Kad sam bio mali, posve mali, nisam volio da me gospođe, koje su susretali moji roditelji, grle i ljube. Svašta su me ispitivale, ponekad i takve gluposti da sam se čudio njihovoj hrabrosti. Ali sam mislio da je to dio neke igre, ritual koji one moraju proći da bi poslije mogle razgovarati s mojim roditeljima. Meni je to ipak bilo suviše nepristojno, ali sam pristajao na sve. Znao sam čak lijepo pozdraviti. Naučili su me stariji stotinama sitnih pojedinosti koje sam smatrao nevažnima.
I onda opet rat. Tek kada smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom neumitnošću, kada smo skinuli sa sebe sve prljave navike koje smo navlačili svako jutro pred zrcalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima, tek tada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezda zagrlili.
I ja sam sada konačno shvatio važnost i bit zagrljaja. Kada nekoga grlite, to je znak da više nemate riječi zahvalnosti što je s vama, to je ono hvala koje vas pokreće da u tom trenutku živite samo za bliskost. A nije bilo tako. Zagrljaji su bili najjeftiniji način da preživite susret do kojeg vam nije stalo. Mislim da će ljudi koji žive ovaj rat još dugo u svojoj svijesti nositi iskon te geste. Tako i treba. Da smo svi to znali, možda svega toga ne bi niti bilo. Kada nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem, jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak.
/Siniša Glavašević/
************************************************
*********
Posljednje riječi izgovorene prije spavanja uvijek su upućene njemu, mome Anđelu, da me čuva, da današnji sv. Mihael - «Tko je kao Bog?» /jest Božji ratnik, borac protiv zla koji je uza me u vremenima tame, kako «zli neprijatelj ne bi nada mnom imao moć»/, Gabriel - «Bog je moja snaga» /jest navjestitelj velike radosti «za sav narod»; on je glasnik čudesnih i nesvakidašnjih Božjih ulazaka u ovaj svijet/ i Rafael - «Bog spašava» /jest nepoznati pratitelj i zaštitnik koji otvara oči za novi pogled, koji se skriva u ljudima, koji mi pomaže nositi životno breme, koji mi kroz osmjeh djeteta otvara novu nadu, koji sve vodi prema dobrom ishodu/ čuvaju svu djecu, sve ljude ovoga svijeta od svih strahota koje ih mogu zadesiti:
Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili.
Prema Božjem obećanju, čuvaj mene noću, danju.
Od svakoga zla me brani, da mi dušu grijeh ne rani.
A kad s ovog svijeta pođem, sretno da u nebo dođem
Da se ondje s tobom mogu vijekom klanjat dragom Bogu.
Reci nam, kako se dolazi u nebo? – upitaše mudra starca.
- Nakon što umre, čovjek nastavlja svoj hod stazom koja vodi od vrata smrti do nebeskih vrata – reče mudri starac. – No, budući da se nebeska vrata ne otvaraju svakoga dana, dogodi se da čovjek pred njima mora dugo čekati. Kad se, nakon dužeg vremena, vrata otvore, čovjek odmah s praga može vidjeti da je nebo posve jednostavan dom u kojemu prebivaju obični i vedri ljudi koji se s Bogom susreću u blagosti i ljubavi. Čovjek se zbog toga silno obraduje. I tako čovjek ulazi u nebo.
- Reci nam – upitaše ponovno – kako se dolazi u pakao.
Mudri se starac nasmiješi i reče:
- Nakon što umre, čovjek nastavlja svoj hod stazom koja vodi od vrata smrti do nebeskih vrata. Ali, budući da se nebeska vrata ne otvaraju svakoga dana, dogodi se da čovjek pred njima mora dugo čekati. I to ga ozlovolji. Kad se, nakon dužeg vremena, vrata otvore, čovjek odmah s praga može vidjeti da je nebo samo jednostavan dom u kojemu prebivaju obični i vedri ljudi koji se s Bogom susreću u blagosti i ljubavi. Čovjek se tada silno ogorči, jer mu postane jasno da ovdje nema ništa od sjaja i slave o kojima je sanjao. I tako čovjek ulazi u nebo.
- Reci nam – upitaše ga – otkuda vodi najpouzdaniji put u nebo.
- Ako ne prepoznate nebo u sebi i u onima koje ljubite – reče im mudri starac – nigdje ga nećete naći.
"Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa.
Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi.
Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se.
Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo;
ne raduje se nepradi, a raduje se istini.
Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nigda ne prestaje."
***********
PRAVA LJUBAV
Svaki čovjek postavlja si pitanje: Što je uistinu ljubav?
Jer sreća svakog čovjek ovisi o ljubavi koju poznaje,
koju traži, koju doživljava i iskusi.
Prava ljubav povezana je s davanjem i predanjem.
Njezina je radost u tome da se drugome daje,
da ima srce za drugoga. Ona je povezana s nježnošću
i sa spremnošću oprostiti.
Ona se drži odmaknuto prema moći, nasilju, posjedovanju;
može se držati odmaknuto čak i prema samoj sebi.
Prije dvije tisuće godina stanoviti Pavao – njega dobro
poznaju prije svega kršćani – napisao je povelju, magnu
chartu ljubavi koja je još i danas aktualna.
Ako želiš znati koliko posjeduješ od te ljubavi,
tada umjesto riječi ljubav stavi svoje vlastito ime.
A stoji zapisano:
»Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi,
ljubav se ne hvasta, ne nadima se;
nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.« (1 Kor 13, 4-8).
Vjeruj mi, ovo je jedina ljubav koja nikada neće prestati.
Ova se ljubav nikada neće dati slomiti.
"Moj prijatelj nije se vratio s bojnog polja, Gospodine. Dopustite da ga pođem potražiti." reče vojnik svom poručniku.
"Ne dopuštam!" odgovori časnik, "ne želim da riskirate svoj život radi čovjeka koji je vjerojatno već mrtav."
Vojnik, ne obazirući se na zabranu, ode i nakon sat vremena vrati se smrtno ranjen noseći mrtvo tijelo prijatelja.
Časnik bijesno poviče: "Rekao sam vam da je mrtav. Recite mi, je li zaista bilo vrijedno otići po mrtvo tijelo!?!"
Vojnik umirući odgovori: "Naravno, Gospodine! Kad sam ga našao, još je bio živ. Rekao mi je: bio sam siguran da ćeš doći!"
Prijatelj je onaj koji dolazi uvijek, čak i onda kada su te drugi već odavno napustili
******************************
Sustina prijateljstva je velikodusnost
****************************
Mnogi ljudi ce ti prolaziti kroz zivot, ali samo pravi prijatelji ce te voljeti i ostaviti trag u srcu.
*****************************
Prijateljstvo je najvazniji odnos ljudskog zivota. Ne pamtimo boli nanesene od svojih neprijatelja, vec sutnju svojih prijatelja.
*****************************
Prijateljstva treba stvarati, ali i kako da ih ponudjena prepoznamo?
*****************************
Ne bdije nad nama da od njega ne odlutamo,
već bdije čekajući da se vratimo
- onda kad se nikom više nemamo vratiti... /p. Luka Rađa/
1Zborovođi.
Davidov.
Jahve, proničeš me svega i poznaješ,
2ti znaš kada sjednem i kada ustanem,
izdaleka ti već misli moje poznaješ.
3Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,
znani su ti svi moji putovi.
4Riječ mi još nije na jezik došla,
a ti, Jahve, sve već znadeš.
5S leđa i s lica ti me obuhvaćaš,
na mene si ruku svoju stavio.
6Znanje to odveć mi je čudesno,
previsoko da bih ga dokučio.
7Kamo da idem od duha tvojega
i kamo da od tvog lica pobjegnem?
8Ako se na nebo popnem, ondje si,
ako u Podzemlje legnem, i ondje si.
9Uzmem li krila zorina
pa se naselim moru na kraj
10i ondje bi me ruka tvoja vodila,
desnica bi me tvoja držala.
11Reknem li: "Nek' me barem tmine zakriju
i nek' me noć umjesto svjetla okruži!" -
12ni tmina tebi neće biti tamna:
noć sjaji kao dan
i tama kao svjetlost.
13Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
14Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,
15kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.
16Oči tvoje već tada gledahu djela moja,
sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:
dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.
17Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi,
kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.
18Da ih brojim? Više ih je nego pijeska!
Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!
19De, istrijebi, Bože, zlotvora,
krvoloci nek' odstupe od mene!
20Jer podmuklo se bune protiv tebe,
uzalud se dižu tvoji dušmani.
21Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje?
Zar da mi se ne gade protivnici tvoji?
22Mržnjom dubokom ja ih mrzim
i držim ih svojim neprijateljima.
23Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj,
iskušaj me i upoznaj misli moje:
24pogledaj, ne idem li putem pogubnim
i povedi me putem vječnim!
U svojoj želji da se u potpunosti preda Kristu i s njime suobliči Franjo milosno prima Kristove svete rane, stigme, na brdu La Verna godine 1224.
Molitva Sv. Franje
Ti si svet Gospodin, Bog jedini, koji čudesa stvaraš.
Ti si jak, Ti si velik, Ti si svevišnji.
Ti si svemoguć kralj.
Ti si, Oče Sveti, Kralj neba i zemlje.
Ti si trojstven i jedini Gospodin, Bog nad bogovima.
Ti si dobro, svako dobro, najveće dobro, Gospodin
Bog živi i istiniti.
Ti si ljubav, sveta ljubav.
Ti si mudrost, Ti si poniznost, Ti si ufanje, Ti si ljepota,
Ti si blagost, Ti si sigurnost, Ti si mi spokojstvo, Ti si
radost, Ti si nada naša i veselje.
Ti si pravednost, Ti si umjerenost, Ti si sve naše
bogatstvo od zasićenosti.
Ti si ljepota i blagost, Ti si moje utočište.
Ti si mi čuvar i branitelj, Ti si zaklon moj.
Ti si rashlada.
Ti si naša nada, Ti si vjera naša.
Ti si naša ljubav.
Ti si sva naša naslada, Ti si naš vječni život: veliki i
divni Gospodine, svemogući Bože, milosrdni Spasitelju.
*******************************************
Ovu je molitvu Franjo napisao nakon što je na tijelo primio sv. rane, pa je ona najviše plod njegova mističnog iskustva.
Kao pravi zaljubljenik, Franjo zaboravlja sama sebe, da bi potpuno uronio u razmatranje ljubljene osobe, veliča njezine kvalitete i prednosti koje ga toliko privlače, da ta osoba postaje za njega jedini razlog života.
Tvoju su lađu
Vjetrovi odnijeli
Na pučini dalekoj
Olujama lomili.
------------------
Al oblaci nestanu
Kad more sunce poljubi
Duša ti zna
Više nisi sama
Bog je s Tobom.
------------------
On te ljubi
S tobom uvijek ostaje
Kada pritisnu te boli
Ta ljubav jača postaje.
-------------------------
Kad te neka druga mora
Lažnim sjajem privuku
Bog te opet prima k sebi
Tvojoj duši daje luku.
-------------------------
Kad tvoja se lađa
U nemirnom moru izgubi
Odbaci sav strah
Odbaci tugu
Bog je s tobom.
------------------
On te ljubi.
/tekst pjesme: Maja Štrk
izveo: VIS Dujam iz Splita na ovogodišnjem Uskrsfestu/
Da je Rafael skinuo plavetnilo s neba,
suncu oteo njegov sjaj,
pomiješao najljepšu plavu
sa najsjajnijom zlatnom bojom na svojoj Madoni,
ne bi iscrpio Majčinu ljepotu.
Da je Michelangelo svojim dlijetom isklesao
u najljepšem mramoru
beskrajnu bol na licu Piete,
tko može reći da je dao sve
što Majčino srce u boli može proživjeti.
Da su tvorci besmrtnih arija
uzeli tonove svih skala,
mekoću najnježnijih harfi,
zasvirali Majci,
tko može reći da su svojim melodijama
uhvatili drhtaje Majčina srca.
Da su pjesnici skupili
najljepše cvijeće narodnog jezika,
uzeli najslađe riječi,
povezali ih u najmilozvučnije kitice,
tko može reć' da su ispjevali
najljepšu pjesmu Majci.
Ona je sama pjesma,
Ona je jednostavno Svetinja,
Ona je Srce koje nas i preko groba grije,
Ona se za života žrtvuje,
poslije smrti moli,
Ona nam je uvijek blizu!
U filozofskim i religioznim razmišljanjima starih naroda križ je znak smirenja i mira cijeloga svemira. Sva se geometrijska tijela smiruju kada nadu, u skladu određenoga križa, svoje težište. Najsavršenije se križ ugrađuje u kvadrat i kružnicu. Križ naznačuje temeljne pravce orijentacije: gore-dolje, desno-lijevo. Ili još više: sjever-jug, istok-zapad. Ako mu krakove protegnemo u neizmjernost, u isto vrijeme u točki susretišta krakova imamo ishodište i dohodište - s jedne strane, a s druge je označena otvorenost prema neizmjernom.
U kršćanstvu je križ posvećen mukom i smrću Gospodina Isusa Krista. U ono vrijeme, u Rimljana raspeće na križu bijaše pogrdna smrtna kazna. Ta smrt, po izjavama samoga Krista, bijaše iz ljubavi prema Bogu i ljudima: "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje« (Ivan 15,13). Stoga je križ simbol Kristove ljubavi, štoviše on postaje znakom samog Krista. U svakom raspelu kršćani časte Raspetoga.
U kršćanstvu se u nerazdvojivu cjelinu vežu dva dana - Veliki petak i Uskrs. Tak križ postaje zastavom Krista Uskrsloga. U njemu kršćanska pobožnost gleda obnovljeno Stablo života i Raja zemaljskoga. Križ naznačuje »ljestve Jakovljeve« koje je Bog, utjelovljenjem Sina svoga, spustio na zemlju da uspostavi most između neba i zemlje. Stoga drevni himan svetom križu pjeva: »O zdravo križu, nado sva!« A poznata je i stara izreka: »Per crucem lucem« - »po križu k svjetlu!« Skovala ju je drevna kršćanska askeza: istom po trpljenju, iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, postizava se spasenje.
Kršćanska je pobožnost kroz duga stoljeća utkala svoje osjećaje prema Isusovu križu, točnije prema Kristu raspetom, četrnaest postaja. One dosižu svoj vrhunac u dvanaestoj postaji: »Isus umire na križu.« Od postaje do postaje sve snažnije i sve dublje osjećamo ono što izražava staro načelo: »Ljubavlju ljubav vratimo, srca mu svog ne kratimo!« Isus nam od Pilatove presude pa do njegova polaganja u grob, pokazuje put uzvratne ljubavi: »Što god ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili!« (Mt 25,409). Tako smo opet pred čudesnim križem u kojemu se spaja vertikala (ljubav prema Bogu) i horizontala (ljubav prema čovjeku), a sve se susreće u križevnoj točki, sve se to događa - kroz Isusa.
Ponijeti svoj križ, to po svetom Pavlu znači: »Nosite breme jedan drugoga, i tako ćete ispuniti zakon Kristov« (Gal 6,2). Ponijeti svoj križ to znači: ne tovariti sebe na drugoga, kao breme i teret njegova života. Isus tako stupa na čelu povorke svih onih koji od njega uče: nositi svoj i tuđi križ života. I tako na kraju postići plod križa – vječni život
S tom mišlju, s tim osjećajem i s tom ljubavlju uđimo u Isusov križni put. Isus nosi svoj križ kroz cijeli svoj život, ali nadasve nosi baš svoj jedinstveni križ od prve postaje križnoga puta pa sve do vrhunca postaje: „Isus umire na križu.“ Sve više i više, sve teže i teže, u sve većoj tjeskobi i boli dok nije na taj svoj križ prikovan čavlima i na tom jedinstvenom križu izdahnuo. Izdahnuo je u najdubljoj boli i najuzvišenijoj ljubavi – Ocu na hvalu, nama na spasenje. U tom Isusovu križu sjedinjuju se svi naši križevi koji nastoje – u našoj sve većoj strpljivosti i ljubavi – biti Bogu na čast i svima nama na spasenje.
Taj je Isusov i naš križni put oslikan na svim ovim markama u stotinu slika i čudu svih boja. I duša koja ih promatra doživljava kako su lijepe i utješne, svete i pobudne…, svaka postaja i sve zajedno, ove i naše Isusove muke – u svjetlu njegova uskrsnuća. Onako kako je zapisao naš A. G. Matoš (Sabrana djela, JAZU, Zagreb 1973, XVI, 86): »Ali ne, nema naš narod vjere filozofa i teologa. Njegov je Krist siromašak, prikovan na križ, njegova nevinost što strada, njegov brat u stradanju, što ga viđa svaki dan na seoskim raskrižjima, na brdima i dolinama. On živi od Krista i sa Kristom kao od kruha i sa kruhom…« /Fra Bonaventura Duda/
******************************************
Barjaci kreću kraljevi himan
Barjaci kreću kraljevi, otajstvo križa sjaji se
na kojem život umrije i smrću ljude oživi.
Kad koplje mu se okrutno zabolo šiljkom u srce,
sa vodom krv potekla je, od grijeha nas da očisti.
I ispuni se silna riječ, što narodima David je
u svetoj pjesmi doviknu: zavlada Bog sa drveta.
O drva divnog, štono sja u kraljevskome grimizu,
kom dano bi da dotiče toliko svete udove.
Na blaženim je rukama tog svijeta cijenu nosilo
i Bože tijelo vagnuvši sotoni plijen je otelo.
Oj zdravo, Križu, nado sva! u dane Muke Gospodnje,
umnoži milost dobrima i digni krivnju s grešnika.
Naš spase, sveta Trojice, nek svaki duh veliča te,
ti dijeliš križa plodove, ti vječnu slavu podaj nam.
***********************************
I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.
/Iv 3,14-15/
Mojsije je po Božjem nalogu načinio zmiju od mjedi i postavio je na stup. Kad bi koga ujela otrovnica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.
/usp. Br 21,9/
***********************************
Križ nam je osvijetlio put,
Tragove stopa na njemu.
Netko je tuda već prošao ...
Tragovi duboki,
Obrisi krvavi,
Ruže izrasle,
Crvene ...
Sve dalje,
Cilju bliže,
Domu idemo!
Naprijed idem.
Hrlim!
Ruka Očeva me vodi.
Osjećam!
Otac čeka.
Znam!
ruže posipa vjerno da ne skrenem ...
Svjetlo gori vječno.
Brine!
da ne odustanem ...
Zvona zvone.
Blizu mi je! *************
Ponekad se osjetim umorna od posla i svakovrsnih zadataka koje život stavlja preda me i na ono: „Lako tebi, ti se uvijek smiješ, tako dobro izgledaš, ...“, samo se sjetno nasmiješim i pomislim: „Umorna sam, ne mogu više, ovako više ne ide ...“. A onda , duboko uzdahnem i uskliknem:
„Gospodin je moja snaga, moja pjesma, moj mir!
On je Bog i Spasitelj!
U Njeg se uzdam, ne bojim se.
U Njeg se uzdam, ne bojim se!“
I tada se opet široko nasmijem, i krenem ....
A ponekad iza jako velike muke i za mene posve nerješivog problema, otvori se nebo, sunce grane i problemi kao da nikada nisu ni postojali. A onda, duboko uzdahnem i uskliknem:
„Gospodin je moja snaga, moja pjesma, moj mir!
On je Bog i Spasitelj!
U Njeg se uzdam, ne bojim se.
U Njeg se uzdam, ne bojim se!“
Široko, glasno i oslobođeno se nasmijem, i žustrim korakom krenem naprijed.
U novi dan! U život!
Danas je blagdan IME MARIJINO Majke Isusove i Majke naše koju častimo i pod čiju zaštitu se utječemo !!!
Kao što su nekada molili na mjestu kršćanske pobjede nad neprijateljem koji je opsjedao Beč i prijetio cijeloj Europi ne prestanimo ni mi moliti i pjevati. Ime Marijino i nama je danas dano kao utočište. Nemamo manjega razloga Nju i danas moliti: „Marijo, raširi svoj plašt, učini od njega za nas štit i obranu.
Daj da pod njim sigurni stojimo, dok sve bure ne prođu.“
Razmišljajući o Imenu Marijinu posegnula sam za Biblijom jer sam osjetila potrebu da danas pročitam „Mojsijevu pjesmu“:
Izl 15,1-21
1Tada Mojsije s Izraelcima zapjeva ovu pjesmu Jahvi u slavu: "U čast Jahvi zapjevat ću, jer se slavom proslavio! Konja s konjanikom u more je survao. 2Moja je snaga, moja pjesma - Jahve jer je mojim postao izbaviteljem. On je Bog moj, njega ja ću slaviti, on je Bog oca moga, njega ću veličati. 3Jahve je ratnik hrabar, Jahve je ime njegovo. 4Kola faraonova i vojsku mu u more baci; cvijet njegovih štitonoša More crveno proguta. 5Valovi ih prekriše; poput kamena u morske potonuše dubine. 6Desnica tvoja, Jahve, snagom se prodiči; desnica tvoja, Jahve, raskomada dušmana. 7Veličanstvom svojim obaraš ti protivnike; puštaš svoj gnjev i on ih k'o slamu proždire. 8Od daha iz tvojih nosnica vode narastoše, valovi se u bedem uzdigoše, u srcu mora dubine se stvrdnuše. 9Mislio je neprijatelj: 'Gonit ću ih, stići, plijen ću podijelit', duša će moja sita ga biti; trgnut ću mač, uništit' ih rukom svojom.' 10A ti dahom svojim dahnu, more se nad njima sklopi; k'o olovo potonuše silnoj vodi u bezdane. 11Tko je kao ti, Jahve među bogovima, tko kao ti sija u svetosti, u djelima strašan, divan u čudima? 12Desnicu si pružio i zemlja ih proguta! 13Milošću svojom vodio si ovaj narod, tobom otkupljen, k svetom tvom Stanu snagom si ga svojom upravio. 14Kada to čuše, prodrhtaše narodi; Filistejce muke spopadoše. 15Užas je srvao edomske glavare, trepet je obuzeo moapske knezove i tresu se svi koji žive u Kanaanu. 16Strah i prepast na njih se obaraju; snaga tvoje ruke skamenila ih je dok narod tvoj, Jahve, ne prođe, dok ne prođe narod tvoj koji si otkupio. 17Dovest ćeš ih i posaditi na gori svoje baštine, na mjestu koje ti, Jahve, svojim učini Boravištem, Svetištem, o Jahve, tvojom rukom sazidanim. 18Vazda i dovijeka Jahve će kraljevati." 19Kad su faraonovi konji, njegova kola i konjanici sašli u more, Jahve je na njih povratio morske vode pošto su Izraelci prošli posred mora po suhu. 20Tada Aronova sestra, proročica Mirjam, uze bubanj u ruku, a sve žene pridruže joj se s bubnjem u ruci i plešući. 21Mirjam je začinjala pjesmu: "Zapjevajte Jahvi jer se slavom proslavio! Konja s konjanikom u more je survao."
Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
Bio jednom jedan otok, na kojem su živjeli svi osjećaji i ljudske vrijednosti: Dobra Volja, Tuga, Znanje i među ostalima i Ljubav. Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti, te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili. Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka. Kada je otok bio tren do potonuća Ljubav je odlučila potražiti pomoć.
Bogatstvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala: "Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom? Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nemam mjesta." Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu. "Ponose, preklinjem te, možeš li me povesti sa sobom? Ne mogu ti pomoći, Ljubavi" odgovori Ponos. "Ovdje je sve tako savršeno, mogla bi mi uništiti brod." Tada je Ljubav zamolila Tugu, koja je prolazila kraj otoka: "Tugo, molim te povedi me sa sobom. Oh, Ljubavi" odgovori Tuga. "Tako sam tužna, da ne mogu." Kada je Dobra Volja prolazila kraj otoka, toliko je bila zadovoljna da nije niti čula Ljubav kako je doziva.
Tada Ljubav začuje neki glas: "Dođi Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom." Bio je to starac u malenom čamcu. Kada su stigli do kopna Ljubav se iskrca, a starac ode. Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime. Ljubav shvati koliko mu duguje, te upita Znanje: "Znanje, ti sigurno znaš tko me je spasio? To je bilo Vrijeme." odgovorilo je Znanje. "Vrijeme?" upitala je Ljubav. "Pa zašto bi me Vrijeme spasilo?" Znanje puno mudrosti odgovori: "Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu.“
Čovjek je nerazuman, ne logičan, sebičan. Nije važno.Voli ga!
Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima. Nije važno. Čini dobro!
Ostvariš li cilj, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje. Nije važno. Ostvaruj cilj!
Dobro koje činiš sutra će biti zaboravljeno. Nije važno. Čini dobro!
Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim. Nije važno. Budi iskren i pošten!
Ono što si godinama stvarao u času bi moglo razrušeno biti. Nije važno. Stvaraj!
Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći. Nije važno. Pomaži im!
Daješ svijetu najbolje od sebe, a on će ti uzvratiti udarcima. Nije važno. Daj najbolje od sebe!
/Majka Tereza/
******************************
Ž I V O T
Život je prilika - iskoristi je.
Život je ljepota - divi joj se.
Život je blaženstvo - kušaj ga.
Život je san - ostvari ga.
Život je izazov - suoči se s njim.
Život je obveza - ispuni je.
Život je igra - odigraj ga.
Život je dragocjenost - brini se za nju.
Život je bogatstvo - čuvaj ga.
Život je ljubav - uživaj je.
Život je otajstvo - otkrij ga.
Život je obećanje - ispuni ga.
Život je žalost - nadvladaj je.
Život je pjesma - pjevaj je.
Život je borba - prihvati je.
Život je pustolovina - poduzmi je.
Život je sreća - zavrijedi je. ŽIVOT JE ŽIVOT - ŠTITI GA.
Kako još uvijek kao da se nismo vratili sa godišnjih odmora, vuče me želja da još malo, samo malo pišem i produžim te trenutke ... I barem vikendima - skraćenim odmorima u ove prekrasne kasnoljetne dane još malo damo pravoga odmora duši.
****************
Život, a zasigurno i godišnji odmor, nisu tekuća vrpca gdje nam se propisuje što ćemo raditi. Stoga predlažem, radi ono što te veseli. Smanji tempo, iziđi i potraži mjesto tišine. Upravo u vremenu tišine nalaze se trenuci divnih radosti života koji su se u buci i stresu izgubili. U dubokoj tišini čovjek se najviše približava izvoru ljubavi, gdje bez želje i riječi pronalazi sreću. Nema čovjeka koji nije iskusio čežnju biti osamljen i onoga koji nije zaželio biti u društvu s drugim. Istu sudbinu podijelio je i Isus. Oni koji su bili s njim zapisali su: "Povuče se lađom na samotno mjesto, u osamu". Osama je mjesto koje danas ljude straši. Ono zvuči kao prijetnja. Čini se kao da čovjek ne može biti sam niti na trenutak. Ako se to i dogodi, odmah se uzima u ruke mobitel i po njemu ulazi u tuđi život. Pritisne se dugme na radiju da netko progovori pod krovom ili pali TV da se pojavi netko makar na ekranu. Samo ne biti sam. Postavlja se pitanje: zašto čovjek bježi od samog sebe? Nema želje susresti samog sebe. A ipak, biti sa sobom nije tako loše. Na jednom zidu u Rimu stoji zapisano: "O beata solitudo, o sola beatitudo. - O blažena samoća, o sama blaženosti!" Isus se povlačio u samoću. Provodio je noć u molitvi razgovarajući sa svojim Ocem. Pronalazio trenutke odmora od napornoga dana među ljudima. Pozivao učenike da se odmore. Odmor i osama su blagoslov. Trenutak susreta sa samim sobom i s drugim. Šutnja u kojoj čovjek moli zapravo je razgovor, a osama u kojoj je čovjek s Bogom je druženje.
Bog naziva proroka Daniela "čovjekom čežnji". Što će reći: čovjek koji čezne, ali moguće je i u zrcalu gledati i nadalje naznačiti: Daniel je čovjek za kojim Bog čezne. Ova dva čina nisu u suprotnosti već se nalaze u međusobnom isprepletanju. Daniel je čovjek koji čezne i čovjek za kojim Bog čezne. Ako Bog čezne za čovjekom, a čovjek je Božja slika, Bogu sličan, onda je dobro da i čovjek čezne za čovjekom, da bude sličan Bogu koji čezne za čovjekom. Rekao bi dr. Ivan Golub: "Svaki je čovjek Daniel!" Čežnja je žudnja za blizinom. Hod u susret. Koraci prema nekomu. Čežnja je čovjek koji nestrpljivo hrli prema vječnosti. Čežnja su ruke otvorene za bližnjega. Čežnja su oči usmjerene prema stvorenjima kako bi otkrile lice sakrivenoga. Čežnja je molitva za susret ljubavi.
.... Tebi, moj rodni grade .... Metkoviću, lijepi, dragi grade,
rodna grudo u srcu si mom.
Ja te volim i srcem i bićem,
ja te volim cijeli život svoj.
Na Neretvi plavoj valovitoj
ti si ponos, dragi grade moj.
Tebi pjevam ja i tebi kličem:
voljet ću te ja do groba svog.
Lijepi, dragi grade, vječni moj,
cvjetaj, bujaj, rasti, živi život svoj.
/F. Prskalo, S. Tikveša/
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi oči, otvara ih svjetlo.
Jasno vidim crno,
jasno vidim bijelo.
Nebo iznad glave,
tako sjajno i kad se budim,
vidim u tom mnoštvu
lice koje ljubim…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Sluh koji ne vara i ne čuje laži,
a sluša dječaka
kada ljubav traži.
I čuje u noći što je iza vrata
korak prijatelja ili korak tata…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Hrabrosti još imam
i nisam bez dara
da zavolim voće
koje čovjek stvara.
Dijelili smo udes dobar ili zao
kad u moje oči
tvoj je pogled pao…
Hvala ti živote, mnogo si mi dao.
Dao si mi osmijeh, učio me plaču.
Sve što ne znam danas možda sutra znat ću.
Ti si dao nježnost
koja pjev moj čini,
ponoru me dao i dao visini…
Za sve što mi ote ... Hvala ti, živote…
/Violeta Parra,
1917-1967/
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * * * * *
*** 15. rujan 1993. *** ... moje milo, hvala što si tu ...
*** ... volimo te ... ***
..... Moj Lipi Andele .....
Negdje još čuvam nešto za tebe
kad dođu jutra puna nevoje
I kad nam ništa ne ide,
pogledaj u mene ...
Ako nas tužne jutrom probude
I srce stisne se od nevoje
ja čuvam nešto za tebe,
pogledaj u mene ...
To može dati samo onaj koji te
kad pođe po zlu voli više od sebe Moj lipi anđele,
pogledaj u mene,
ako nas tužne jutrom probude
ja čuvam osmijeh za tebe ... :)
/Oliver Dragojević/
Anđeo jednog djeteta
Bilo jednom jedno dijete
koje se pripremalo
doći u svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
„Gospodine, rekli su mi
da ćeš me sutra
poslati na svijet,
a ja sam tako sitan i nemoćan,
kako ću živjeti tamo?“
Bog mu odgovori:
„Od svih anđela ja sam
izabrao jednog za tebe.
On će te čekati i štititi.
Svaki će ti dan pjevati
i smiješiti se.
Osjetit ćeš njegovu ljubav
i biti sretan.“
„Dobro, ali kako ću razumjeti
kad mi nešto kaže
kad ne znam njihov jezik“
– upita dijete.
„Anđeo će ti govoriti
najljepše i najslađe riječi
koje ćeš moći čuti na svijetu
i pažljivo i s ljubavlju
naučit će te pričati.“
„Čuo sam da na Zemlji
ima puno loših ljudi.
Tko će me štititi?“
– zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i reče:
„Tvoj će te anđeo uvijek štititi
pa bilo to i
po cijenu vlastita života.“
Dijete pogleda u Boga
i molećivim glasom reče:
„Ali ja sam tako tužan
što te više neću vidjeti.“
Tvoj će ti anđeo
uvijek pričati o meni
i naučit će te putovima
koji vode do mene.“
Tada u raju nastane tišina
i glasovi sa Zemlje
dopriješe do njega.
Dijete shvati da treba poći
pa postavi posljednje pitanje.
„Gospodine, ako sad moram ići
reci mi molim te
kako se zove moj anđeo?“
Bog se nasmiješi i reče:
„Nije važno kako se zove,
ti ćeš ga zvati MAMA …“
/Nepoznati autor/
............
Gospodine Bože, izvore života
... i ljubavi, ...
blagoslivljamo te
i zahvaljujemo ti
što si darom svoga Sina
posvetio zajedništvo obitelji.
... Radujući se ...
dolasku pape Benedikta
u našu hrvatsku domovinu,
povjeravamo ti:
roditelje i djecu,
djedove i bake,
mladiće i djevojke.
Molimo te da našim obiteljima
daješ snagu za velikodušno
prihvaćanje dara života.
Obiteljske domove ispuni
... svojim Duhom, ...
da budu mjesta molitve
... i kršćanskih kreposti, ..
... uzajamnoga poštivanja, ...
... nesebičnosti i opraštanja, ...
... te osjetljivosti ...
... za potrebe bližnjih....
Sve nas ispuni
... životnom radošću, ...
da te svjedočimo u ljepoti
... otajstva Crkve, ...
i da ti – po uzoru i zagovoru
Blažene Djevice Marije
... i sv. Josipa - ...
služimo u vjernosti i istini,
... zajedno u Kristu, ...
koji s tobom u Duhu Svetome
živi i kraljuje u vijeke vjekova.
... Amen. ...
Majko Božja Bistrička,
... moli se za nas ...
Mi smo tvoji putnici,
... blagoslovi nas ...
* * * * * * * * * * * *
"...oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka ..." /Khalil Gibran/
Rekli su, bit će bolje
to igra je sudbine
Bog te uzeo k sebi
a ljubav ostaje
Budiš me glasom zore
ljubiš bojama sna
maziš vjetrom u kosi
znam, tu si gdje sam ja Moje srce sad je katedrala
s nebom spojena,
ljubav nju je podigla
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
opet naći ću te ja
Zemlja zemlji se vraća
a duša tvorcu svom
ljubav od svega je jača
ti živiš u srcu mom
Smiješ se drhtajem zvijezda
mjesec ti košulju tka
grliš me mirisom mora
znam, tu si gdje sam ja Moje srce sad je katedrala ...
k nebu pružena,
satkana od sjećanja ...
moja duša oduvijek je znala
s druge strane sna
... opet naći ću te ja ... /Tereza Kesovija/
... Budi sretan, dragi ... ,
... zauvijek ... !!!
... Bilo je nenadano i stoga,
... više boli ...
... Lijepo je bilo poznavati te !!!
... Jednom, ....
... u vječnosti ...
******
"Naši pokojnici nisu odsutni,
nego samo nama nevidljivi.
Svojim očima punim sjaja
oni gledaju u naše oči
pune tuge."
/sv. Augustin/
Tvoj pogled ljubavi
K’o zvijezda zlatna u tami neba
treperi nada u meni
i srce čeka k’o zemlja pusta
da opet tiho dođeš mi. Sva zvona i katedrale
u moju dušu bi stale
kad vidim na sebi
Tvoj pogled ljubavi.
U nježnom dahu topline Tvoje
srce je moje bezbrižno,
i kuca jako, i pjeva sretno
kad s Tobom ja sam zajedno. Sva zvona i katedrale ...
Najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar
u ovom životu,
je pomoći drugima
da pobijede,
čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.
..............................
Mi ćemo tek onda biti bližnji drugima, ako smo spremni "preći na drugu stranu ceste", u susret drugome. Postoje brojne ceste razdvajanja između lijeve i desne strane ceste, između crnih i bijelih ljudi, između mladih, starih, bolesnih i zdravih, između unaprijed osuđenih i nezaštićenih, između Židova i pogana, muslimana i kršćana, protestanata i katolika, između ujedinjenih i autokefalnih pravoslavnih crkava i tako dalje. Postoje mnoge ceste i crte razdvajanja koje se moraju prijeći. Svi smo mi previše zaposleni oko samih sebe, svojm stranom, te ne vidimo što se zbiva na drugoj strani ceste. Mi imamo svoje vlastite ljude kojima idemo, imamo svoje vlastite poslove o kojima brinemo. Ali kad bismo jednom prešli na drugu stranu ceste i vidjeli što se tamo dagađa, mogli bismo postati bližnji jedni drugima. /Henri J. M. Nouwen/
Ivan se Pavao II. nije bojao
– istaknuo je budući papa Franjo –
i upravo je zbog toga
srušio diktature.
Hrabrost, postojanost
koju nam daje
Kristovo Uskrsnuće,
mir zbog toga
što nam je oprošteno
po Gospodinovu milosrđu,
uklanjaju nam strah
– dodao je tom prigodom
te poželio –
Neka i danas
u našem srcu odjekuju
Isusove,
i riječi blaženoga Ivana Pavla: 'Ne bojte se'.
Kardinal Stepinac, 1943. : "...Svaki bez obzira na rasu ili narodnost,
ili bez obzira na druge razlike,
nosi u sebi pečat,
obilježje Boga Stvoritelja
i ima svoja vlastita prava,
u koja nitko ne smije dirati,
ograničavati ih silom ..."
/Benigar, 1974., s. 440/
.................................... "Katolička Crkva ne pozna rase koje gospoduju, i rase koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja, za koja vrijede riječi - u laži su kratke noge! . . . Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovíjedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih. Bogu smo dužni dati čast i slavu, jer je naš Stvoritelj. Roditeljima, poglavarima i domovini ljubav, poslušnost i žrtvu ako ustreba. Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojadisana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu." /Bl. Alojzije (Viktor) Stepinac 31.10.1943./
Blaženi Alojzije,
moli za svoj hrvatski narod
i dragu nam Domovinu,
moli za nas! Amen.
Molitva za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca
Gospodine Bože,
izvore svetosti i milosti,
blaženoga Alojzija,
pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi
kao navjestitelj
i branitelj istine
i kao hrabri svjedok
vjernosti Crkvi.
Poslušan tvojoj Riječi
i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se z
a siromašne i obespravljene;
ostavio nam je
divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe
i ustrajnosti u trpljenju.
Ponizno te molimo
da nas obdariš
svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš
među svece
sveopće Crkve,
da bismo ga mogli
još predanije slijediti
i uteći se njegovu
moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.
Po njegovim molitvama
jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u
dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i
utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen
* * * * * * * * * * *
* * * * * * * * * * *
Lula starog kapetana
Na skaline ispred dvora
bilo ljeti ili zimi
k'o trabakul neki dimi
lula starog kapetana
lula starog kapetana.javascript:%20void(0);
Davno, davno nije čula
šum dalekih oceana
pocrnjela stara lula
lula svakom dobro znana
lula starog kapetana Kapetane, kapetane,
tako su ga one zvale
kapetane, kapetane,
dobro more - sad se šale.
Na skaline ispred dvora
U svom plavom dimu skriva
Mnoge tajne prošle mora čuva
Lula starog kapetana
Lula kapetana Dživa.
""Priča o predanju, ljubavi i strahu…
Toplim dahom proljeće je otapalo posljednji snijeg s livade. U jednoj od posljednjih gomilica snijega nicao je neobičan cvijet. Drugačiji od drugih. Kao da se u njemu sabrala sva zimska čežnja livade za novim cvjetanjem života, za bogatstvom mirisa i boja koje pjevaju o radosti postojanja. Ali, cvijet sam nije mogao pobijediti snijeg ...
Nije se predavao. Nježnošću je prkosio okrutnoj hladnoći. Vjerovao je životu ...
A onda je kraj njega zastala jedna mala sunčeva zraka. Drugačija od drugih. Kao da je bila stvorena da svojom toplinom oslobodi zarobljeni cvijet. Divila se hrabrosti cvijeta. Osvajala ju je lagano njegova neobičnost i ljepota. Ali oklijevala je predati se cvijetu.
Plesala je oko njega ne dopuštajući ni životu ni smrti dodirnuti ga. Ni sebi. Cvijet je postajao sve ljepši, a sunčeva je zraka sve radosnija plesala oko njega. Zaslijepljena vlastitom radošću, nije vidjela što se događa s cvijetom. Vidjela je samo sebe. A cvijet je umirao od hladnoće pružajući na dar sunčevoj zraci sve ono što je u sebi nosio. Predivna cvjetanja, čarobne boje i beskrajnu nježnost latica. Što je bio bliže smrti, bivao je sve ljepši. Bilo je kasno kad je sunčeva zraka shvatila što se događa. Uzalud je privijala cvijet na svoje grudi. Uzalud rukama grijala njegove latice. Uzalud suzama molila život da prostruji smrznutim tijelom cvijeta. Cvijet je umro zaleđen i sam ...
Kažu da se u predvečerje toga dana samo Sunce spustilo na zemlju i da je na dlanovima svojih ruku odnijelo smrznuti cvijet na nebo ...
A sudbina ohole sunčeve zrake svima je ostala tajnom, mada kažu da od tada na livadi raste neobičan cvijet. Bez mirisa. Cvjeta samo kad pada snijeg, a niz lice mu teku suze koje lede i bole …""
Hvala svima ...
Svakom sam od vas
poklonio pjesmu,
mnoge su tužne i prepune sjete,
dadoh vam ljubav
ne tražeći ništa,
poklonih vam srce
kao malo dijete ...
Poželim ponekad
da vas nisam sreo,
srce bi radost mjesto tuge lilo,
prospavao bih mnoge neprospavane noći,
al' pjesama ovih onda ne bi bilo ... Hvala svima iz vremena ruža,
moje vas pjesme
ni za što ne krive,
svi koji su otišli iz života moga,
u pjesmama mojim
još uvijek žive
...
Vi ste mi ušli pod kožu i dušu,
unijeli nemir odlaskom svojim,
i tako su nastale
sve pjesme moje,
kojih se nekad i pjevat' bojim ...
Hvala svima iz vremena ruža ...
... .... ... ... ...
Vječno će da žive ...
