Sewen

Puno se ljudi prepozna u mojim stihovima,
I puno je nostalgije i plača u njima.
Jer puno je tužnih sudbina na svijetu,
Ja sam jos jedna od njih.

Puno sam utjehe dao ovom svijetu,
I praznim svoju snagu u bespućima vremena.
A ja bih htio, odmoriti ove brige,
Da legnem na travu i stopim se s mirom...

Hoću li ikada moći vjerovati u sebe,
Da li ću se ikada znati nadati?..
Hoću li ikada dobiti neuzvraćeni pogled,
Da li će mi itko pružiti ruku bez naknade?..

Oslušnite malo ovo srce leptira,
I pustite me da nestanem u magli.
Da sam na tren samo svoj, da dodirnem dno,
Prije nego vam poklonim i zadnji dah...