja, svijetu što pored mene se raspao..
Moje srce je ostalo negdje dolje, daleko, u svijetu boja i šarenila, svijetu uspona i dubokih padova, svijetu gdje još živi Uspomena i Prošlost, svijetu kojem dolazi Budućnost, svijetu gdje živi Vrijeme. Jer ondje gdje moje je tijelo Vrijeme je mrtvo. Moje srce je ostalo u mislima jednog savršenog stvorenja, zaljubljeno u ljepotu, zaljubljeno u savršenstvo koje Priroda i Svijet mogu stvoriti, zaljubljeno u Anđela što lebdi u potrazi za malim tijelom, što odnijela ga Ljubav, ta varljiva, zanosna Vječnost, ta predivna Smrt. A moje iskreno srce plače u vječnoj patnji....