Suze kapaju iz oka u plavoj noći i već me lome danima, bez osmijeha na usnama. U spoznajama mojih najdubljih misli nema riječi za utjehu, nema opisa za sliku. Nema daha vjetra. Uzmi moj dlan iscrtanih linija i pokušaj ih sastaviti u put što će te usmjeriti prema meni. Pokušaj iz linija na rubu usana ocrtati jednu auru od zlata, koja mali krivudavi plamen odnosi u noć i osvjetljava puteve na svjetlosti Mjeseca što već danima pada baš na moj mali balkon. Ti si ocean koji se čini kao plamen u plavoj daljini. Čuvaj taj plamen sna, budi mi opet u modi ovih dana. Odvedi me među lišće, sakrij me u oku, pokaži mi Mjesec koji ne zna za sebe. Tražim riječ za tebe, tražim tvoje usne. Postojiš u mom snu, ne mogu nabrajati druge, kad si mi ti probudio apetit ljubavi, bacio me u potprostore jedne zime, zvjerski mi budiš želje, koje bez glasa ulaze pod kožu i markiraju crnom bojom sva mjesta koja obožavaš. Riječ je dio mog glasa, a pogled mi je duboka tama iza kojeg sam sa obala duše krenula prema tebi. Onaj most što spaja plavetnilo dalekog horizonta na dva prostorna kraja i donosi osmijeh na usne, želi zaigrati igru jezika i zuba, želi dodir u nama i poljubac vlažan, mekan i čeznutljiv, kao dugi pogled što prati neostvarenu želju, a ona je vječna do svog ostvarenja. Ovaj globus će svaki puta zadrhtati kad se moja iskra dotakne tvog tijela. Misli moje zaledile su pamet, nepoznate riječi su me okovale, razumije li nebo što li si to htio reći? Pogled je odlutao u daljinu, prvi dojam o tebi. Vjerovah i upoznah prvi dojam. Oči su mi uglasnule u iščekivanju povratka i dočekale su te raširenih trepavica, primila sam te u svoj svijet i zaronila s tobom u zazidanu stvarnost koja mi se uvijek odvaja kad god pomislim na tebe. Noćima sam u zanosu, danima u eteričnom zraku gdje svoje usne spajam s tvojima.

Iznad grada – nebo boje čelika, ispod nogu smrznuta duša Zemlje. Ispod trepavica nemirni mir što oduvijek zauzima posebno mjesto u eklipsi Mjeseca nad Suncem. Ušetala sam u ovo ludo jutro sa posebnim osjećajem bezizlaznosti iz doline Vječnosti. Što li se nalazi iza mog odraza u zrcalu, kakav je to svijet što plovi tim tamnim beskrajem? Zove li me čudan glas one starice iz tame što me stalno zaziva u snovima? Dolazi li sve to iz prostora nepoznatog mojoj duši, iz čudne mašte i još čudnijih snova? Ne znam. Polako pokušavam dokučiti pozitivne smjernice ovog čudnog dana koji me dočekao negostoljubivim presijecanjem hladnog daha.
Napisano: 28.1.2010. u 07.15h

http://sweetimagine.blog.hr/ - DANAS SAM NA OVOM BLOGU NAŠLA MOJE STIHOVE, DAVNO PISANE, A POTPISANE NA OVOM BLOGU! ZAŠTO SI NAPISALA DA SI TI AUTORICA TIH STIHOVA, KAD SU ONI VEĆ ODAVNO NA OVOM MOM BLOGU!!!!???? KRADLJIVICE, NE DIRAJ MOJE STIHOVE, VEĆ PIŠI SVOJE!!!! DRUGA JE WALBURGA: http://zlatnazora.hotforumpro.com/blogovi-f8/nemirni-mir-t235.htm#1124

PORUKA NEPOZNATOJ KRADLJIVICI TUĐIH TEKSTOVA! ZNAM DA DOLAZIŠ NA WEBSTILUS I MOJ BLOG I KRADEŠ ONO ŠTO SAM NAPISALA I NAZIVAŠ SEBE ShadowOfSoul! JAVILA MI JE JEDNA PTIČICA! NIKAD U SVOJOJ SIROMAŠNOJ DUŠI NE MOŽEŠ IMATI OVAKVO BOGATSTVO KOJE JA DIJELIM NESEBIČNO SA DRAGIM LJUDIMA NA INTERNETU. ZATO, NE KRADI TUĐE, VEĆ SE OKRENI SEBI I BRINI SE ZA SEBE.
SRETNO, KRADLJIVICE TUĐIH TEKSTOVA
ShadowOfSoul
http://www.webstilus.net/content/view/10235/63/

Dubina je tamna i u nju riječ ne može do kraja, san je stražar tih dubina što se kreću među obalama duše. Most, koji spaja dva plavetnila, dijeli usne na jedan slatki osmijeh kad pročitaš neke riječi sa pozitivnim predznakom. Tad se dodir raznježi nad noćnom tamom i postaje mekan, podatan i ne bježi pred udaljenosti vibracije srca. Znaš da ću uvijek ostati na istom mjestu, rastući između divljih trava i punog Mjeseca. Kretat ću se polako kroz vremenske zone do mojih stihova, davno napisanih, već zaboravljenih što se kao slučajno opet ponavljaju. Koliko smo samo osmijeha ostavili pokraj puta, osmijeha koje smo poklanjali drugima? Koliko li je samo ostalo budnih snova i prospavanih stvarnosti u udaljenim kutovima očiju? Opet sam te čudno usnila. Opet sam s tobom otišla u bijele magle, oprane kišom i osušene zelenim lišćem. Dubina je tamna i u nju riječ ne može doći do svog kraja, jer kraja nema. Čudna je ta riječ "dubina". Može li se doći do nje ili se uvijek vraćam na početak početka? Vraćam li se uvijek na početnu st(r)anicu i uvijek čitam iste tekstove istih emocija, ali različitih poruka? Vraćamo li se ili idemo u krug?

Konačno su bistre oči jedne duše pogledale u bistre oči druge duše i pronašle se. Nebo je danas promijenilo svoju odoru, dok su dvije mjerice svjetlosti polako tonule jedna u drugu i sa ledenih obala nepovjerenja i sumnji, lutanja i skitanja pronašle jedna drugu. Te dvije mjerice svjetlosti smo ti i ja….Kako su zablude laka meta, kako je nepovjerenje moćno i lako zavlada plahovitim srcem!! Plaštem sreće dodirnuti smo i pušteni u taj prvi raj kako bismo u stihiji života izbalansirali ovaj globus, jer na njemu zauzimamo naša mjesta. Pod tamnim nebom shvaćamo jedno: najprije se mora dati da bi se moglo primiti. Odustali smo od primanja, počeli smo davati…. I onda se dogodilo – čudo!

Slova mi klize iz flomastera u plavom jutru, koči me riječ i neka misao. Nemam sliku, već prisustvo što me prati danima, a ne zna kako bi se objavilo. U praskozorju Nove godine pišem i na usnama mi je osmijeh, a onaj tko me vidi nek' mi se ne raduje jer zna, da nema ničeg izvan postavljenih okvira. Trag mi se gubi u plavom nanosu kose i raznim etapama nanešenog hidrogena-superoksida. Moje oči su zalutale u duboke neprepoznatljive obrise. Tu i tamo neki glasovi podsjećaju na šumove. Nisam protumačila znakove neba, no imala sam sreće – ostala sam na jednom mjestu otkud klize slova iz plavog flomastera u ove lijepe večeri.