Sewen

Kako vrijeme odmiče,
Zaborav sve jače sja.
To se mene ne tiče,
Rekla si i otišla.

A pisao sam pisma duga,
Patnja me je pratila,
Ostala je bdjeti tuga,
Pisma su se vratila.

Sve je bilo protiv naše sreće,
Jer tako je život od nas htio.
Smijeha malo, tuge pune vreće
I ništa nam nije oprostio.

Sanjao sam da si vila moja,
Sanjao sam vilenjaci darove nam nose,
Vilenjaci za mene te prose...
Sanjao sam san od milijun boja,
A pred zoru ranu, ni minutu više,
Svi me moji snovi ostaviše.