na kraju dana i lijepog spomendana, u predvečerje nedjelje - ostavljam pozdrav i zahvaljujem na toplim riječima kod mene! sve dobro, draga mirjam i btb :))
15.09.2007. (22:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ona je prekrasan uzor svima, a njeno srce nepresušna pomoć
16.09.2007. (08:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ma ko ma ja MAJA
Otac – kratka, jasna i dragocjena riječ, dragocjenija od mane u pustinji. Očinstvo – vapaj našeg vremena...
U početku bijaše otac, a onda: sinovi – stariji i mlađi. Mlađi sin reče: "Oče, daj mi dio koji me ide". Otac se iznenadi, u dnu svoga očinstva osjeti bol, ali ne reče ništa.
Sin reče: "Zaljubio sam se... u slobodu, želim biti svoj, jer imam svoje ja, imam svoje pravo, imam snage za to. Odazvao sam se neodoljivu pozivu života i svijeta."
Da, došlo je vrijeme mlađega sina. U njegovim zjenama blistale su šarene svaštice sajmišta i veletržnica svijeta. Kad si mlad, bogat i sposoban možda doista moraš krenuti na put... Otac, znao je što ga čeka, a ipak nije rekao ništa.
Sin razmišljaše: "Jesam li ja sin ili sluga? Čitam ti misli oče: kore me da činim nešto suludo i da je bezočno moje inzistiranje, da prezirem tvoju dobrotu i ljubav koja me vjerno pratila iz dana u dan, ali ne boj se, ja imam znanje, vjeru u sebe i ključeve sreće. Zbogom propisi i obveze! Zbogom slušanje, prošlosti, zbogom djetinjstvo i druge slabosti minulog doba."
Ne treba se čuditi fenomenu odrastanja i njegovim krizama, njegovoj težnji za samoostvarenjem u slobodi i autonomiji, njegovu individualizmu. Problem mlađeg sina nije lažan, što više, to je apsolutni zahtjev nametnut životom, odrastanjem, potaknut provalom nezaustavljiva htijenja i žurbom kojoj se čak i očeva dobrota, istina teška srca, ali ipak uklanja s puta. Otac ne želi biti konkurent slobodi i željama svoga sina, ne želi biti apsolutni gospodar, još manje tiranin. On želi da sin uspije, da živi punim životom, da sa zadovoljstvom odraste. Otac zna da mu sin neće biti slobodniji ako ode, da veličina sinovstva nije u tome da se isključi iz baštine, iz istine koju grubo ostavlja i osuđuje na čekanje, da traženje smisla ovim putem nije kritičko, da njegov dragi sin nema pravi osjećaj za razlikovanje dobra i zla, sve to otac zna... Ali sin to ne zna, nema iskustva!... I razdijeli im imanje.
Evanđelje kaže: "Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji..." Svijet je dao i uzeo svoje. U svijetu prije ili kasnije nastaje "ljuta glad", jer svijet ne posjeduje svoju mudrost i smisao, svijet nema svoju dušu ni svoje biće. Svijet je velika tržnica davanja i uzimanja, najprije svega što se može dati i uzeti, a onda...? Onda svima koji su davali i uzimali ostane samo jedno – iluzija da su davali i uzimali. Sve pak uokviruje tužni pogled na varljivu svečanost proždrljive žudnje i pohlepe pod vedrim nebom. To je shvatio sin, sada sam i neudomljen usred kaotičnog svijeta u kojem čovjeka sve više ispunja strah od praznine i besmislenosti.
Kad je došao k sebi, sin je počeo razmišljati: "Među svinje sam srozao tako uzvišeno dostojanstvo, u bescijenje prodao biserje slobode. Svinjarija! Do kraja će me razoriti misao promašaja što peče kao rana na koju previjam mahune kradom ubrane, ona sve jače peče. Daleko nebo, navuci guste oblake da ne gledaš kako ljubljeni sin zavidi nadničarima svoga oca, kako gladuje onaj koji je imao svega, kako se prisjeća dobra i raskoši bijednik među svinjama. Neću izdržati odsutnost oca i to vruće svrdlo duševnih nemira... Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: "Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika."
Otac je često pogledavao s balkona, zato ga je i mogao vidjeti "izdaleka". Potrča mu ususret, izgrli ga, izljubi, odjenu sina i naredi da se pripremi slavlje. Tako se ponaša jedino neizmjerna dobrota, bezuvjetno milosrđe ili nedostižno čovjekoljublje. Sada se i sam uvjerio da je najvažnije voljeti. Svi koji odu od ljubavi, sigurno će se vratiti i radošću nagraditi ljubav za dugo čeznuće.
Možda uopće nije čudno što mladi odu od Boga kad slijede ojačane instinkte, odviše usredotočeni na sebe, ali čudo je to što otac podnosi njihovu samovolju i strpljivo čeka. Najčudnije pak jest to što od svega čini veliko slavlje. No, hoće li slavlje kojemu se srce mlađeg sina već pridružilo, razveseliti oca? Razveselilo bi ga, zacijelo, da iz polja nije stigao stariji sin. On je svaki dan u očevoj kući, ali osjeća se više najamnikom nego sinom. Što misli o ocu nije vrijedno spomena... U povjerenju: jedva čeka da otac umre, pa da on postane gazda nad imanjem.
Stariji sin je čuo slavlje ali nije prihvatio razloge očeva veselja, bratovu povratku ne samo da se ne veseli, nego ga je to ispunilo gnjevom. On ga čak ne naziva bratom, već kaže: "A kad dođe onaj tvoj sin..." Stariji sin nema osjećaja. Srce mu je hladno, tvrdo, kameno; takvo srce ne može osjetiti ni očevu radost ni raskajanu dušu svoga brata. To napola mrtvo srce cijelo se vrijeme dosađivalo u očevu domu. Toliko puta je vidio očevo tužno lice i nikad nije našao jednu utješnu riječ, a sada ga još i osuđuje. U njegovoj duši vlada kainovsko raspoloženje, pun je prezira i ljubomore i to u njemu zatrovano raspoloženje isključilo ga je iz slavlja.
Slikom starijeg sina, Isus je htio osvijestiti farizeje
16.09.2007. (15:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ma ko ma ja MAJA
Da, Bogu se čovjek može izvana pokoravati kao gospodaru i obavljati sve dužnosti, ali ako se Boga ne ljubi sve to nije vrijedno truda. Zbrajanje dobrih djela pred vratima radosti i slavlja zapreka je da se u slavlje uđe; to je nepopravljiva tuga farizejske ćudi. Ne razumije bitno: Bogu je od svih naših djela važnije srce. U njemu se vedri i zamračuje nebo, u njemu se odlučuje konačna sreća ili konačna nesreća. "Otac tada iziđe i stane ga nagovarati". Možda ocu pođe za rukom, te nagovori starijeg sina. Njegova ljubav neće odustati sve dok ne pročisti njegovo srce i srca svih svojih farizejskih sinova i kćeri. Njegova ljubav može izvesti čudo preobrazbe: da se svi oni koji drže da su dobri, a druge osuđuju, odreknu svoga krivog uvjerenja i uđu u svečanu dvoranu. Kolikima je danas sekularizacija udarila u glavu: odlaze od Boga, od Crkve, od vjere. Oni koje ostavljaju pitaju se tjeskobno o razlozima njihova odlaska. Prekoravaju se zbog nedovoljne ljubavi, zbog slabog svjedočenja, zbog svog neutjelovljenog kršćanstva i nemoći da ih odgovore od krivog puta. Žalosni su jer znaju kako je teško onima koji napuste dom, kako je opasno lutanje kroz vrevu i blještavilo laskavih ponuda, zamamnih obećanja lažnih usrećitelja. Oni koji odlaze, za pozdrav im dovikuju: "Još teže je ostati u kući i biti tuđinac!" Sreća je da otac ljubi jedne i druge: njegova ljubav jedne očekuje, a druge uporno nagovara. Nadasve strpljivo čeka da jedni i drugi nauče umijeće povratka, da nauče ljubiti i praštati. Svi naši grijesi imaju korijen: odbijanje ljubavi koja je izvor života. Što je čovjek dalje od ljubavi to je dalje od života. "A ja i danas molim za obraćenje starijeg sina... Mlađi je izišao iz svoga grijeha, kad će stariji iz svoje pravednosti?" (Don Helder Camara).
Evo, moja draga Mirjam, vidim da voliš lijepe stvari, meditacije, a ovo sam za tebe našao u Salezijanaca, čim sam pročitao znao sam da je ko stvoreno za tebe. Pozdravlja te i želi Boži obilni blagoslov, muška MAJA
16.09.2007. (15:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
očima vjere 07
Pozdrav Metkoviću!
Iz Sinjske krajine...
Lipi pozdrav...
15.09.2007. (16:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
posoljeni zrak
na kraju dana i lijepog spomendana, u predvečerje nedjelje - ostavljam pozdrav i zahvaljujem na toplim riječima kod mene!
sve dobro, draga mirjam i btb :))
15.09.2007. (22:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sanja ...
Ona je prekrasan uzor svima, a njeno srce nepresušna pomoć
16.09.2007. (08:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ma ko ma ja MAJA
Otac – kratka, jasna i dragocjena riječ, dragocjenija od mane u pustinji. Očinstvo – vapaj našeg vremena...
U početku bijaše otac, a onda: sinovi – stariji i mlađi. Mlađi sin reče: "Oče, daj mi dio koji me ide". Otac se iznenadi, u dnu svoga očinstva osjeti bol, ali ne reče ništa.
Sin reče: "Zaljubio sam se... u slobodu, želim biti svoj, jer imam svoje ja, imam svoje pravo, imam snage za to. Odazvao sam se neodoljivu pozivu života i svijeta."
Da, došlo je vrijeme mlađega sina. U njegovim zjenama blistale su šarene svaštice sajmišta i veletržnica svijeta. Kad si mlad, bogat i sposoban možda doista moraš krenuti na put... Otac, znao je što ga čeka, a ipak nije rekao ništa.
Sin razmišljaše: "Jesam li ja sin ili sluga? Čitam ti misli oče: kore me da činim nešto suludo i da je bezočno moje inzistiranje, da prezirem tvoju dobrotu i ljubav koja me vjerno pratila iz dana u dan, ali ne boj se, ja imam znanje, vjeru u sebe i ključeve sreće. Zbogom propisi i obveze! Zbogom slušanje, prošlosti, zbogom djetinjstvo i druge slabosti minulog doba."
Ne treba se čuditi fenomenu odrastanja i njegovim krizama, njegovoj težnji za samoostvarenjem u slobodi i autonomiji, njegovu individualizmu. Problem mlađeg sina nije lažan, što više, to je apsolutni zahtjev nametnut životom, odrastanjem, potaknut provalom nezaustavljiva htijenja i žurbom kojoj se čak i očeva dobrota, istina teška srca, ali ipak uklanja s puta. Otac ne želi biti konkurent slobodi i željama svoga sina, ne želi biti apsolutni gospodar, još manje tiranin. On želi da sin uspije, da živi punim životom, da sa zadovoljstvom odraste. Otac zna da mu sin neće biti slobodniji ako ode, da veličina sinovstva nije u tome da se isključi iz baštine, iz istine koju grubo ostavlja i osuđuje na čekanje, da traženje smisla ovim putem nije kritičko, da njegov dragi sin nema pravi osjećaj za razlikovanje dobra i zla, sve to otac zna... Ali sin to ne zna, nema iskustva!... I razdijeli im imanje.
Evanđelje kaže: "Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji..." Svijet je dao i uzeo svoje. U svijetu prije ili kasnije nastaje "ljuta glad", jer svijet ne posjeduje svoju mudrost i smisao, svijet nema svoju dušu ni svoje biće. Svijet je velika tržnica davanja i uzimanja, najprije svega što se može dati i uzeti, a onda...? Onda svima koji su davali i uzimali ostane samo jedno – iluzija da su davali i uzimali. Sve pak uokviruje tužni pogled na varljivu svečanost proždrljive žudnje i pohlepe pod vedrim nebom. To je shvatio sin, sada sam i neudomljen usred kaotičnog svijeta u kojem čovjeka sve više ispunja strah od praznine i besmislenosti.
Kad je došao k sebi, sin je počeo razmišljati: "Među svinje sam srozao tako uzvišeno dostojanstvo, u bescijenje prodao biserje slobode. Svinjarija! Do kraja će me razoriti misao promašaja što peče kao rana na koju previjam mahune kradom ubrane, ona sve jače peče. Daleko nebo, navuci guste oblake da ne gledaš kako ljubljeni sin zavidi nadničarima svoga oca, kako gladuje onaj koji je imao svega, kako se prisjeća dobra i raskoši bijednik među svinjama. Neću izdržati odsutnost oca i to vruće svrdlo duševnih nemira... Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: "Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika."
Otac je često pogledavao s balkona, zato ga je i mogao vidjeti "izdaleka". Potrča mu ususret, izgrli ga, izljubi, odjenu sina i naredi da se pripremi slavlje. Tako se ponaša jedino neizmjerna dobrota, bezuvjetno milosrđe ili nedostižno čovjekoljublje. Sada se i sam uvjerio da je najvažnije voljeti. Svi koji odu od ljubavi, sigurno će se vratiti i radošću nagraditi ljubav za dugo čeznuće.
Možda uopće nije čudno što mladi odu od Boga kad slijede ojačane instinkte, odviše usredotočeni na sebe, ali čudo je to što otac podnosi njihovu samovolju i strpljivo čeka. Najčudnije pak jest to što od svega čini veliko slavlje. No, hoće li slavlje kojemu se srce mlađeg sina već pridružilo, razveseliti oca? Razveselilo bi ga, zacijelo, da iz polja nije stigao stariji sin. On je svaki dan u očevoj kući, ali osjeća se više najamnikom nego sinom. Što misli o ocu nije vrijedno spomena... U povjerenju: jedva čeka da otac umre, pa da on postane gazda nad imanjem.
Stariji sin je čuo slavlje ali nije prihvatio razloge očeva veselja, bratovu povratku ne samo da se ne veseli, nego ga je to ispunilo gnjevom. On ga čak ne naziva bratom, već kaže: "A kad dođe onaj tvoj sin..." Stariji sin nema osjećaja. Srce mu je hladno, tvrdo, kameno; takvo srce ne može osjetiti ni očevu radost ni raskajanu dušu svoga brata. To napola mrtvo srce cijelo se vrijeme dosađivalo u očevu domu. Toliko puta je vidio očevo tužno lice i nikad nije našao jednu utješnu riječ, a sada ga još i osuđuje. U njegovoj duši vlada kainovsko raspoloženje, pun je prezira i ljubomore i to u njemu zatrovano raspoloženje isključilo ga je iz slavlja.
Slikom starijeg sina, Isus je htio osvijestiti farizeje
16.09.2007. (15:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ma ko ma ja MAJA
Da, Bogu se čovjek može izvana pokoravati kao gospodaru i obavljati sve dužnosti, ali ako se Boga ne ljubi sve to nije vrijedno truda. Zbrajanje dobrih djela pred vratima radosti i slavlja zapreka je da se u slavlje uđe; to je nepopravljiva tuga farizejske ćudi. Ne razumije bitno: Bogu je od svih naših djela važnije srce. U njemu se vedri i zamračuje nebo, u njemu se odlučuje konačna sreća ili konačna nesreća. "Otac tada iziđe i stane ga nagovarati". Možda ocu pođe za rukom, te nagovori starijeg sina. Njegova ljubav neće odustati sve dok ne pročisti njegovo srce i srca svih svojih farizejskih sinova i kćeri. Njegova ljubav može izvesti čudo preobrazbe: da se svi oni koji drže da su dobri, a druge osuđuju, odreknu svoga krivog uvjerenja i uđu u svečanu dvoranu.
Kolikima je danas sekularizacija udarila u glavu: odlaze od Boga, od Crkve, od vjere. Oni koje ostavljaju pitaju se tjeskobno o razlozima njihova odlaska. Prekoravaju se zbog nedovoljne ljubavi, zbog slabog svjedočenja, zbog svog neutjelovljenog kršćanstva i nemoći da ih odgovore od krivog puta. Žalosni su jer znaju kako je teško onima koji napuste dom, kako je opasno lutanje kroz vrevu i blještavilo laskavih ponuda, zamamnih obećanja lažnih usrećitelja. Oni koji odlaze, za pozdrav im dovikuju: "Još teže je ostati u kući i biti tuđinac!"
Sreća je da otac ljubi jedne i druge: njegova ljubav jedne očekuje, a druge uporno nagovara. Nadasve strpljivo čeka da jedni i drugi nauče umijeće povratka, da nauče ljubiti i praštati.
Svi naši grijesi imaju korijen: odbijanje ljubavi koja je izvor života. Što je čovjek dalje od ljubavi to je dalje od života. "A ja i danas molim za obraćenje starijeg sina... Mlađi je izišao iz svoga grijeha, kad će stariji iz svoje pravednosti?" (Don Helder Camara).
Evo, moja draga Mirjam, vidim da voliš lijepe stvari, meditacije, a ovo sam za tebe našao u Salezijanaca, čim sam pročitao znao sam da je ko stvoreno za tebe. Pozdravlja te i želi Boži obilni blagoslov, muška MAJA
16.09.2007. (15:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mirjam
@ ma ko ma ja MAJA,
HVALA!
16.09.2007. (17:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...