Sewen

Kad bi ruke rijeka bile,
I obalu poplavile.
Samo da me diraju,
U beskrajnom smiraju.

Da su ruke zvjezda sjaj,
I spremne za zagrljaj,
Ja bih u tom sjaju bio
Makar odmah izgorio.

Ljubav je ko alkohol,
Pristaje ti kao bol.
Kad te drma, srce kuca
Dok se trijezniš, glava puca.

Pa se srce sjetom prži,
Nek me ovo stanje drži.
Ne popuštam kao OZNA
Ova ljubav zaborav ne pozna...

Soba mi na vaniliju miriše
Mislim i previše,
Al to je od tebe trag
I opet sam ti drag.

Od svega učiniš proljeća dah.
Plačem na mah
Al to je od puste želje
Jer moje si veselje.

I snovi mi osmjeh imaju
Daju, više ne uzimaju.
Jer samnom si napokon ti
A bila si samo tračak svjetlosti.
Bila si, a sad svjetlost jesi
Sebi me odnesi...

Koljena mi drhte cijela
Otkad sam ga jučer srela.
Tako sladak ko James Dean
I čini se da je fin.

Ja je gledam preko oka
Ponudim joj čašu soka.
Može šetnja preko Rive
Tu svi galebovi žive.

Može prvi randez vous?!
A za sutra deja vu...

Zapiši mi na papirus
Da nas drži isti virus
Pošalji mi neko pismo
Da zajedno evo mi smo
Il poruku sms-om
Jer ovako sam pod stresom.
Pomnožimo dva i dva
Svira pjesma ljubavna

Mislio sam da ću te voljeti moći,
Al ja sam odan svojoj samoći.
Ja vjerno pratim te loše dane
Znam gurnuti srce, kad samo zastane.

Mislio sam da ću trajati znati
Znam koga i kako, treba odabrati
Znam dosta toga, predivno moje,
Al ne znam eto, živjeti u dvoje.

Ja sam ko vjetar, tjeskobom mažen
Slušaj me jer ja ti nikad ne lažem.
Znam ipak sve će doći na svoje.
Radije nesretan sam, nego u dvoje...

Jedan je dječak sanjao da sanja,
I kada je nada bivala sve tanja.
Jedan je dječak letio do neba
I bio je uvijek tamo gdje treba.

Jedno se lice, samo smijat znalo,
I srce je moje opet zakucalo.
Ptice su rođene da pjevaju i lete.
Ja da sam opet zaigrano dijete.

Neka se pisma, nikad ne otvore,
Dok loša se djela u dobra ne pretvore.
Zato smo rođeni, da mostove zidamo.
Osmjehom, dodirom, strahove skidamo.

Ruža kad cvate, svoj miris nudi.
Budimo zauvijek sretni ljudi.

Pogledaj me, al ne daj da je zadnji put.
Stani ispred mene, pojavi se niotkud.
Jest ću ti ko pile s dlana
I čitati riječi sa usana...

Pogledaj me i pomazi preko čela hladna.
Ova ti je duša moja, milovanja gladna.
Nemiran sam, nisi tu
A ruke se pružaju...

I laž bih oprostio pa nek mi se smiju
Nitko ne zna kako me te ruke zgriju,
Kako miluju, kako maze i pričati znaju,
Samo žudim tvome zagrljaju...

Ja sam samo glasnik koji poruke nosi.
Ja sam samo zid što vremenu prkosi.
Noćas mi je suđeno da naplatim samoću.
Naći ćeš me uvijek u zabranjenom voću.

Dogovor je bio da trajat ćemo dugo.
Vrati mi piđamu jer nemaš ništa drugo.
Ja ću prijeći more, sve njegove plime,
Al ti više neću spomenuti ime.

Ljudi nisu djeca kad se smiju.
Tako ljudi nikad ne uspiju.
I kažem sebi jedino što znam.
Nauči se sanjati sam

Odbačen, ko prevaren,
Bez sjećanja i slika.
Kao prašina sa sata,
Ispucala boja na platnu.

Poderana košulja,
Otok ugušen plimom,
Neparan broj gorećih svijeća,
I hladnoća svibanjska.

Posljedica vječnog nadanja,
Prazna baterija za otpad.
Nenapuhan balon
I lošija polovica sjete.

Nagorio testament,
Slovo bez kvačice.
Beznadni bijes za životom
I čista neimaština...