Burned alive

Kako su sebični oni što umiru od svoje ruke, prkoseći sudbini i rugajući se vremenu, nemareći što napuštajući svoj tijelo, stvoritelje i svoje stvorene, voljene čine leševima povlačeći za sobom njihovu dušu u dubine crnih misli slabe nade.
Da sam znala da ovaj vlak vozi u smrt, u tugu i jad, nikad, nikad ne bih ušla u njega. Možda samo u potrazi za dokazom života, događajima. Za malo tuge ili sreće što bi potjerala krv mojim žilama. No nisam mogla pretpostaviti jer ta crvena, mirisna, čista, tekuća boja mamila je moje tijelo u svoju utrobu. I ta moja karta bila je prevelika, preskupa...Vlak nije smrt. On je posrednik. Prisiljen ili svojevoljan. Nije na njemu sva krivica. Sad posežem za papirom jer je to moj jedini izlaz. Moje razrješenje. Oprost grijeha. Ali moje su misli crne, modre kao ono duboko more što me gutalo. More što je tonulo u dubinu. U dubinu moga srca. Vrane u daljini zagraktale na pozdrav mome dolasku. Ljepljiva, gusta, topla svijetlost izvlačila je suze iz mog tijela. A sada je nema da ih osuši sa moga lica. Stajala sam na mjestu svoje prošlosti. Našeg zaborava. Sudbine. Gorke suze što nagrizu blijedo mi lice padaju i padale su na posmrtnom stajalištu. Našem stajalištu. Pruga što vodi u prozirnost, nemogućnost. Nikad dovršena. Njen nastavak vide samo odabrani. Ja još nisam među njima. Shvaćam da nisam tu, već sa strane gledajući patnju da naučim patiti. Tijelo zamišljeno, instinktivno hoda. Moja svijest bijaše gušena rukama gustih misli i povicima: zašto?.....moje misli postale previše crne. Bolesne. A moji stavovi ludi. Uništit će me jednom a tako i cijelu moju obitelj. Moji ciljevi previsoki, u krvi vlastitoj okupana, dosežem ih svojom voljom i radom. To me troši. Troši nadu, vjeru, sreću. I uviđam da moja je sudbina ista. Savršen život što ubija. Curo, suviše smo slične.
Ti si pronašla oslobođenje, ja molim za tvoju dušu. Ja te ne krivim kao što te krivi svijet pun nerazumijevanja. Oni su ti koji ne znaju. Ne znaju da ih voliš, ali da si sebe morala spasiti.
Ljudi su željni tvog tijela, tvoje duše radi vlastitosti, vlastitog zadovoljenja. Oni su ti koji ne razumiju. Misleći da konstruktivnim mjerama moraju moći pomoći ti, da te moraju iscijeliti, ne pokušavajući te saslušati. Kad se nema što reći. Ne pokušavajući te pustiti da odrasteš, zapitaš, otkrivaš. U njihovim očima TI si luda. U njihovim očima JA sam luda.
Krv zove krv. I krv se odaziva. Zaigra kad susretne svoju vrstu, svoj rod. Hvala na toj povezanosti jer bi ljudi inače kao životinje, beznačajno, nepoznati vladali zemljom. Nepoznati, time i mrtvi. Hodajući tako naokolo, mislima vrijeme je stalo i naviknute na samoću udaljavaju se od ljudi. Od najbližih. Ne traže sažaljenje od drugih, to ih tjera u tugu, traže vlastito, to im daje zadovoljstvo.
Previše isto detaljima mog postojanja, za razumjeti trebate poznavati. Vraćala sam se istom prugom smrti što je sada vodila u tugu. U očaj i suze. Zbog viđenog i onog neviđenog. Kroz staklo caklile su se staklene oči jednog smrtnika, običnog bića. Izgubljene duše.