U oku sjaj zvijezde što tako hladan sjaj daruje, a ušće Neretve i dalje pjeva pjesmu rastanka čovjeka od prirode. Još uvijek sam pokrivena korijenom rođenja, još uvijek me u meni nema.... Opalo lišće prošle jeseni, tek poneku skicu Sunca i dominaciju Mjeseca daje. Živim lunarnim kalendarom, a srebro u slovima odjekuje kao „lelek srebra“, što je opjevao Tin Ujević. Iz vatre opet izbijam slova tvog imena, srce se lomi i nestaje u zgaženoj travi na „kojoj moje stope nisu ostavile trag“... kako pjeva D. Maksimović. Kako ostaviti svoj trag u sebi, kako u bijelom ledenjaku na vrhu Svijeta ispisati tvoje ime? Kako u meni evocirati nekog tko je odavno napustio moje malo srce i obećanje obećano mojoj smrtnoj majci? Iz zvijezde ću pročitati vremenski „kod“ mog postojanja, u klici tvog osvetničkog zaborava ću pročitati trenutnu inspiraciju nastalu krajem prošle godine i zaboravit ću svaku nit boli koju si zlatnim nitima provodio do mog malog srca. U mjeri vremena, nema mene ni tebe. Samo smo ovdje i sada. Zato, neka mekane sjene ovog ranoproljetnog dana ublaže nemire moje duše i odvedu me u onaj svijet, gdje se osjećam tako dobro.

Od usana do usana, od brzine do smiraja živimo isti dan. Očarana stojim ispred tebe, analiziraš moju dušu kroz elemente sna, tvoj dio mog tijela prosipa se između ruku i pada kao prah u prah. Osvježena izvorom promjena, nakon dugog maestralnog umiranja, ogrnula sam se tamnim plaštem noći i odlutala kroz magnetno polje tvojih očiju prema novim ranama duše, prema novim putevima. Upitao si "kome si to napisala", odgovorila sam "samo tebi". Upitao si "koga si to dozivala", odgovorila sam "samo tebe". Zagrlio si me očima i nisi me više ništa pitao. Znao si sve. Znao si i ono što sad još ne znaš, ali znat ćeš. Osjetit ćeš. Dugi su dani ispred nas. Nešto će se okrenuti od svoje suprotnosti prema identičnosti i zaustaviti među nama.