traženje...
A što tvoje misli traže?
Otkud su iznikle, gdje su tragove ostavile, gdje su nestale i kad su o meni sanjati prestale?
Niz čelo se spušta tanka misao, prepuna konsonanata, zbrkanih i utješnih, gladnih i beživotnih, dok ih tvoja ruka ne dotakne i ne oživi taj beskrajni duboki ocean bezdana.
Imala sam sjaj u oku, imala sam daleku istinu zataknutu u daljini neprohodnih staza.
Imala sam sve, a u srce sam zatvorila ništa i pustila ga u svilenu tamu Svemira.
Zablude su hranile život, lažni natpisi su bili kao najljepše bajke svih vremena, a čudna zbrkana glazba hladnih konsonanata je zvučala neskladno i zatvarala tu sliku kaosa i neživota onog neživog u meni toliko, da sam iz slike ispadala i ništavilom se pokrivala ne bih li nekako preživjela.
A što tvoje misli traže?
Mene, neku drugu dušu ili možda neku sličnu meni, sjenu nečeg što je blisko, a opet slomljenim linijama ispisane riječi na dlanu ne odvode te nigdje?
Mogu li od jedne duše nastati veće riječi, nego su one koje su rečene u kasnim noćnim satima, sa bezvremenim izrazom na licu, kad noć nestaje u sebi i poklanja se dubini ljudskog srca, koje još uvijek luta između svjetova tražeći u pijesku vremena svoj otisak na duši?
napiši nešto, ako želiš: (14) * ispiši * #
