Slova mi klize iz flomastera u plavom jutru, koči me riječ i neka misao. Nemam sliku, već prisustvo što me prati danima, a ne zna kako bi se objavilo. U praskozorju Nove godine pišem i na usnama mi je osmijeh, a onaj tko me vidi nek' mi se ne raduje jer zna, da nema ničeg izvan postavljenih okvira. Trag mi se gubi u plavom nanosu kose i raznim etapama nanešenog hidrogena-superoksida. Moje oči su zalutale u duboke neprepoznatljive obrise. Tu i tamo neki glasovi podsjećaju na šumove. Nisam protumačila znakove neba, no imala sam sreće – ostala sam na jednom mjestu otkud klize slova iz plavog flomastera u ove lijepe večeri.