trenutak nestajanja...

24.07.2010.

Image and video hosting by TinyPic

Preduboka je ta suza za moje misli što se roje iza mirnog čela. Predaleko je taj riječ što sazrijeva u tišini, pripremajući se za objavu u dubini podsvijesti. Hodala sam iza tvojih tragova, bez umora i bez onog čudnog hlada u duši... Nestao si kao varljiva mjesečina, moj trag se izgubio u plavetnilu tvojih očiju, a vjetar mi je zamrsio skladne misli, bez suze, bez glasa... Iz tog stravičnog zagrljaja nijeme mene i nijemosti trenutka, nema gladi, lahor ne plovi mekanim lišćem srebrnih breza iza moje zgrade... Pusti me da odmirujem te minute nijemosti, pusti me da se ne probudim u toj stravi bezličnog zagrljaja preduboke suze...Za jedan trenutak, kad se kristali orose na tvom dlanu, iz medenog Sunca zalit će me razigrana svjetlost i pokriti vrhove dubokih misli, premalih da opišem trenutak nestajanja... Sve stoji, valovi dalekih oceana podsvijesti ljeskaju se i spašavaju mi dušu. U centralnom misaonom čvoru rotira spoznaja, ono što dugo stoji, ono što je živo samo po sebi, ono što me uvijek zatekne nespremnu – smjer prema ljubavi, smjer prema duši, putokaz prema skrovitoj stazi, obrasloj mahovinom što vodi na sjever i konačno spušta taj mir na trenutak nestajanja.

Image and video hosting by TinyPic

napiši nešto, ako želiš: (3) * ispiši * #


Copyright@2005. - 2021. /shadow-of-soul / Blog je zaštićen zakonom o autorskom pravu. Svako kopiranje, prerada ili korištenje bloga u komercijalne svrhe je zabranjeno i zakonski kažnjivo.






dijalog duše

17.07.2010.

Image and video hosting by TinyPic

Život nekih ljudi je pustinja, gdje ne rastu krila mašte i ne odvode ih u lutanja. Žuti pijesak i žedan kaktus u duši pričaju priče osamljenika, pjesnika i lutalica. Vjetar briše već rođene dine u pijesku, nailazim na pustinjaka, suhog i mističnog, koristim znakove neba da bih objasnila tajne … Znakovi… ispred mene… iza mene… u daljinama… Reći ću nešto, ali tiho i najtiše. Hladno je. Koža ne osjeća dah. Otkud vino na stolu? Otkud svjetlost svijeće? Otkud nebo u očima? Otkud ova plava slova osvijetljena svjetlom duše? Otkud? Sve je to dijalog – duše.

napiši nešto, ako želiš: (1) * ispiši * #


Copyright@2005. - 2021. /shadow-of-soul / Blog je zaštićen zakonom o autorskom pravu. Svako kopiranje, prerada ili korištenje bloga u komercijalne svrhe je zabranjeno i zakonski kažnjivo.






uzvraćen pogled...

11.07.2010.

Image and video hosting by TinyPic

Može li se riječ pretvoriti u tišinu, može li se dah zalediti prije izlaska iz tijela, može li duša poricati sebe? Možda može, možda ne. Ne znam. Dok se promatram u ogledalu vremena, dok ispitujem konture mog lica, dok zamagljenim očima gledm stvarnost – sve je moguće. Što je stvarnost? Ono što vidim u ogledalu ili ono iza njega? Ova plava slova što se nižu, kao da su pobacana na tamnoj pučini mog života, kao da se iz zlatne zore ne vidi sjaj. Zagledala sam se sinoć u bezdan – i bezdan je opet uzvratio pogled. Suočio me sa mnom, suočio me sa onom vučicom za koju nisam znala da još uvijek živi u meni. Bezdan me, kao ogledalo, opet suočio sa gladnim zvijerima koje se probude kad osjete krv, suočio me sa tamnom stranom Mjeseca, za koju ne znamo što sadrži, dok ne odemo tamo. Iz cvijeta života sinoć sam otkinula tek izrasle latice i htjela ih baciti pred tebe. Zastala sam. Kompas nije pokazivao u tvom smjeru i okrenula sam se tamnoj strani duše… Kako se lako može prijeći ta tanka crta između tamne i svijetle strane tame. Volim tamu, jer oči duše su mi preosjetljive, a ružin grm još uvijek skriva tajnu paukove mreže u koju me upliće zov divljine. Iz unutarnje vatre života izronio je moj crni Mjesec i zacrnio zelene livade djetinjstva, polomio tek izrasle travke ispod mog balkona. Suoči se, Shadow, sa sobom i prestraši se tog suočavanja! Kao krug svega, osjetila sam se opet poput kamena uronjenog u dno… samog, odbačenog, zaboravljenog. Opet onaj isti osjećaj beznađa, opet sam stavljala na tek izraslu ranu oblog od soli i zacrtala novi pravac toka rijeke života. Ne bih se željela više vraćati u takva stanja svijesti, ali ne mogu zaboraviti taj osjećaj destrukcije kad sam iza ogledala ugledala – svoje lice. To nije bilo moje lice, to je bilo lice mučnog poroda sebe u sebi, nečeg što nije sraslo sa mojom dušom, to je bio netko koga ne poznam. Je li to podsvijest poslala čudne poruke? Jesu li moje oči bile kao žute zmijske oči koje su se ogledale i zadavale mi ugriz po ugriz? Da… to je bilo spuštanje ispod zemlje, to je bio put bez povratka da duša nije svojim finim cvrkutom dozvala San i prekrila sve sa svojih sedam plavih velova. Skinula sam sinoć taj sedmi veo, ali ne do kraja… Sve je počelo kad sam Vanessi napisala, da se kad-tad moram početi suočavati sa svojom santom leda…Nisam ti, dragi, mogla reći sinoć, nisam mogla staviti taj crni prsten na svoju ruku…Morala sam to drugačije napraviti, ali odabrala sam najgoru opciju – destrukciju i autodestrukciju. Znam da ćeš mi pomoći u lišavanju ovog tereta, znam da ćeš biti mekan i podatan kao ova noć što dolazi, znam da ćeš iz čistog etera izbiti onu slatku šifru mog imena i pokazati mi pravi smjer. Znam, dušo duše, da ćeš to učiniti, jer jedino si mi ti vjerna – moja duša, koja tihim cvrkutom briše tamnu tamu i ovaj raskol u meni pretvara u most do mene same. Na teži način uvijek dobivam život… Na onaj surov i težak način učim sebe o sebi. I onda kad svoje tijelo darujem Zemlji, znam, neće biti uzalud. Mogu reći, pogledala sam sinoć iza ogledala, suočila sam se sa svojim demonom u sebi i pozdravila ga jutros opraštajući mu što sam mu dopustila da me zavede. Otkrivajući svoje pravo lice, skidajući veo po veo tamnog sjaja, u svakoj konturi lica vidim plavo nebo, u svakom velu vidim šansu za izlazak sa mračnog dna ponora. Ta istina, koju oblačim kao odjeću duše, uvijek me spasi od mene same… Vani ljeto caruje u svom sjaju, tvoj zlatan prsten na mojoj ruci daje mi putokaz da se uvijek trebam suočiti prvo sa sobom… Kad se suočim sa sobom, sve drugo će se izbalansirati samo od sebe, jer jedino sebi ne mogu lagati, jedino sebe ne mogu poricati, jedino sebe ne mogu skrivati – od sebe same. Kad bih to učinila, ja onda nisam ja, ja onda nemam sebe i tad je život bez smisla. S radošću i tugom pozdravljam ovo ogledalo života koje mi je pokazalo taj tren – mene onakvu kakva nikad više ne želim biti.

napiši nešto, ako želiš: (4) * ispiši * #


Copyright@2005. - 2021. /shadow-of-soul / Blog je zaštićen zakonom o autorskom pravu. Svako kopiranje, prerada ili korištenje bloga u komercijalne svrhe je zabranjeno i zakonski kažnjivo.






na blijedim obalama mog života...

02.07.2010.

Image and video hosting by TinyPic

U ovoj poluplavoj zori kišna koprena prostire se nad gradom. U protekloj noći bolesni um se hranio tvojim pričama i pamćenjima tvog pamćenja. Anđeli na zemlji gledaju me u oči i prate pokrete mojih usana, no ništa ne razumiju. Ne odgovaram ti na pitanje, dalek mi je još put do tebe. Ljudi su me ostavili na blijedim obalama mog života da skončam razvezanu dušu i položim se kao pred oltar nedosanjane sreće. Nebo mi se nagnulo, opet mi je dodirnulo trepavice između kojih više ne odlijeću ni ptice ni snovi. Svakog četvrtog dana spustiš se sa svoga obronka i obgrliš me mirisom svog osmijeha, magija tvojih riječi me uvijek uznemiri, a globus i dalje pokreće svoj ples uvijek u istom smjeru. Očekuje li i mene sreća jednog dana na blijedim obalama mog života gdje su me ostavili da skončam razvezane duše?

napiši nešto, ako želiš: (11) * ispiši * #


Copyright@2005. - 2021. /shadow-of-soul / Blog je zaštićen zakonom o autorskom pravu. Svako kopiranje, prerada ili korištenje bloga u komercijalne svrhe je zabranjeno i zakonski kažnjivo.






<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.