U oku je sjaj zvijezde, a tako hladan sjaj daruje, dok ušće Neretve i dalje pjeva pjesmu rastanka čovjeka od prirode.
Još uvijek sam pokrivena korijenom rođenja, još uvijek me u meni nema, a opalo lišće prošle jeseni, tek poneka skica Sunca i dominacija Mjeseca daju mi smisao.
Živim lunarnim kalendarom, a srebro u slovima odjekuje kao „lelek srebra“ kojeg je opjevao Tin Ujević u zbirci ''Lelek sebra" pa iz vatre opet izbijam slova tvog imena, srce se lomi i nestaje u zgaženoj travi na „kojoj moje stope nisu ostavile trag“ kako pjeva Desanka Maksimović.
Kako ostaviti svoj trag u sebi, kako u bijelom ledenjaku na vrhu svijeta ispisati tvoje ime, kako u sebi evocirati nekog tko je odavno napustio moje malo srce i obećanje obećano mojoj smrtnoj majci?
Iz zvijezde ću pročitati vremenski „kôd“ mog postojanja, a u klici tvog osvetničkog zaborava pročitat ću trenutnu inspiraciju nastalu krajem prošle godine i zaboravit ću svaku nit boli koju si zlatnim nitima provodio do mog malog srca.
U mjeri vremena nema ni mene ni tebe, samo smo ovdje i sada i zato neka mekane sjene ovog ranoproljetnog dana ublaže nemire moje duše i odvedu me u onaj svijet gdje se osjećam tako dobro.
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-7673-60-4
Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.