noć tišine...
Nebo se pokrilo i zašutjelo.
U ovoj noći tišine, utapa se kamen u dno, more se zbunjeno odlama i odlazi u beskraj...
U kristalnom zrcalu promatram konture svog lica... vidim da su moje sjene zagrljene, vidim da opet iz vatre izbijam gorku šifru tvog imena i bacam je prema zvijezdama...
Noć tišine, kao Pariz u proljeće, noć tišine i čudnih hladnih mirisa što mi dolaze i sjećaju na travanjske šetnje Gornjim gradom.
Noć tišine...
Na trgu ptica nema nikoga...
Cijeli taj svijet šuti, noć tišine je savila gnijezdo ispod mog balkona i šuti...
Iz visine dolazi sablasni mir...
Još uvijek čujem onu staricu što me zaziva iz tame i pjeva da su čudni listovi moje knjige života..
Noć tišine...
Iz mojih trošnih temelja polako izrasta plava sjena, odvodi mi srce i ostavlja ga u tami..
Noć tišine...
Sjećam se budućnosti, drugih gradova, osamljenih trgova ptica...
Ostavljeno mi je srce u tami, a nebo boje čelika najavljuje ovu ... noć tišine...
napiši nešto, ako želiš: (7) * ispiši * #