Kišna suza pred njenim očima spava. Ona još mlada. I nebo tužno. Leptiri još nisu sadašnjost. Budućnost pred vratima. I njene godine. Ona još sanja o lijepim danima, danima bez boli. Ona još mašta o suncu i sreći. Pred putem ju čeka ponor. Začahurena, u sjeni svog imaginarnog svijeta. Ona još spava. A vani, neki drugi je život. Život što kuca gdje ulaza nema. U svojoj mašti, prostorijama mislima zadimljenim. U njenim je očima duga. U njima još postoji sunce. A vani, samo oblaci tuge što skrivaju dan.
I leptiri što su ljetos naslonjeni na njenim kosama snivali. I svijetlost što po njenim očima plesaše... zaspali bezvremeno. Umorni za beskonačnost. Sad sjedi kraj prozora, sama. Ni vjetra, ni suza. Kiša daleko, tišina bježi. Glasovi se sami sebe boje. Zar njen je grijeh došao pred sud, pa se i njoj sudi kao biću, jer postoji? Ni sjene, ni pomaka. Ona sama dijeli svoju patnju.
Izblijedjelje boje u očima izvora. U očima srca. Samo crno-bijeli svijet. I ona bol što sad pada iz oblaka, po njoj i njenoj samoći. Grize, pali iznutra. Odumire duša. Vrijeme je otrov. Nikada proživljena starost, zauvijek izgubljena mladost. Nedostojna da živi za vječnost, jer vrijeme se izmaknulo njenim rukama. Kišna suza, sad se budi...
Post je objavljen 07.02.2008. u 20:55 sati.