Burned alive

Kako su sebični oni što umiru od svoje ruke, prkoseći sudbini i rugajući se vremenu, nemareći što napuštajući svoj tijelo, stvoritelje i svoje stvorene, voljene čine leševima povlačeći za sobom njihovu dušu u dubine crnih misli slabe nade.
Da sam znala da ovaj vlak vozi u smrt, u tugu i jad, nikad, nikad ne bih ušla u njega. Možda samo u potrazi za dokazom života, događajima. Za malo tuge ili sreće što bi potjerala krv mojim žilama. No nisam mogla pretpostaviti jer ta crvena, mirisna, čista, tekuća boja mamila je moje tijelo u svoju utrobu. I ta moja karta bila je prevelika, preskupa...Vlak nije smrt. On je posrednik. Prisiljen ili svojevoljan. Nije na njemu sva krivica. Sad posežem za papirom jer je to moj jedini izlaz. Moje razrješenje. Oprost grijeha. Ali moje su misli crne, modre kao ono duboko more što me gutalo. More što je tonulo u dubinu. U dubinu moga srca. Vrane u daljini zagraktale na pozdrav mome dolasku. Ljepljiva, gusta, topla svijetlost izvlačila je suze iz mog tijela. A sada je nema da ih osuši sa moga lica. Stajala sam na mjestu svoje prošlosti. Našeg zaborava. Sudbine. Gorke suze što nagrizu blijedo mi lice padaju i padale su na posmrtnom stajalištu. Našem stajalištu. Pruga što vodi u prozirnost, nemogućnost. Nikad dovršena. Njen nastavak vide samo odabrani. Ja još nisam među njima. Shvaćam da nisam tu, već sa strane gledajući patnju da naučim patiti. Tijelo zamišljeno, instinktivno hoda. Moja svijest bijaše gušena rukama gustih misli i povicima: zašto?.....moje misli postale previše crne. Bolesne. A moji stavovi ludi. Uništit će me jednom a tako i cijelu moju obitelj. Moji ciljevi previsoki, u krvi vlastitoj okupana, dosežem ih svojom voljom i radom. To me troši. Troši nadu, vjeru, sreću. I uviđam da moja je sudbina ista. Savršen život što ubija. Curo, suviše smo slične.
Ti si pronašla oslobođenje, ja molim za tvoju dušu. Ja te ne krivim kao što te krivi svijet pun nerazumijevanja. Oni su ti koji ne znaju. Ne znaju da ih voliš, ali da si sebe morala spasiti.
Ljudi su željni tvog tijela, tvoje duše radi vlastitosti, vlastitog zadovoljenja. Oni su ti koji ne razumiju. Misleći da konstruktivnim mjerama moraju moći pomoći ti, da te moraju iscijeliti, ne pokušavajući te saslušati. Kad se nema što reći. Ne pokušavajući te pustiti da odrasteš, zapitaš, otkrivaš. U njihovim očima TI si luda. U njihovim očima JA sam luda.
Krv zove krv. I krv se odaziva. Zaigra kad susretne svoju vrstu, svoj rod. Hvala na toj povezanosti jer bi ljudi inače kao životinje, beznačajno, nepoznati vladali zemljom. Nepoznati, time i mrtvi. Hodajući tako naokolo, mislima vrijeme je stalo i naviknute na samoću udaljavaju se od ljudi. Od najbližih. Ne traže sažaljenje od drugih, to ih tjera u tugu, traže vlastito, to im daje zadovoljstvo.
Previše isto detaljima mog postojanja, za razumjeti trebate poznavati. Vraćala sam se istom prugom smrti što je sada vodila u tugu. U očaj i suze. Zbog viđenog i onog neviđenog. Kroz staklo caklile su se staklene oči jednog smrtnika, običnog bića. Izgubljene duše.

Šugave tajne što ih okruglo lice skriva
Tajne o mjestu gdje sunce sniva
O vremenu tuge, o vremenu sreće
Tajne o prošlosti, bez budućnosti veće,
Tajne o boli, tajne o krvi,
Tajne o tijelu što smiješak mu smrvi.
Ono krilo je tajne
Nimalo lijepe, nimalo bajne.
Čuvši vlastito ime
Stvori se lice puno gorčine
Lice djeteta nesretna
Lice čovjeka ogorčena.
Dva oka staklena
Prema nebu, domu vrana
Uperena.
Ruke blijede kao i lice
Dozivaju šaptom predivne ptice
Što graktanjem daju mu dušu.
I šugave tajne ostaju u srcu
Ostaju neizrečene na okruglom licu
Ostaju nezaboravljene.
Tijelo je mladenačko
Odveć crno, staračko
I drugo lice
Odnijelo mu čistoću.
Te crne oči
Misli i srce koči,
Te tvrde hrapave ruke
Što slabom tijelu zadavale muke
Nikad zaboravljene.
Ovo je istrošena duša
I ovo tijelo sada napušta.
A šugave tajne
Ostaju skrivene
Pod božanski blagim smiješkom
Mrtvog, mladog, okruglog lica.

Odveć se pretvaram u ono što mi se gadi, a bezuspješan je moj povratak nazad... raspadaju se moji stavovi kao kule o karata pred vjetrom dobrote i ljubavi. Tope se hladnokrvne stijene u mojim mislima..postajem topla voda koja će ispariti pred suncem vremena. Što mi radite?
Vežete ruke kajišima, lancima, stavljate noge u okove i sjedate me na električnu stolicu govoreći da sve će biti u redu.
Stavljate crn povez na moje oči... nestaje slika blijedih pločica i...vaš topao glas od crnine stvara najljepše mjesto na svijetu, osvijetljeno, lijepo...ja ga slušam. To je mjesto u mojim mislima. Ali ne shvaćam..da moje mogućnosti leže zarobljene na stolici smrti, zajedno sa mojim tijelom. Ja osjećam hladan metal pod prozeblim stopalima i hladnu krunu na ćelavoj glavi. Vaš je glas moja najljepša melodija, i ovaj stolac postaje prijestolje moje vladavine svijetom. Ja vas neizmjerno volim. Volim vaše laži i tražim još.. metal i okovi na nogama su zlatne cipelice, a žice oko mog vrata što sežu cijelim tijelom, zlaćeni su lanci. Svaki je osjet istine i straha otišao varajući moje oči i uši.

Da, to što vidiš, to je stvarnost...zar ne želiš uživati u njenom postojanju?..
Zvuk opija...osjećam tople ruke na svome licu..u usnama crna guma dobiva okus pečenog mesa..RUKE KOSITELJA MOG ŽIVOTA POSTAJU RUKE NAJVJERNIJEG SLUGE...sada je čas....tijelo je spremno...slavlje počinje...

Blaga struja ljubavi blokira srce...još vam vjerujem...ali srce više NE...oči se ne mogu otvoriti, usta ne mogu povikati, ruke uzdignuti ni noge potrčati...i pred sam kraj shvaćam prijevaru.
Nije dovoljno vremena za pokajanje, oni su ga ukrali...i OSTAJEM U NEMOGUĆNOSTI...
Tek su ujutro došli lešinari da pokupe ono nešto tijela, gledali su kacigu punu kablova na ćelavoj glavi, kajiše na rukama, otvorene žice oko vrata što sežu cijelim tijelom...zlatni lanci...
Na nogama bosim okovi od željeza, na iscrpljenim kričavim očima, smrznutom pogledu još je crni, kožni povez...usta zgrčena u bolan vrisak, otisci zubi duboko u gumenom valjku što upijao je krikove...i bol...cijelo tijelo zgrčeno, u nekakvom bolnom, iskrivljenom stanju. Tek uši i dalje čuju žubor daleke vode, mirisnu melodiju i glas ljubavnika što ih posla u smrt..
Na njima jedina krivnja...