noć tišine...
Nebo se pokrilo i zašutjelo.
U ovoj noći tišine, utapa se kamen u dno, more se zbunjeno odlama i odlazi u beskraj...
U kristalnom zrcalu promatram konture svog lica... vidim da su moje sjene zagrljene, vidim da opet iz vatre izbijam gorku šifru tvog imena i bacam je prema zvijezdama...
Noć tišine, kao Pariz u proljeće, noć tišine i čudnih hladnih mirisa što mi dolaze i sjećaju na travanjske šetnje Gornjim gradom.
Noć tišine...
Na trgu ptica nema nikoga...
Cijeli taj svijet šuti, noć tišine je savila gnijezdo ispod mog balkona i šuti...
Iz visine dolazi sablasni mir...
Još uvijek čujem onu staricu što me zaziva iz tame i pjeva da su čudni listovi moje knjige života..
Noć tišine...
Iz mojih trošnih temelja polako izrasta plava sjena, odvodi mi srce i ostavlja ga u tami..
Noć tišine...
Sjećam se budućnosti, drugih gradova, osamljenih trgova ptica...
Ostavljeno mi je srce u tami, a nebo boje čelika najavljuje ovu ... noć tišine...
napiši nešto, ako želiš: (7) * ispiši * #
neživi trenutak...
slika: digital art
Mene više nema u toj čudnoj poeziji koju izlijevam iz duše vremena, dok potrošene sate brojim u igri sunčane svjetlosti koja obasjava ovo prohladno i neživo jutro.
Iz nijeme tišine, toliko nijeme, da se oduzima sama od sebe, planete rotiraju svoje sablasne elipse, a moj nemir se zaustavlja ispred mirnog čela nemirnih misli i poručuje, da je sve potonuće u trenutak i da je trenutak život koji se živi.
Opet pregledavam konture lica u zamagljenom zrcalu zaustavljajući pogled na očima i u tom bezdanu ne prepoznajem uzvraćen pogled moje duše pa se sve opet vraća na onaj početak neživog trenutka koji klizi kroz mrtvilo ove zamršene poezije i mog još čudnijeg života.
Može li mi tarot pretskazati postoji li u meni ona iskra koja se uvijek javlja kad je ne očekujem ili će se sve odigrati baš kako piše u genetskom kôd-u sudbine?
Tamne sjene zaplesale su svoj ples, uspavale me i odnijele preko granice stvarnosti gdje sam opet susrela samu sebe i mrtvom molitvom još mrtvijeg srca zaspala tim neživim snom.
Sad je tako, a ovo jutro mi ne obećava pozitivan predznak, elipsasta putanja tih čudnih planeta ugasit će sjećanja na one mrtve trenutke kojima se uvijek vraćam i to baš onda kad srce osjeti pogled, drugačiji od onog plavog pogleda koji je odnio dušu u nepovrat zaborava pa joj ne da, da u bijeloj crkvi tuge zapali svijeću samo za taj neživi trenutak.
napisano: 17.5.2012. u 07.00h na portalu Magicus, a iz 2. zbirke "PREDVORJE BIJELE TIŠINE"
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=80674
http://www.digitalne-knjige.com/varga2.php
http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-7889-28-9
Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
napiši nešto, ako želiš: (4) * ispiši * #
ne znam...
Ti... potopljen u dno mora, nepomiješan s drugim uzorcima života.
U vremenu i prostoru, bez kretnji prema zvjezdanom nebu, zaustavljen u treptaju mog oka.
Kao slaba karika vežeš me uz sebe tankim nitima snova što su protutnjali kroz prošlu noć.
Između naših života stoji vrijeme daleko kao grijeh, blisko kao protekla zora.
Jednako smo udaljeni jedno od drugog, bez sklada, bez nedjeljivosti.
Uhvatila se lagana kora na ovoj opsjeni, iluziji, lagana kora, koja štiti od ponovnog otvaranja.
Između oba svijeta struji li još malo povjetarca, lete li još neke ptice između trepavica, preskače li srce svoj poznati ritam titraja?
Ne znam....
napiši nešto, ako želiš: (5) * ispiši * #
MAJSKO JUTRO
Izronila sam iz tamne kišne noći u jutro prepuno majskog mirisa bagrema budeći zakopane šifre genetskog „kd“-a, koje su odavno prosule pregršt riječi iz gorkog kaleža tuge što ga moja duša toči.
Na tamnoj pučini životnog oceana, čudnim slovima ispisana je sudbina proteklog života da bi se objavila u onom trenu baš kad je potrebna i to uvijek na istom mjestu.
Nebo bez zvijezda, Mjesec skriven u šuštavom plaštu odbjegle svijesti i jutro u pratnji sramežljivog Sunca skrivaju noćne anđele i objavljuju mi početak ulaska u novo razdoblje razdvajanja noći od jutra.
Ruže će zamirisati jednog jutra i opit će mi dušu više, nego bilo čiji plavi pogled bilo čijeg života, darovanog mi od nečije smrtne majke i još smrtnijeg oca.
Do tada, iz tijela žene neka se izvije anđeoska duša i pozdravi blagim naklonom ovo Nebo što tako milostivo i pitomo zagledava u moje zelene oči.
I tamo gdje sam snivala i tamo gdje sam te darivala najljepšim darovima što ih stih može opisati, ostalo je jedno plaho srce spavajući snom čiste duše i iskrenog plavog pogleda.
napiši nešto, ako želiš: (3) * ispiši * #
