moć učenja
Kad jednog dana izađem na svjetlost, znam – moje sjene neće biti.
Iako u bijelo obučena, iako svim mirisima vode i vina okupana – moje sjene neće biti.
Učio si me kako hodati kroz svjetlo bez sjene – nisam naučila.
Učio si me kako stati uz rub mora i zaploviti njegovim valovima – nisam naučila.
Učio si me kako pozdraviti mlado jutro novog dana – nisam naučila.
Od svega toga, učila je moja sjena, ta vjerna prijateljica.
Spoznala je značenje svijeta, smisao života, dubinu smrti, rizik ljubavi, težinu bola.
Nisam naučila.
Ispod maske slavila sam svoja veselja, imala sam svoje momente, tražila sam sebe.
Sve ispod maske – i opet nisam naučila.
Skidajući masku, ali polako... jaaako polako, uvodim se u krug opčinjavanja, u slatku jezu otkrivanja... i učim... polako, ali jaaako polako.
Iza mene male, moja sjena polako nestaje, a svjetlost obasjava to lice što se polako... ali jaaako polako... otkriva ispod maske.
Možda naučim. Možda. Vidjet ćemo.
napiši nešto, ako želiš: (9) * ispiši * #
traženje...
A što tvoje misli traže?
Otkud su iznikle, gdje su tragove ostavile, gdje su nestale i kad su o meni sanjati prestale?
Niz čelo se spušta tanka misao, prepuna konsonanata, zbrkanih i utješnih, gladnih i beživotnih, dok ih tvoja ruka ne dotakne i ne oživi taj beskrajni duboki ocean bezdana.
Imala sam sjaj u oku, imala sam daleku istinu zataknutu u daljini neprohodnih staza.
Imala sam sve, a u srce sam zatvorila ništa i pustila ga u svilenu tamu Svemira.
Zablude su hranile život, lažni natpisi su bili kao najljepše bajke svih vremena, a čudna zbrkana glazba hladnih konsonanata je zvučala neskladno i zatvarala tu sliku kaosa i neživota onog neživog u meni toliko, da sam iz slike ispadala i ništavilom se pokrivala ne bih li nekako preživjela.
A što tvoje misli traže?
Mene, neku drugu dušu ili možda neku sličnu meni, sjenu nečeg što je blisko, a opet slomljenim linijama ispisane riječi na dlanu ne odvode te nigdje?
Mogu li od jedne duše nastati veće riječi, nego su one koje su rečene u kasnim noćnim satima, sa bezvremenim izrazom na licu, kad noć nestaje u sebi i poklanja se dubini ljudskog srca, koje još uvijek luta između svjetova tražeći u pijesku vremena svoj otisak na duši?
napiši nešto, ako želiš: (14) * ispiši * #
u te rane jutarnje sate....
U te rane jutarnje sate gledam svoje rascvale usne, jezik pamti gorak okus tvojih usana.
Nježan vjetar jutros je pomilovao moje oči, zašumio u trepavicama i spustio moj pogled prema travi zgaženoj u blatu.
Bezbrojne želje su se uskovitlale u virovitim grudima, koljena su zadrhtala dok sam prolazila tvojom ulicom.
U te rane jutarnje sate sjećam se kako je bilo dobro ono vino što se cijedilo niz moj vrat, dok si me tješio šapatom kojim se tješe rasne životinje i dok si u toj disharmoniji dignutih ruku naglašavao hladnoću svog plavog pogleda.
U takva jutra te se obično sjetim sa radošću rijetkosti i punoćom zapostavljanja zraka u grlu.
Napisao si prigodne stihove jednog dana i otpuhnuo ih prema meni , dok sam se ja bacala u noćne mreže tuđih ruku i proklinjala dan kad sam ostala bez tebe.
Iz tih mreža se još izvlačim i želim da mi se i dalje cijedi vino niz vrat i da se želje uskovitlaju u još virovitijim grudima i da konačno prestanem željeti ovakva jutra, kad sam kao i onda bila samo s tobom.
napiši nešto, ako želiš: (10) * ispiši * #
ta čudna riječ...
Art: Monika Luniak
Sva slova, sve riječi, sve rečenice, sve knjige, sve što je pomišljeno, a nikad izrečeno, vjetar je raznio mojim tajnama i zaključao u sebe, a ja lakoćom čarobnjaka u ovoj čudnoj evropskoj državici živim u ovoj inkarnaciji.
Čudno...za svaku svoju riječ – nemam odgovor, za svaku svoju misao – nemam riječ, za svaki svoj san – nemam tumačenje.
Uzalud tražim vrijednost, uzalud mjerim težinu srca, uzalud pokušavam protumačiti znakove pored puta, a kao magnet ta riječ 'uzalud' me prati ovih dana ičudim se sama sebi, da još uvijek tražim staklene perlice bačene u ranom djetinjstvu koje će mi pokazati put u budućnost.
Čujem glas starice kako me zaziva, zaziva u tamu... led pokriva ovo srce... trule riječi nemaju odjeka, a ta riječ 'uzalud' dobiva svoj najpuniji smisao.
Raspast ću se u osnovne čestice postojanja, nestati danas poslijepodne u moje snove, zauzeti položaj kad riječ 'uzalud' nema onu jačinu koju ima sada.
Mjesec će se uskoro prepuniti sam u sebe, prsnut će u tisuću boli... moram potrošiti tu čudnu riječ .... 'uzalud'...
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
napiši nešto, ako želiš: (10) * ispiši * #
crta razgraničenja
Nikada ne volimo jednako...
Ni ti ni ja nemamo jednak omjer ljubavi…
To je fina granica koja razdvaja taj osjetljivi omjer pa se jednostavno ne vidi ta lijepa crta, odlučujuća crta…
Kao amfore na dnu mora, ukopane u pijesak, dio plavih dubina, dio tamne i svijetle plave boje..
Bez buke, bez valova… u moru tišine..
Ta crta spava, miruje i dio je jedne brze igre života…
Crta što razdvaja nejednak omjer ljubavi, zna kad te neću uvesti u svoj svijet.
I kad me odmičeš od sebe, ta granica je dio svake ljubavi, dio svakog čovjeka…
Nosimo je u sebi, a ona se budi kada se od jednog postaje dvoje,
poput vađenja sidra iz dubina, valovi se uzburkaju, paluba je nemirna, jedra su već u daljinama…
Odlazi se na nova putovanja.
Negdje ću probuditi svoju nesanicu, negdje ću uspavati moj san…
Neka zrak zaustavi kretanje svojih čestica, amfore na dnu i dalje miruju…. do nove crte razgraničenja.
napiši nešto, ako želiš: (11) * ispiši * #
POKLON
San iznad vode…
Pred oltarom noći poklanjam sjenu i okrećem lice…
Između svjetova mi je kliznula misao…
Gledam oči u zrcalu…
Pred oltarom noći poklanjam sjenu i okrećem pogled…
Između mene i tebe sklad…
Kamo bih ja bez mojih bijelih misli?
Što bih bez tvog zaraznog osmijeha i bezazlenog pogleda?
U pogledu se ogleda prvi početak…
Između tvoje prošlosti i moje sadašnjosti samo bijeli stolovi, vesele gozbe, glazba…
Slobodni smo u izboru…
Pred oltarom noći poklanjam sjenu i otvaram srce…
Ljudi rođeni, a odbačeni, bez onog crvenog sjaja i aure ljubavi, dolaze pred moj dom…
Skupljam sitnice i vidim u svom srcu cijeli svijet za tebe…
Pred oltarom noći poklanjam sjenu…
napiši nešto, ako želiš: (8) * ispiši * #
