ZBOGOM VEDRANA
Jesam, zbunjen sam
I onako simbolično hladan, Bezvrijedan i slab, Znajući da te nikada zazvati neću, Da nema povratka, Da nema ničega. Jesam, zbunjen sam, I da li vrijedi sad se kajati, Da li vrijedi sliniti za prošlošću, Koja je ionako poluprazna, Bez milosti, Bez razgovora. Možda ti nisam ni vjerovao, A možda sam sve shvatio nezainteresirano, Možda sam isčekivao da ćeš ti Biti prva koja će ponovno sve pokrenuti. Sad ionako nije ni važno! Tebe nema, Ti si jučer otišla, A danas u 14:15 će povorka krenuti, Bez glazbe, Bez mirisa svijeća, Bez mene... Malo me toga za tebe veže, Ali mi je žao, Kao što mi je žao svakoga neznanca, A tebe sam poznavao. Lebdjet ću negdje iznad borova Lovrinca, Lebdjet ću i tražiti te, Ne znajući da li ćeš mi moći oprostiti, Neznanje i slaboumnost, Dječačku nemarnost i zaborav, Koji me sada guši. Zbogom Vedrana, Neću pričati o ponovnom susretu, Jer nisam u tome vješt, A nisam ni siguran da ćemo živjeti Kad jednom utihne sve. Zbogom Vedrana i oprosti, Sve neriješeno i nedorečeno, Sve ostalo među nama živućima. Zbogom Vedrana, Ja ću se javiti tihim koracima, U jednoj samoći, Da poklonim se blago, Sjeni školskih dana... |
| < | listopad, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||