Sewen

Neka je smija, neka je šale,
142 smo napunili brale.
Sad smo za Guinessa, mislim na pivu!
Pa da nam oduzme i desnu i livu.
Jer ove je tintare oduzelo davno
I sve nam je, sve nam je ravno.

Neka vas svitu sa nama skupa,
Jer smo elita, najjača grupa.
Šta ti je čovik kad nema ljude?!
Neka nam ovako zauvik bude.
Za nama ostat će albumi od života
Život je ovi lipota...

Prespavah pola života i uopće nije loše.
Opet sam kao u boksu, sjeo taman na kroše.

Misli su moje daleko, od svih problema miran.
Jedino čeznem što odoh, čist i nediran.

Sad kad me tjeraju da sam budan i samo svoj.
Meni odgovara više, da sam običan broj.

Skrit ću se lako u mnoštvu i kao potok niz stijene.
A u snu nek mi se obrazi opet zarumene...

Za šaku osmijeha se dajem.
Svjetlo od tame ne prepoznajem.
Ja sam samo reklama znana,
Smiješna i ponavljana.

Ne ostavljam tragove trajne.
Svi mi imamo neke svoje tajne.
Ja svoje samo vještije krijem
I kad se smijem.

Ja vam nudim taj osmijeh
Što se izvana vidi.
I sve je lijepo i čisto.

Al duša iz mene vrišti
Dok se stidi.
I ništa nije isto.

Pa nije u redu više, da samo
pokupiš svoje stvari i odeš,
A sutra se vratiš da me još
jednom istim nožem probodeš.

Nismo više djeca koja crtaju
po zamagljenim staklima balkona.
Ja sam odavno prestao biti On,
jer ti nikad nisi bila Ona.

Toliko toga sam ti htio ispričati,
a da te ne povrijedi kao mene ti.
Da li je razumno očekivati od ranjenika
da ti sve opet oprosti?

Zbijam suvisle šale kojima se ludo
smijem i kad mi se plače.
Večeras sam prvi put pokušao
napraviti one dječije kolače.

Nedovršene su neke priče i one
imaju opravdan razlog za to.
Ova naša nije imala ni nadu
i to nam je zapravo i presudilo.

Pa nek si sretna gore među slavnima
besprijekornih toaleta.
Napisao sam ti pjesmu, al ne čekam te
tamo na kraju svijeta.

Neka su djeca rođena da budu rosa.
Da ih samo jutra bude.
Beskrajnim livadama trčala bi bosa.
Nisu oni za obične ljude.

Neka su djeca rođenjem dobila krila.
Da smiju nam se s neba.
Sva su ta djeca nevina, dobra i mila.
I sve je kako treba.

Neka su djeca ljubav koja zablista u tren,
Naš putokaz na cesti.
Sad sam i sam prestrašen i usamljen
Al opet ću Te sresti

Volio bih ti reći da me nitko dirao nije,
ali jest.
Znam da znaš i da je to već
stara vijest.

Volio bih ti reći da me suze
i dalje guše.
Posjekoh spone
između srca i duše.

U godinama ovim zvuči kao
laž s iskustvom.
Ja sam samo oronulo lice u strahu
da ću ostati sam.
Nikome ne pripadam.
Odavno me zamjeniše starim pokućstvom.
Samo smetam, skupljam prašinu i kajanje.
I takav život nazivam, trajanje...

Volio bih ti reći da bih se rodio opet samo da me voliš.
Da mi oprostiš
i da se za mene boriš...

Al rodio bih se i da patim
al da znam da si ti
Zauvijek moje čudo koje će mi
ne znajući, zablistati...

Uvijek sam tražio ljubav i još uvijek je želim opipati okom.
Uvijek sam sanjao da sve mogu prekinuti skokom.
Al eto ni to ne mogu u dan.
Na mjesečini obasjan...

Samo sam se trudio biti nečiji ratnik.
Al prodao sam dušu za jedan zlatnik.
Samo sam se trudio da ne zažalim.
Al jesam, znam dok nemoguće palim.

Pokušavam svjetlosti nad zaljevom uspavanih i starih.
I ovog puta sve uprskah i sve pokvariti.
Ovdje sam došao smisleno da potrajem.
Al vremenom, sve se manje prepoznajem.

Dani su tužniji od tuge.
Ja hodam lijevom stranom pruge.
I neću čuti vlak dok stiže,
A sve je bliže.

Taj nemir što se pruža
Na usnama bez ruža,
To sam ja
Sonata mjeseca...

Uvijek sam tražio ljubav i još uvijek je želim opipati okom.
Uvijek sam sanjao da sve mogu prekinuti skokom.
Al eto ni to ne mogu u dan.
Na mjesečini obasjan...

Ja sam iscjelitelj!
Uvijek spreman za koketiranje s Đavolom.
Ja sam u vakuumu!
Život mi je zaokružen dijabolom.

Nikad nisam volio svece.
Jer ni oni to zapravo nisu htjeli.
Sva moja djela izgaraju!
Moj dim tjera suze, ali je bijeli!

Ja sam iscjelitelj!
Zanos je moje jedino krivokletstvo.
I bezkompromisna ljubav...
Nju nosim sa sobom kao prokletstvo...