Sewen

Sastali se mrav i pčela,
Ona k njemu doletjela,
U početku mrav se smeo
Al je pored pčele sjeo.

Kakvoga si mrave zdravlja?
Kako kolonija mravlja?
Mi smo bitne, dal' si znao
Bez nas svijet bi ovaj stao!

Mi skupljamo svakog dana
Sve na zemlji nam je hrana,
Mi smo vrijedni, dal' si znala
I bez nas bi zemlja stala!

I na zemlji i u zraku,
I po danu i u mraku,
Prepozna nas svako dijete,
Zato pazi na nas svijete!

Sastali se mrav i pčela,
Pa je priča otpočela,
Prijateljstvo kuću gradi,
Tako se to svugdje radi.

Vrijedne pčele meda daju,
Na cvijeću ih prepoznaju!
A mi mravi u koloni,
Kad stupamo, sve se zvoni!

I na zemlji i u zraku,
I po danu i u mraku,
Prepozna nas svako dijete,
Zato pazi na nas svijete!

Ono šta pišeš, to ti se piše,
Ono šta daješ, tebi će dati.
Želim ti dane sunca, bez kiše,
I ako lutaš, domu se vrati.

Ono šta nudiš, dobit ćeš isto,
Tebi adute, sebi ću liše.
Nek ti je uvik uz mene misto,
Niko te viruj, ne voli više.

Pošalji suze i doć će kraj,
Pošalji tugu i smij će past,
Al šalji svitlost, dobit ćeš sjaj
Čista će radost uz tebe rast.

Ono smo di nas misli dovedu,
Planinski potok, zelena trava,
Ruku mi pruži i bit će u redu,
Samo je ljubav magija prava.

Srce mi se otelo kontroli,
Ne znam šta je gori, a šta doli.
Di je desno, niti di je livo,
Šta je kleklo, a šta je još živo?!

Imaš tužni pogled koji trpi,
Imaš srce spremno pa ga krpi.
Stare slike tazmaži po podu,
Budi sritan kad svi gosti odu.

Da sam drvo, sad bi uvenija,
I sve one riči bi izokrenija,
Za svaku našu grimasu,
Da bi nam novu šansu.
Ka vosak se proli po meni,
Pa onda samnom uveni...

Ako se mene pita
I po suncu i po kiši,
Kad zaspem i u javi,
Kad god se sjetiš - piši...

Ludo smo vrijeme prošli
Normativ za sreću je smjeh.
Makar ponekad počinili
I poneki namjerni grijeh.

Evo se godine nižu.
Nadam se da su pred nama.
Bez tebe ja sam život,
Zapravo živjela sama.

Krojači sudbine mi smo
Zvjezde sljedimo smjelo.
Noćas ću obući pogled,
Ti večernje odijelo.

Sad pročitaj svaku strofu
Prva slova što tvore!?
Oduvijek mislim da Ti si
Duboko plavo more...

Ja te zaboravio nisam,
U mojim mislima s jutrom se budiš.
Krotke su misli i zavodljive
Al' tko si ti čovječe da ikom sudiš?!

Ja te zaboravio nisam,
Još sam savjetnik za službu boli,
Još sam onaj od jučer,
Koji je sposoban da sluša i da voli...

Načuo sam nešto -
Spreman sam i u glasine vjerovati jasno.
I spreman sam čekati,
Jer sam naivan i kada je prekasno.

Nije vrijeme za bajke,
A ja stvaram neku takvu priču da me digne.
Da mi lažno namigne,
Makar me i samo kletva stigne...

Ko izbrisan dan,
Nevidljiv trag.
Nenapisano pismo,
Kameni prag.

Sjedim i maštam,
Na bijeloj klupi
Daljina plače.
I sve mi se skupi...

Ako me prestaneš voljeti,
Mogao bih lako izgorjeti...

Meni u susret neće ta sreća,
Pred mojim vratima, tona je smeća,
I što ga čistim - više ga ima,
Teško nama izgubljenima...

Evo će jutro
Hladnoća sviće.
Meni sad treba
Još jedno piće.

Prova sam iljadu puta
Ma duša mi netaknuta.
Nikoga ni volit ni jubit,
Moga bi se i ubit.

Prova sam ništa i svašta
Reka sam sebi, ma dašta.
Al nisam u tome điru
I izgubija sam viru.

Ka da sam poslin tebe odlipija od svita,
I svakog koga bi sreja, za tebe bi pita,
Lud parija,
Lud ostarija...

Kad jednom ulica nam bude tisna,
I sve da oćeš, ne moreš proć.
Lipa je rič i gruba i bisna,
I sve da oćeš reć, nećeš moć.

Ostat će nedovršen svit
I drača će ga skrit,
Al' to smo bili mi
Dok smo živili...

Izgubljen u divljim predgrađima,
Samokovan od beskraja čežnji.
Hvatam neukroćene snove,
Paušalno i spontano...

Izdajem sam sebe za pogled.
U vječitoj potrazi za lukavstvom,
Ja krvarim lažno, nesvjesno!
Iz pokidane duše vapaji...

Ja nisam raskrstio s jučer,
Moja je budnica ko bludnica!
Danas mi ne spominji - sutra,
Moj glas je ko šapat slomljen...

Nije problem podići buru,
Al' valja ostati na nogama!
Nije problem zapjevati pjesmu,
Al' treba održati takt.
Nije problem u pitanjima,
Za njih treba znati odgovore!
Nije problem okrenuti lice,
Al' treba otvoriti oči!

Cjelivam sve vaše izdaje.
Zbog njih sam danas jači!
Cjelivam sve rane nanešene.
One su ustrojile moj put!
Cjelivam neizgovorene riječi
Koje mi stavljaše u usta.
Cjelivam vas neprijatelji moji,
Jednom vratit ćete mi istim...

Na kraju,
Ni jedan čovjek kamen nije...

Ne znam ni priznati, koliko dugo smo strepili,
A svaku ovu sliku danas, strpljivo smo lijepili.
Mi nismo išli protiv vjetra, vjetar je naš,
Mi rekli smo - tu smo, ako nas zatrebaš.

Ne mogu se sjetiti svega što nam se branilo,
Jer sve što te zabolilo i mene je isto ranilo.
Uz tebe sam naučio sunčanom stranom sjati,
Ja sam taj koji te oduvijek prati!

Ne postoji neko mjesto na svijetu gdje bih radije bio
I ne postoji nitko s kim bi se ko s tobom probudio!
Sagradio sam sobu, od sobe kuću pa grad!
Za nas ću i gradove, al' bi ih za te' i porušio sad!

Život je dominantan stav koji svima nama treba,
Jer pretanka je linija između zemlje i neba.
Preći tu liniju, a ne živjeti, ne voljeti, ne trajati...
Čemu disati ako nećeš neprestalno osvajati?

Neka nam čistoće, al' neka nam i prašine i dima,
I toplog i hladnog da ne zaboravimo čega sve ima!
Isplati se čekati sve ono što srcu otkucaje daje,
Tko smo mi da promjenimo stare običaje?!

Ne sjećam se uopće života u kojem nisi,
I najljepše je jutro u kojem prva misao ti si.
A svako je tako, svako mi je bitno baš,
Volim te bez riječi, al' ti to odavno znaš...

Što reći o Tebi, osim da sam te čekao,
Svih ovih godina, nikome nisam rekao...
Svud nepregledna polja, oranice
A moje misli nisu imale granice.
I koliko bi me pogodilo?!
Da se nije dogodilo...

Ono što sam zakopao sad opet iz zemlje viri,
Da me za tebe prikuje i smiri!
Nisam više sklon vjerovati u greške,
I nisu sve moje odluke baš viteške,
Al' volim onako kako znam
I voljet ću Tebe, ako Tebi pripadam...

Ako mi dozvoliš, bio bih Tvoj bezdan,
Bio bih noćnim sjajem ozvjezdan!
Gledam te dok spavaš, nemirno tijelo diše,
Gledam te dok ne vidiš, da volim te sve više.
I čitav svijet mi je na dlanu
U jednom jedinom danu!

Bog zna koje ćemo tajne imati
I koliko dugo ćemo ih sakrivati.
Nek nas pusti, On ima rješenje za sve,
I znat će kad vrijeme je, da se otkrije...
A do tada, nek nam se sreća od boli othrva
Da primjetiš da si zapravo moja ljubav prva!

Kad se žedno srce sjećanja napije,
Ovdje opet sve po starom počinje
Ruka sama gužva i kida stranice
Prevarim se i mislim na tebe.

Ko da poslije tebe ne znam živjeti ja
Sve je laž i nevjera, čista prevara
Novom proljeću dugove prepisujem
Tebi sam vjeran, tebe ne otpisujem.

Imali smo, imat ćemo, vrijeme je samo most
Moja si sudbina, život i nevinost
Srce sam zaledio, s tim ledom piće hladio,
Samo da bi danas, za nas - sutra iznenadio.

Imali smo, imat ćemo, vrijeme je kao hram
Ništa osim tebe u životu ne trebam
Srce sam obratio, sve ima svoj redosljed,
Samo da bi danas, za nas, stigao u prvi red!

Srce u srcu, sanjao sam ja
Duša na duši, zlatna svitanja,
Negdje u hodu smo sve izgubili
Otkrili ljubav pa je ubili.

Muške se suze rijetko viđaju
Ove moje kao da se tebi sviđaju,
Isti san vrtim i znaš što učinim,
Tvoje lice gledam kad vrata otvorim...

Mogli smo, možemo, ja još vjerujem
Sklon sam ti previše, nek pretjerujem,
Zbog tebe ovakav, van svake pameti!
Ko prvi poljubac kojeg svatko upamti.