Lice uronjeno u vodu pamti zadnji odraz sebe u zrcalnim kapima.

Spustilo se lice u vodu da bi izliječilo umorne oči i vratilo sjaj mom zelenilu.

Misao se vinula niotkud, okružila tijelo i ispunila sobu.

Napila se duša ovih slova iz plavog flomastera što cure neusklađeno i potiskuju sjećanja.

U beskraju su zavijane staze, ne dodirujem više zaštitnu ogradu tamnih koridora kroz koje prolazim.

Put je poznat, iako nema svjetla, u tami se staza mekano proteže u dubinu.

Uspavana sam.

Vidjeh onaj kamen ispod kojeg si me pronašao sklupčanu kao zmiju s vilinskim suzama u očima. Isti tren su odletjele između trepavica i navukle sjenu na lice.

Iz tog razrušenog grada ostao je samo jedan kamen kao nijemi znamen dalekog doba.

Misao se vinula, ispunila sobu i puštam je kroz otvoren prozor da poleti prema tebi.