Što je vječnost što Svemirom plovi
i poput zvijezde lutalice
zaogrnuta nemirom
donosi osmijeh na moje lice?

Što je nebo plavo u daljini
koje bolna duša obavija
vraćajući me samoj meni
kao list na vjetru što se svija?

Čežnjom miluješ mi dušu tihu
dok suze zvijezda tonu u prazninu,
utjehu nalazim u malom stihu,
a ljubav bacih negdje u daljinu.

Spušta se večer
kao onda u zagrljaju tvom,
kroz nas vrijeme tiho teče
nema te više u životu mom.

Čežnja miluje dušu snenu
i zaustavlja titraj moga srca
a beskraj neba, koji nađoh bez tebe
briše osmijeh sa mog lica.