Burned alive

Padala je kiša. Rano jutro je plakalo. I sunce se skirvalo iza vela sivih. Još mlado za udaju.
Probudilo ga vrijeme. I neki čudan sjaj što mu zasjano na predivne zelene oči. Pogledao je oko sebe. Bijela pera još su bila raspršena po mirisnoj posteljini. Pored njega ležalo ej krhko blijedo tijelo, utopljeno u gusti san.
Bio je tih, nije želio probuduti ju. Njena gola, galtka leđa sjala su srebrnim odsjajem.
-Da li je kišat azbog koje ovo tjelašce izgleda tako srebrno, kao tekući sjaj?-zapitao se.
Nije nastavio razmišljati dalje. Nije ni trebao. Ako nešto već jest dovoljno čisto i lijepo, ne treba se pitati zašto. Prihvatio je i uživao u toplini mirisne posteljine i njenog mladog tijela.
Ona je u snu udahnula tužno.
Nadvio se tiho, nježno nad njeno rame i zaogrnuo ju bijelim krilom. Tako mekim, čistim i glatkim. Približio se. Položio svoje blijedo mramorno lice uz njen topli vrat i sklopio oči.
Ona bila je svijesna...svaki pokret kvari doživljaj.
Kiša je još padala tiho, u jecajućem žamoru. Njihove duše igrale su se u njihovim snovima.

Sunce polako borilo se prije negi utone u oblake i brdašca, da vidi još malo njihova nasmijana lica. Lica anđela koji se smiju najljepši su prizor ovog svijeta. I u najvećoj tuzi taj smješak izvlači iz tebe neku skrivenu nadu u bolje sutra. Pa se osmjehneš tiho svojim suzama, prije nego započnu ponovo teći.
Oni trčali su pored mora po zlatu, pa se i more osmjelilo dotaknuti anđeoska tijela. Obuhvaćajući im ruke nježn ei glatke što su dirale njegovu pjenu i škakljale ga tiho. I ono se smijalo s njima.
Ona bila je još premlada i krila tek su trebala izrasti. To nije bil anjena tuga, to bila je njena nada i snaga.
On tada imao je krila za oboje. I bio nesebičan u davanju svojega svijetu. Njegove jake ruke podignule su njeno krhko tijelo.
Zahvatila ga je oko toplog, mirisnog vrata i naslonila glavu da čuje otkucaje vremena u njegovu srcu.
Odveo ju je na mjesto kojem raj se klanja. Odveo ju je do svojega srca.
Sunce je zajecalo tiho. I za dar prije smrti prosulo je zlato po njihovim licima.

Njihove oči su se srele. Dugi bijeli prsti isprepleli. Bili su tako smireni plutajući u gustoj masi nekog osjećaja otupljenosti. Jer ništa im više nije bilo važno, oni pobjegli su od svijeta.
Ne, svijet od njih je pobjegao.

Samo je pogledala onim nevinim očima u njegove oči. Zelene šume i sve mirisne livade pune vila malih što skakuću po cvijeću, i sve zelene doline, i mora zelena, i neba, i svi safiri skrili su se u sjaju tih očiju. Sve uspomene uspavanog svijeta. Ona je vidjela tu ljepotu. Zato je voljela gledati u te predivne oči. Oči jednog anđela.

Polegla u njegov je zagrljaj. On pustio je vrijeme neka prođe, zbog nje.
Ona bila je umorna.njeno lice blijedo, samo usnice crvene, žar njene duše, njenog osmjeha.
Ona voljela je davati svoje osmjehe svijetu. Pa se i on malo nasmije svojim suzama.
Raspleo njenu je kosu. Bakar što joj s eprosuo niz glatka ramena. Pogledao ju je bez riječi.
I poljubio njene usne užarene.
Umor uzeo im tijela, i oslobodio duše. Pa zaspaše istiom snom.
Samo se svijet usudio prišuljati, da ih vidi dok sanjaju.