razmišljanje...
U svakoj duši postoji jedno malo svjetlo koje ponekad izađe i obasja tamu oko nas.
Ta mala pojava zaista pokazuje prelomljeni putokaz životu i srcu, da bez žurbe odluči i krene tim putem, bez slučajnih riječi i rijetkih dodira.
Iz zaborava stižu poruke, slike, sjene, tonovi.
Iz zaborava stiže mir za danas, za sutra.
U vjetru noći donosiš mi plodove snova, pokrivaš me plavim velom svojih očiju i odvodiš me na pokretni most prema daljinama u ljubavi.
Kakve su to daljine u ljubavi?
Čarobno tajanstvene, kad dođu bez očekivanja, promijene sve.
Čarobno zavodljive.
Da, daljine me vuku prema tebi, iako si tu, uz mene.
Postoji taj put, prema tebi, kojeg otkrivam svakim danom, svakim trenom.
Riječ teče i proteče.
Dodir traje i ne ostaje.
Vjerna je ljubav, koja sve to zaokruži u jednu finu cjelinu zvanu život.
napiši nešto, ako želiš: (2) * ispiši * #
SAN
Duša je sama u ledu, u toj noći što se polako provlači i zauzima svoje mjesto u kutu sobe, ostala sam između svjetova…
Hladno svjetlo me odvodi u tajnu beskonačnost nemira i svilenu tamu svemira…
Zbrojila sam sve zvijezde na nebu i na dlanu ih složila da dobijem tvoje ime…
Kad bi se buđenje duše shvatilo kao lepršava radost, odavno bih već letjela prema plamenu svijeće spoznaje sebe…
U auri su se boje promiješale, izmiješale i stvorile novi pastelni niz tako da solarni nagovještaj ne može poremetiti taj lijepi nesklad što još uvijek vlada u dubinama duše…
I dalje je duša sama u ledu, a noć mekano spušta svoja krila i crta moj zamagljeni život…
Smaragdi vremena spavaju u dubinama slova, zrak je neprirodno miran…
Ovo ljeto raskošno najavljuje ponoćna zvona sa obližnje crkve pričajući o glasu života i sjeni sna…
Vidjela sam se, običnu i tihu, kako hodam između visokih trava i razmišljam što li mi se to događa u tajnim komorama srca…
Još me nisu stigle guste magle jeseni, još hodam čistom sudbinom, a kad na oltaru noći zapalim svijeću, u tom toplom jasnom svjetlu zaiskrit će tvoje prekrasne plave oči i kao čista sudbina odgovoriti na tajna pitanja o događajima u skrivenim komorama srca.
napiši nešto, ako želiš: (9) * ispiši * #
SAMO NE PRIČAJ O NAMA. ŠUTI.
Samo ne pričaj o nama. Šuti.
Zakoračit ću bosonoga u svijet prepun mineralnih posjekotina što mu se zabijaju u tkivo duše, zakoračit ću iz šutnje u duboki nemir i ostati tamo zaustavljena metalnim pogledom hladnog neba koje se poput čelika nadvilo iznad tijela nepostojeće sjene.
Samo ne pričaj o nama. Šuti.
Šuti taj tren kad mi pogled sretneš, šuti i kad nemaš što reći, šuti i kad zaborav prekrije racionalni konsonant koji se tako lijepo vrti oko izgubljenog srca. Šuti.
Čeka li me solarni nemir kad pogledam u to jarko svjetlo koje tako bolno ranjava osjetljive oči ili ću rastjerati sve zaborave svijeta, pokupiti ih pa kao krhotine razbacati preko pokretnog mosta stidljivosti i u sebi opet pokopati onu koja još nije rođena?
Samo ne pričaj o nama. Šuti.
Ne vrijedi ništa što racionalni trenutak servira poetskoj duši, ne vrijedi ni trenutak zaustavljanja u lutanju, ako nema tvog praskozorja, da mi najavi pozitivan predznak jutarnjeg neba.
Tko li mi je u modi ovih dana, tko će govoriti, a tko zašutjeti?
Bacit ću kocku sudbine visoko u nebo pa neka solarni nemir donese one tvoje riječi koje mi samo šutnjom možeš izreći, neka sve zašuti, neka se i uzavreli konsonant mog života zaustavi u zauzimanju mog daha kojeg darujem šutnjom.
napiši nešto, ako želiš: (11) * ispiši * #
sjaj zvijezde...
slika: digital art @Mirela A
U oku je sjaj zvijezde, a tako hladan sjaj daruje, dok ušće Neretve i dalje pjeva pjesmu rastanka čovjeka od prirode.
Još uvijek sam pokrivena korijenom rođenja, još uvijek me u meni nema, a opalo lišće prošle jeseni, tek poneka skica Sunca i dominacija Mjeseca daju mi smisao.
Živim lunarnim kalendarom, a srebro u slovima odjekuje kao „lelek srebra“ kojeg je opjevao Tin Ujević u zbirci ''Lelek sebra" pa iz vatre opet izbijam slova tvog imena, srce se lomi i nestaje u zgaženoj travi na „kojoj moje stope nisu ostavile trag“ kako pjeva Desanka Maksimović.
Kako ostaviti svoj trag u sebi, kako u bijelom ledenjaku na vrhu svijeta ispisati tvoje ime, kako u sebi evocirati nekog tko je odavno napustio moje malo srce i obećanje obećano mojoj smrtnoj majci?
Iz zvijezde ću pročitati vremenski „kôd“ mog postojanja, a u klici tvog osvetničkog zaborava pročitat ću trenutnu inspiraciju nastalu krajem prošle godine i zaboravit ću svaku nit boli koju si zlatnim nitima provodio do mog malog srca.
U mjeri vremena nema ni mene ni tebe, samo smo ovdje i sada i zato neka mekane sjene ovog ranoproljetnog dana ublaže nemire moje duše i odvedu me u onaj svijet gdje se osjećam tako dobro.
napisano: 20.03.2010. u 19.30h i 26.01.2011. objavljeno na portalu Magicus, a iz 1. zbirke "SJENA DUŠE"
https://www.magicus.info/ostalo/poezija/sjaj-zvijezda
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-7673-60-4
Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
napiši nešto, ako želiš: (1) * ispiši * #
