Burned alive

"Okrenite broj na vašem televizoru, ispisan u desnom kutu vašeg ekrana i za trenutak ćemo vam dostaviti najnoviju verziju sreće..."

Sve je tako tiho. I ja sam sama. Slušam kako prolazi zakašnjelo vrijeme. Utaškavam bol u sebi, koja izjeda iznutra. Gledam uspomene što blijedo sjaje.
Sada ti nedostaješ.
Tvoj smješak razbio ovu bi tišinu. I pogled tvoj zaustavio sunce da ne zađe u krvave oblake. Tvoja riječ dala bi mi snagu i obrisala ovu krv, što iz oka teče. Tvj duh moj bi oživio.
Jer nepravda me jede, duboko iznutra. I gutam vlastitu krv u sebi. Kad nevidi mojeg se truda, a tuđi se, nikakvi, hvale. I uzdižu nadamnom, i mojim umom što se bori. Da, ja sam uz njega, kao i uz svoje tijelo, i pružam mu utjehu i posršku, šapućem riječi lažne nade...a znam da pravda još dugo neće stupiti ovdje. Jačam i govorim sama sebi, da ne potonem.
Sama sam. Oni ne razumiju. I ove riječi su prazne i tupe. I imam osjećaj da sve što napravim ne vrijedi.
Odabirem krivi put nakon što sam pošla pravim.
Okrećem se prema svijetu. U izdajnicima tražim savjet i zaklon. Tražim ocjenu i nagadu za svoja djela, za trud.
Njihov lažan trud se slavi...i uzdiže. U nemogućnosti da se opirem jer svaki j epokušaj otpora uzrokom novog udarca što me poput čavla zabija u vlažnu zemlju.
Oni ne vide moj trud. Oni zatvorili su oči pred mojim razumijevanjem.
Oni prestali su slušati, kad je došao red an mene da prozborim.
Oni drugima daju lažna krila. A znaju da stavljaju ih na preslaba tijela. Slabe umove.
Moj se um obezvrijeđuje. Moja inteligencija(na granici postojanja) okaljava.
Moj svijet, što su mi dali da ga od karata složim, sada se ruši.
Njima, njima oni su dali kamen. Njima koji neznaju kako napraviti zid za zaklon od vjetra.
Sad čekam vjetar da nas sve pomete. Vjetar pravde da se krene iz početka.


Duboko u sebi, krhko dijete čuvam.

Uzeo moje si ruke,
I ljubio njihovu bol.
Za svoje rane nisi znao.
Uzela tvoje sam srce
I polegnula ga na postelju
Od mladosti, života i iskrenosti.
Dao si mi ono što tražim
Od rođenja, od svijeta,
Za čime lutam i vraćam se u svijet
Noć, vodu, ljubav i krv.
Na sebe stavljam hladan oklop.
Znam da sudbina čeka.
Mač iz korica vadim.
Ja ljubavi sam borac.
Čekaj me ispod najvećeg
Hrasta u najgušćoj magli.
Ja doć ću, sa sestrama vilinskim
I dati ti život svoj.
Sve neokaljano, čisto i mlado.
Moj oklop, moj mač,
Neće na meni sjati.
Skrivat će ih ista noć,
Koja skriva nas i ovu ljubav.
Zavit ću rane tvojega srca
I darovati ti vječnost.
Ti dat ćeš mi život.
Kad juto svane, poći češ tiho
Oblacim abijelim, braći svojoj.
Ja odjenut svoj ću oklop,
I poći u boj.

Kišna suza pred njenim očima spava. Ona još mlada. I nebo tužno. Leptiri još nisu sadašnjost. Budućnost pred vratima. I njene godine. Ona još sanja o lijepim danima, danima bez boli. Ona još mašta o suncu i sreći. Pred putem ju čeka ponor. Začahurena, u sjeni svog imaginarnog svijeta. Ona još spava. A vani, neki drugi je život. Život što kuca gdje ulaza nema. U svojoj mašti, prostorijama mislima zadimljenim. U njenim je očima duga. U njima još postoji sunce. A vani, samo oblaci tuge što skrivaju dan.
I leptiri što su ljetos naslonjeni na njenim kosama snivali. I svijetlost što po njenim očima plesaše... zaspali bezvremeno. Umorni za beskonačnost. Sad sjedi kraj prozora, sama. Ni vjetra, ni suza. Kiša daleko, tišina bježi. Glasovi se sami sebe boje. Zar njen je grijeh došao pred sud, pa se i njoj sudi kao biću, jer postoji? Ni sjene, ni pomaka. Ona sama dijeli svoju patnju.
Izblijedjelje boje u očima izvora. U očima srca. Samo crno-bijeli svijet. I ona bol što sad pada iz oblaka, po njoj i njenoj samoći. Grize, pali iznutra. Odumire duša. Vrijeme je otrov. Nikada proživljena starost, zauvijek izgubljena mladost. Nedostojna da živi za vječnost, jer vrijeme se izmaknulo njenim rukama. Kišna suza, sad se budi...