Sewen

Još se sićan di si drža ključe,
Ka da je sve to bilo baš juče.
Konoba je bila sveo misto,
Danas ćale ništa nije isto.

Obresli su zidovi i skale,
Ne vidi se kuća s magistrale.
Nema dima, ne toči se vino,
Strefilo nas vrime sporo, lino.

A negdi, kroz sićanje se javlja,
Vrime fešte, ono vrime od slavlja,
Ječi pisma, poznata i stara,
Krenu ure o staroga urara.
Zvonu zvona ka sa katedrale,
Puno dice, tisne su in kale,
Pa se prenem i sve mi se stiva,
Ma slika traje i ostaje živa.

Živimo da nam i ne more bit,
Nesritni šetamo kroz tuđi svit.
Kuće nam veće, a u njima tisno,
Sve ka po špagu i sve propisno.

Meni je dosta, u meni je puklo,
Cilog života me sićanje vuklo.
Vrime je sićanju da - sutra bude,
Uz moje ljude neka me probude.