Šegrtski zapisi
utorak, 30.03.2021.
"Prvoaprilska" željeznica
„Prvoaprilska“ željeznica koja je život značila u slavonskoj Podravini
Zapisi jednog vremena: 1.4.1889.
Kada su se ljudi vozili možda je ponekad i izgledalo kao prvoaprilska šala, ali početkom travnja 1889. godine nije bila. Tada se zaokružila dotadašnja poludesetljetna priča pa i dao dodatni poticaj za nastavak životnih priča kojih se i danas ljudi sjećaju, a mladi (ne)mare…
Vlak Guco i/ili Ćiro vozio je desetljećima ljude između Osijeka, Valpova, Belišća, Donjeg Miholjca i Orahovice. Tijekom zadnjih godina Austro-Ugarske Monarhije pa i kasnije do druge polovice 20. stoljeća i naselja su poput Petrijevaca, Gata, Črnkovaca, Viljeva/Kapelne, Crnca, Slavonskih Bara imali stajališta vlaka dok su između stanica (kolodvora) ljudi znali i iskakati zbog (ne)brzine.
Iako je 1. travnja 1889. godine osnovano dioničarsko društvo „Slavonska podravska željeznica d.d.“ počeci željeznice u slavonskoj Podravini sežu u 1884. godinu. Tada je poduzeće S. H. Gutmann počelo s drvoprerađivačkom industrijom na relaciji Belišće – Harkanovci – Koška. Pod utjecajem tadašnjeg razvoja željezničkog prometa postavljanje je pruge pratilo drvoprerađivačka ulaganja i/ili iskorištavanja u slavonskoj nizini i stoljetnoj šumi/močvari. Bila je to posljedica svojevrsne suradnje između veleposjednika i gospodarstvenika iz obitelji Gutmann (Belišće), Hilleprand von Prandau i Normann (Valpovo), Mailath (Donji Miholjac)...
Kako je krenula drvoprerađivačka industrija i prema zapadu (Orahovica, Voćin) pruga je došla i do obronaka Papuka početkom 20. stoljeća. Uzimajući u obzir tadašnju gospodarsku važnost slavonske prijestolnice Osijeka u sklopu Austro-Ugarske Monarhije došlo je i do povezivanja Belišća i Osijeka preko Petrijevaca. SPŽ je povezao većinu najvažnijih mjesta i središta slavonske Podravine u nešto više od dva desetljeća…
Dionice Slavonsko podravske željeznice (gradnja i/ili puštena u promet):
1884. Belišće – Harkanovci/Koška
1890. Belišće – Donji Miholjac – Viljevo/Kapelna
1896. Viljevo/Kapelna – Noskovci
1899. (Belišće) Harkanovci – Prandauovci
1907. Podravska Moslavina – Crnac – Orahovica
1908. Belišće - Osijek
Foto: SPŽ u Belišću, Osijeku i Orahovici, Izvor: Dubravko Maričić, Moja sjećanja na Slavonsko-podravsku željeznicu, knjiga i izložba; Ivica Brusač, izložba Tragom Gutmannovih pruga
Zapisi jednog vremena, serijal Šegrtskih zapisa o istaknutim pojedincima i događajima iz Slavonije, Srijema i Baranje
Oznake: ZJV, željeznica, Slavonija
petak, 29.01.2021.
Osvajanje na maču u Slavoniji?!
Dolazak habsburške vlasti u Slavoniji – osvajanje na maču?!
Zapisi jednog vremena: 26.1.1699.
Nakon okvirno stoljeća i pol osmanske vlasti u Slavoniji došlo je do bitaka i pobjeda habsburške carske vojske, hrvatske banske vojske i narodne vojske protiv osmanske i saveznika tijekom 1680-ih godina.
Pobjednička vojska je ulazila kroz nekoliko godina u Viroviticu, Voćin, Valpovo, gospodarsko središte Osijek, administrativno središte Požegu i mnoga druga slavonska središta. Iako je gotovo sve završilo kroz vojne u Slavoniji tijekom jeseni 1691. godine tek je Karlovačkim mirom (Mirom u Srijemskim Karlovcima) 26. siječnja 1699. godine došlo do okončanja borbi dugih desetljeće i pol. Borbi koje su se vodile od nizine današnje Mađarske preko močvara Slavonije i Srijema do planina i polja Like i Dalmatinske zagore.
Mir su potpisale s jedne strane članice takozvane Svete lige (Habsburška Monarhija, Mletačka Republika, Rusija, Poljska…) i Osmanskog Carstva… U sastav je Habsburške Monarhije ušla Slavonija, veći dio Srijema pa je granica bila na od zapada do istoka na Uni i Savi, kao i veći dio povijesnih prostora Like, Gacke i Krbave (prostor današnje Ličko-senjske županije). U sastav Mletačke Republike ušla je Dalmatinska zagora…
Na temelju literature i povijesnih izvora iz 18. i 19. stoljeća možemo uočiti da je dolazilo do određenih rasprava o tome jeli došlo do osvajanja, oslobođenja, promjene vlasti, takozvanog prirodnog prava dinastije Habsburg na područjima od Panonske nizine do Dinarida koncem 17. stoljeća i u prvoj polovici 18. stoljeća…
Foto: Međuriječje Drave, Dunava i Save
Zapisi jednog vremena, serijal Šegrtskih zapisa o istaknutim pojedincima i događajima iz Slavonije, Srijema i Baranje
Oznake: ZJV, Habsburg, Slavonija
nedjelja, 17.01.2021.
Između motike i mača
Zapisi iz Slavonije: Između motike i mača, razbojništvo u Slavoniji
Najvjerojatnije bi trebali s povećalom tražiti čovjeka koji nije čitao, gledao ili barem čuo o Robin Hoodu i njegovoj družini. Tko nije čuo za Čarugu, priče i legende? Kada zaronimo u malo starije doba dođemo do još pokojeg slavonskog „Robin Hooda“…
Kao i drugi pojedinci i skupine kroz povijest tako su se različito promatrali i razbojnici između Drave, Dunava i Save. Razbojnike, nekadašnje podložnike iliti kmetove usmjeravale su prema borbi za egzistenciju vlastelinske uprave s nametima poput tlake, kao i naturalnim davanjima. Navedeni nameti koji su u osnovi bili poljoprivredni proizvodi uprave su plasirale na dobrom dijelu Habsburške Monarhije, od Banata do Austrijskih nasljednih zemalja. Koliko se možemo usuditi prosuđivati to je dovodilo do marginaliziranja proizvoda podložničkog stanovništva (kmetova). Možda dobro oslikavaju odnos kmetova i vlastelinskih uprava i pravilnici pa tako i pravilnik iz svibnja 1723. za veći dio slavonske Podravine (vlastelinstvo Valpovo). „U nekim se od točaka navodi da svaki muški punoljetni podložnik treba izvršiti dvanaest dana godišnje tlake, a ako je držao i konje ili volove davao je i četiri dana tlake s potonjim životinjama. Ako se usporedi s dužnostima koje su proizlazile iz odluka Caraffine komisije može se uočiti da su podložnici izvršavali obveze u novcu i da im je pravilnik bio svojevrstan šok koji je dodatno utjecao na pogoršanje životnih uvjeta. Sve će spomenuto tijekom 1730-ih i 1740-ih godina utjecati na razvoj razbojništva. Ono je dodatno ometalo gospodarski razvoj diljem Slavonije…“
Dok su se pokušavali poboljšati životni uvjeti kmetova diljem Slavonije kroz popisivanje problema od strane komisija, donošenja novih urbarijalnih regulacija (možemo slobodno reći zakonskih okvira) i već opisivane šume i močvare usmjeravale su seljake od motike prema maču. „Uz spominjano podložničko stanovništvo, i vojsku sjeverni kopneni put uz Dravu i druge lokalne kopnene putove koristili su i trgovci iz većih središta kao što je Osijek, ali i goniči stoke iz istočnijih krajeva Habsburške Monarhije koji su ju vodili prema sajmovima i gradovima u civilnoj Hrvatskoj i u Austrijskim nasljednim zemljama. Često su navedeni putnici i trgovci sa svojom robom bili i mogući plijen razbojničkih skupina. Naročito ako bi putovali lokalnim kopnenim putovima, a ne sjevernim koji je povezivao Valpovo i Miholjac (put koji je danas poznat pod nazivom podravska magistrala, sjeverni krak koji ide od Osijeka preko Valpova pa nakon spajanja s južnim do Slatine i Virovitice) i koji je danonoćno bio čuvan od strane vlastelinskih pandura. Iz toga su se razloga tijekom putovanja manje čuvanim putovima okupljali u konvojima. Bile su čak organizirane patrole podložnika na čelu s harambašama u pojedinim selima diljem valpovačkog vlastelinstva, a što je bio trend i na drugim slavonskim vlastelinstvima.
Unatoč tome opisano se djelovanje razbojnika i dalje širilo od jugoistoka kod Brođanaca, Zelčina i Koške do sjeverozapada kod Kapelne i Čađavice. O tim je procesima pisao i upravitelj koji spominje da se na putu između Koške i Bizovca ne može normalno putovati i da razbojničke skupine upadaju u sela okružena šumom i močvarama… Nekoliko puta spominjane močvare vlastelin Petar II. Antun Hilleprand von Prandau shvaćao je kao prijetnju za gospodarski razvoj svoga vlastelinstva pa je zahtijevao i provodio isušivanje. Možemo pretpostaviti i da je već 1720-ih godina shvaćao i da su močvare potencijalni razbojnički zbjegovi.
Navedeni radovi koji su smanjivali područja pod vodom kao i sav ostali rad na prostoru vlastelinstva provođen je radnom rentom podložnika. Prema tome i takav je rad u suštini utjecao na povećanje negodovanja, ali i razbojništva tijekom 1730-ih godina unatoč tome što je isušivanje močvara dobrodošlo i svakodnevnom životu i podložničkim obiteljima zbog nastanka oranica, pašnjaka i ostalih obradivih površina. Da se podložničko stanovništvo konkretno žalilo i na isušivanje močvara, to jest na prekomjerne vode pronalazimo primjer iz jedne od mnogobrojnih regulacija međuodnosa između vlastelina i podložnika tijekom prve polovice 18. stoljeća…“ (Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, časopis Podravina, 2016.)
Sve je navedeno uzrokovalo nastanak skupina razbojnika i od tridesetak ljudi pa čak i to da su vlastelinske vlasti i drugi stupovi vlasti na području Slavonije poimali i cijela naselja kao utočište razbojnika. To je utjecalo i na radnje kao što je uništavanje i podizanje sela poput Kapelne u roku nekoliko desetljeća tijekom 18. stoljeća. Ne smijemo izostaviti i da su opisani ljudi između motike i mača često migrirali i do stotinjak kilometara. Nekada su bježali do baranjskih močvara Drave i Dunava, a nekada do močvara Vuke i Save na jugu. Jedno je sigurno, kao i u slučaju Robin Hooda i oni su u svoje doba imali protivnike, ali i pobornike.
Foto: Nekada utočište razbojnika, a sada ljepota koja privlači – ostaci slavonskih močvara
Oznake: zapisi, Slavonija, razbojništvo
srijeda, 13.01.2021.
Nekada mnogo vukova, a danas...
Zapisi iz Slavonije: Nekada obilje faune, a danas diljem Slavonije…
Kada snijeg zabijeli prostranu ravnicu i prsten gorja požeške kotline često se zamislimo i prisjetimo prijašnjih zima. Tada se Slavonac prošeće i vidi tragove faune (srna, zečeva, čagljeva, lisica) koja se skriva u ostacima „nedirnute“ flore. Nameće se jednostavno pitanje: Koliko je prije bilo tragova u snijegu, koliko je prije bilo „obilja“ flore i faune?
Ako se vratimo nekoliko tisuća godina vjerojatno bi mogli kroz oči tzv. riječana Amantina uz Savu i tzv. riječana Seretena uz Dravu ugledati velike životinje poput dlakavog brahikeratnog zubara, odnosno europskog bizona, kao i bradatog i dlakavog losa s pločastim rogovima. Bilo je i medvjeda i vukova. Dok je danas sve više vijest za naslovnice ako se ugleda vuk u zaboravljenim slavonskim planinama prije samo dva, tri stoljeća mogli smo ga gotovo svakodnevno ugledati kroz oči kmetova na vlastelinstvima Voćin, Našice, Valpovo…
Domaću stoku su držali u voćnjacima, šljivicima i u „sigurnijim“ dijelovima šume. Šume koja se je neprekidno rasprostirala od obala Drave pored današnjeg grada Slatine pa između današnjih potoka Karašice i Vučice na sjeveru i obronaka Papuka i Krndije na jugu do nizine između današnjih središta Đakova i Vinkovaca. U takvom su šumovitom okružju koje je bilo prošarano mnogobrojnim rijekama, potocima i mjesečnim močvarama pripitomljene životinje „bile prepuštene same sebi i znale su biti napadnute od divljih životinja poput medvjeda ili vuka.
Zadnje navedeni su još tijekom 19. stoljeća živjeli diljem vlastelinstva Valpovo. Barun Prandau već je 1720-ih godina bio svjestan opasnosti od divljih životinja te da ih je podložničko stanovništvo ubijalo pa je imao potrebu donijeti naredbu u kojoj je naglasio već općepoznatu činjenicu da se podložnicima zabranjuje lov. Unatoč tomu, zbog specifičnih je okolnosti s vremenom dopustio da podložnici ubijaju medvjede, što je kao posljedicu imalo i nestanak medvjeda do 19. stoljeća (o.a. vukovi su se zadržali još nekoliko desetljeća nakon medvjeda na prostoru diljem Slavonije pa je jedan ubijen i sredinom veljače 1914. kod sela Komletinci, šuma Spačva prema pisanju u novinama Vinkovce und Umgebung). Sve u svemu, možemo zaključiti da u opisanim uvjetima životinje nisu bile dovoljno uhranjene zbog čega se smanjivao i gubio potencijal koji bi mogli pružiti podložničkom stanovništvu volovi i konji radom na zemlji ili krave, ovce, koze i svinje davanjima prehrambenih proizvoda. U prilog navedenomu ide i činjenica da krave nisu bile sposobne za mužnju između listopada i ožujka, travnja.“ (dio iz knjige Počeci habsburške Valpovštine)
Kada promatramo sjevernije dijelove Slavonije možemo uočiti već prije tri stoljeća „granicu“ između jasno „antropiziranih“ dijelova (ono što najčešće poimamo antropizirano), oranice i livade između međuriječja tadašnjih rijeka Karašica, Vučice i prometno-gospodarske žile kucavice rijeke Drave i opisane osamnaestoljetne prašume. Prašume koja je bila utočište životinjama poput medvjeda i vuka. Kada ugledamo u siječnju 2021. godine, a i još kada čujemo za „neočekivani“ snijeg diljem jugozapadne/zapadne Europe sjetimo se i malog ledenog doba. Razdoblja koje se najčešće spominje uz rani novi vijek, od 15.-16. stoljeća pa do početka 19. stoljeća. Razdoblja koje je možda također omogućilo ostanak medvjeda i vukova u Slavoniji, točnije onemogućilo jasniju „antropizaciju“. Ipak, ne smijemo zaboraviti niti vojno-političke okolnosti tijekom 16. i 17. stoljeća, odnosno sukobe između osmanske i habsburške vojske/vlasti i saveznika.
Jedno je sigurno, kao i prije nekoliko tisućljeća kada je europski bizon hodao slavonskim međuriječjem ili prije nekoliko stotina godina kada je vuk trčao nastavlja se „sukob“ čovjeka i ostatka prirode (okolišnih faktora) uz demografske promjene koje kao i u prošlim vremenima utječu na ljude, ali i na faunu 2021. godine.
Foto: Ubijeni vuk u Lici 1914. (Ilustrovani list, veljača 1914.) i utočište vuka u slavonskoj šumi početkom 20. stoljeća
Oznake: zapisi, Slavonija, Životinje
srijeda, 30.12.2020.
Potresi u Slavoniji
Foto: Franjevački samostani i ljetopisi izvor informacija o potresima
Zapisi iz Slavonije: Česti potresi prije dva stoljeća u Slavoniji
„U pola 3 popodne osjetio se ovdje potres kakvog nije bilo zadnjih 50 godina, tako da je sve potresao kao zvuk najvećeg topa. Ovaj mjesec je bio veoma loš radi čestih kiša…“ Ovako su zabilježili franjevci davne 1813. godine za dan 26. prosinac.
Kada promatramo desetljeće prije tih 200-210 godina možemo vidjeti da je još zabilježeno nekoliko potresa. Tako je jedan zabilježen i u travnju 1813. godine. On je prema pisanju franjevaca bio toliko raširen da se osjetio diljem Slavonije. Nekoliko godina kasnije, to jest 1817. zabilježena su dva potresa u srpnju. Za oba je navedeno da su trajala oko minute. Možda zbog nekog pitanja ili čak poante važno je spomenuti još potrese koji su zabilježeni u studenom 1807. i u siječnju 1809. godine.
Također, zbog kratkoće teksta bolje je ne ulaziti u druga razdoblja nego samo u razdoblje od prije dvjestotinjak godina, kao i zbog činjenice što se za početak 19. stoljeća najčešće može samo čitati o Napoleonovim ratovima. Spomenuti je bio veliki vojskovođa, promicatelj mnogobrojnih pozitivnih, ali i negativnih stvari i procesa pa se prema logici i orijentiranosti povjesničara, zaljubljenika u povijest/kulturu i javnosti govori o njegovim (ne)uspjesima i baštini ratova koji su gotovo neprestano trajali od početka 1790-ih pa do 1815. godine. U takvim se okolnostima izostavlja i polako gura u zaborav i mnogobrojne druge aspekte života nekadašnjih ljudi, a koji itekako mogu doprinijeti shvaćanju procesa, a možda i pretenciozno shvaćanju života. Koliko je god baština i „udarci“ Napoleonovih ratova na tadašnji život utjecao na buduća desetljeća pa i na možda živote ljudi 21. stoljeća toliko bi možda utjecalo i da se barem ponekad u zadnjih nekoliko desetljeća navelo u nekim komunikacijskim kanalima o odnosu prirode i čovjeka – u ovom slučaju misleći na potrese. Ipak, važno je napomenuti da u zadnjih nekoliko desetljeća sve češće nastaju studije o odnosu čovjeka i prirode pa se polako progovara i o „sukobu“ kroz povijest navedenih aktera što itekako može doprinijeti današnjem shvaćanju ljudi.
Možda bi onda koncem drugog desetljeća 21. stoljeća drugačije promatrali potrese koji su nam se počeli događati, možda bi se i drugačije postavljali u pripremi za potrese prije jednog desetljeća, dva, ili četrdesetak-pedesetak godina… Jedno je sigurno, sada je kao i u mnogim slučajevima prije u našoj povijesti vrijeme za zajedništvo.
Oznake: zapisi, Slavonija, priroda
četvrtak, 24.12.2020.
Bor-poklon-jaslice
Foto: Dubravko Maričić
Za razliku od prvih desetljeća 21. stoljeća pokloni su se za Božić prije samo nekoliko desetljeća svodili na ono što danas uzimamo „zdravo za gotovo“. O tome kako se kitio bor, što su sve ljudi nekada koristili kao ukrase možete slušati u drugom dijelu Zapisi iz Slavonije – Božićni običaji, 2. dio/Christmas traditions, No. 2.
Također progovaramo i o tome tko je unosio bor u kuću i što povezuje ukrase i poklone tijekom Badnjaka i Božića. Nikako ne smijemo zaboraviti i usporediti tko je donosio darove prije stotinjak godina, tko prije pola stoljeća, a tko danas. Kao i općenito u religijskoj praksi tako je molitva i tijekom Badnjaka i Božića uobičajeni dio koji dodatno okuplja ukućane i rodbinu pod jednim krovom. Kada već govorimo o obilježjima slavljenja Božića ne smijemo izostaviti niti jaslice koje se javljaju u različitim oblicima već od prvih stoljeća srednjega vijeka. Postoje izvještaji da su već majke bizantskih careva znale organizirati uprizorenje Betlehema iz vremena rođenja Isusa Krista.
Autor: Mihael Sučić
Izvor: Gradski radio Belišće (2019.)
Božićni običaji, 2. dio - Od bora preko poklona do jaslica
Oznake: zapisi, Slavonija, božićni običaji
srijeda, 23.12.2020.
Božić, slama kao simbol obilja
Foto: Dubravko Maričić
Zapisi iz Slavonije: Božićni običaji, slama kao simbol obilja
„Faljen Isus, čestit vam Badnjak i Adam i Eva i Bog i Božić i sveto slavno porođenje gospodina našega Isusa Krista.“ Ove su se riječi mogle čuti diljem slavonske Podravine, ali i Slavonije tijekom 19. i 20. stoljeća. Tijekom mnogih desetljeća ljudi su se okupljali u svojim domovima, unosili slamu, spavali na istoj, odlazili na Polnoćku. U selima se uz Dravu znalo čuti: „Kobile se ždrijebile, krave se telile, krmače prasile i ovce janjile.“ Tko je to izgovarao, a tko slušao i ozdravljao? Zašto se to uopće spominjalo na Badnjak?
Što se sve radilo sa slamom, što slama obilježava, kako se je čekalo, odlazilo i dolazilo s Polnoćke možete vidjeti u Zapisima iz Slavonije – Božićni običaji, 1. dio/Christmas traditions, No. 1.
Autor: Mihael Sučić
Izvor: Gradski radio Belišće (2019.)
Božićni običaji, 1. dio/Christmas traditions, No. 1.
Oznake: zapisi, Slavonija, božićni običaji
nedjelja, 20.12.2020.
Počast „plemenitima“, a što s „običnim“ obiteljima u Slavoniji?
Foto: Slavonski dvorci i kurija
Zapisi iz Slavonije: Počast „plemenitima“, a što s „običnim“ obiteljima u Slavoniji?
Što je ostalo nakon stoljeća i pol feudalnih odnosa „plemenitih“ i kmetskih – „običnih“ obitelji, a što nakon još stoljeća i pol različitih sustava i odnosa? Mnogobrojni dvorci i kurije koje u pravilu nose prezimena nekadašnjih „plemenitih“ gospodara, rijeke su (ne)presušni potencijal, kao i „ostaci ostataka“ prašume… A gdje se čuje i vidi značaj pojedinaca ili zajednica „običnih“ obitelji…
Foto: Sjeverni bedem osječke Tvrđe, 18. stoljeće
Slavonija je stoljećima bila zemlja močvare i šume. Zemlja međuriječja Drave, Dunava i Save gdje je opjevane ravnice bilo neusporedivo manje nego danas. Pokrajina devetnaestoljetnog Trojednog Kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije bila je stoljećima na kraju Kraljevstava i Carstava, odnosno pogranično područje. U skladu su se s tim obitelji seljaka, trgovaca, obrtnika, ali i zemljišni gospodari ponašali i živjeli u stalnom „sukobu“ s prirodom i drugim okolišnim faktorima.
Foto: Dvorac u Virovitici - obitelj Pejačević, 19. stoljeće
Foto: Pročelje dvorca u Valpovu - obitelj Hilleprand von Prandau, 18. i 19. stoljeće
Nakon sukoba dvaju Carstava i njihovih saveznika, Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije krajem 17. stoljeća prostor poplava, neprohodnih brda i nizine na kojima se rasprostirala nepregledna prašuma dobio je nove vladare. Od tada pa do 1918. godine rasprostirala se Monarhija dinastije Habsburg od Alpa na zapadu pa do obronaka Karpata na istoku. U takvim je novim okolnostima Slavonija prestala biti pogranični prostor ako gledamo u ključnom pravcu za Habsburšku Monarhiju – zapad – istok, odnosno nizvodno uz rijeke Savu, Dravu i Dunav. Prema potonjoj se Monarhiji često „tepalo“ i da je Podunavska. Kada se promatra povijest Slavonije prije dvije, tri stotine godina trebaju se još uzeti u obzir neki čimbenici. To je odnos Habsburgovaca prema stečenim zemljama s prijelaza iz 17. u 18. stoljeće. Promatrajući u žargonu smatrali su da je osvojen dobar dio Panonske nizine (ne samo Slavonija) na maču, to jest da je zemlja u sklopu prirodnog prava. Na takav su način habsburške „institucije“ poput Dvorskog ratnog vijeća i Dvorske komore mogli direktno kontrolirati cijelo područje i koristiti veliki potencijal koji je nudila i slavonska šuma i močvara.
Foto: Dvorac u Našicama - obitelj Pejačević, 19. stoljeće
Budući da je postojao krug „plemenitih“ obitelji oko vladajuće dinastije koji je bio lojalan na različite načine krenulo se u dijeljenje Slavonije potonjima. Tako je Virovitica i okolica pripala obitelji Pejačević, kao i Našice s okolnim krajem. Valpovo i Donji Miholjac i ostatak međuriječja Drave, Karašice i Vučice su carskom (kraljevskom?) darovnicom došli u ruke obitelji Hilleprand von Prandau. Još istočnije, uz gospodarsku žilu kucavicu Dunav u najistočnijim dijelovima Slavonije i Srijema smjestila su se vlastelinstva sa središtem u Vukovaru i Iloku. Vukovar je držala obitelj Eltz, a Ilok obitelj Odescalchi. Prebacivanje iz ruku Dvorske komore u ruke različitih obitelji i pojedinaca bilo je prisutno i u dijelovima zlatne Požeške kotline. Ne smijemo zaboraviti niti spomenuti slavonsku Posavinu koja je pretvorena u slavonsku vojnu granicu (krajinu) kroz proces od nekoliko desetljeća tijekom 18. stoljeća.
Foto: Dvorac u Donjem Miholjcu - obitelj Mailath, 20. stoljeće
Navedeni su zemljišni gospodari, tj. civilna vlast provodili gospodarsku politiku koja se u skladu s osamnaestoljetnim i devetnaestoljetnim saznanjima temeljila na krčenju stoljetne hrastove šume, isušivanju močvara i reguliranju dravskih, savskih i dunavskih pritoka, kao i samih prometno-gospodarskih žila kucavica. Što je ostalo nakon stoljeća i pol feudalnih odnosa „plemenitih“ i kmetskih – „običnih“ obitelji, a što nakon još stoljeća i pol različitih sustava i odnosa? Mnogobrojni dvorci i kurije koje u pravilu nose prezimena nekadašnjih „plemenitih“ gospodara, a nekadašnje su rijeke – pritoci postali potoci, rijeke Drava, Dunav i Sava su (ne)presušni potencijal, kao i „ostaci ostataka“ prašume… A gdje se čuje i vidi značaj pojedinaca ili zajednica „običnih“ obitelji koji su dali najveći obol u gradnji navedenih građevina i gospodarskih pothvata sa svojih deset prstiju u tri stoljeća različitih sustava i odnosa. Polako, ali sigurno se već nekoliko desetljeća progovara i o tim pojedincima i zajednicama koje su kopale kanale, rezale klade, zidale zidine, ali i odlazile u „robinhoodovske“ pothvate. U pothvate koje su omogućavale iste te močvare i prašuma koji su polako, ali sigurno nestajali kroz tri stoljeća.
Oznake: zapisi, dvorci, plemići, Slavonija
subota, 31.10.2020.
Zapisi iz Slavonije: Spomena i „spomendana“ sve više, a tradicije sve manje
Dan koji ima tradiciju, što stvorenu kroz procese dugih trajanja u nekim drugim dijelovima Europe i svijeta, što kroz umjetno stvorene procese uzrokovane globalizacijom i potrošačkim mentalitetom. Tada se višestoljetni običaji mogu čuti u pričama, pročitati u kronikama ili uz sve veći napor negdje i vidjeti.
„I ove godine (o.a. 1911. u Vinkovcima, novine Svjetlost – srpanj 1911.), kao i lane, namjeravamo mi Vinkovčani proslaviti „Narodni blagdan“. I ove godine, mislimo mi čitavu slavu upriličiti tako, kako bi od nje bilo i moralne i materijalne koristi, t.j. tako, da se ideja „Narodnoga blagdana“ popularizira, da svaki naš čovjek shvati i spozna, zašto se taj dan slavi i koje mu je značenje u narodnom i kulturnom pogledu…“ U članku pod nazivom „Narodni blagdan“ riječ je o blagdanu svetih Ćirila i Metoda. Danu početkom srpnja kada su se diljem Slavonije, Srijema i Baranje, ali i drugih dijelova Republike Hrvatske nekada slavili suzaštitnici Europe. Nekoliko desetljeća kasnije, nakon nestanka Austro-Ugarske Monarhije u sklopu koje je bila slavonska i srijemska ravnica, slavonsko gorje i zagorski bregi, ali i jadranska obala, otoci i ostali dijelovi Dalmacije, kao i Lika, papa Ivan Pavao II. proglasio ih je suzaštitnicima Europe.
Također su zadnjih godina srednjoeuropske, ali i takozvane podunavske Monarhije kao i desetljećima ranije i kasnije dalmatinske, zagorske, ličke i šokačke obitelji održavali i suvremenim rječnikom, promovirali običaje vezane uz Badnjak i Božić. Tako se recimo u okolici Iloka unosila slama uz riječi „Hvaljen Isus. Čestitam vam Adama i Evu i skoro Isusovo rođenje.“ Kao i u mnogim drugim krajevima tako je i u slavonskoj Podravini najčešće domaćin unosio spomenutu slamu. Samo što je prema zabilježenim sjećanjima u selima uz Dravu govorio „Sretan Božić, Isusovo porođenje, da svi budete živi i zdravi. Dao Bog zdravlja i našoj marvi. Kobile se ždrijebile, krave se telile, krmače prasile, ovce janjile.“
Desetljećima su se navedeni i slični običaji održavali ili se slavio „narodni blagdan“. Dok se početkom 21. stoljeća sve više i više čuje za različite „svjetske dane“ jela i drugih aspekata života koji su više ili manje vrijedni spomena jedan se nalazi u debeloj sjeni, a to je Svjetski dan štednje. Nalazi se u sjeni noći vještica. Dan koji ima tradiciju, što stvorenu kroz procese dugih trajanja u nekim drugim dijelovima Europe i svijeta, što kroz umjetno stvorene procese uzrokovane globalizacijom i potrošačkim mentalitetom. Tada se višestoljetni običaji mogu čuti u pričama, pročitati u kronikama ili uz sve veći napor negdje i vidjeti. Nakon noći vještica slijedi advent šarenih predmeta i različitih potreba koji je izgleda sve prihvatljiviji od Adventa ili Došašća kojeg odlikuje pokora i spremanje za dolazak Božića.
Uspoređujući kontekst, način života i navike ljudi prije četiri desetljeća kada su sveti Ćiril i Metod proglašeni zaštitnicima Europe ili iz vremena Austro-Ugarske Monarhije i vrijeme velikih mogućnosti interneta i drugih komunikacija 21. stoljeća možemo primijetiti da je došlo do velikih promjena. Do promjena u kojima običaji i tradicija stanovnika između rijeka Drave, Dunava i Save, kao i stanovnika podno Ćićarije, Velebita, Dinare i uz Jadransko more jednostavno nestaju.
Oznake: zapisi, Slavonija, običaji
nedjelja, 06.09.2020.
Zapisi iz Slavonije: Prosječan Hrvat-iseljenik 1910. i 2020.
Osijek - gospodarsko središte Slavonije, Srijema i južnog dijela Baranje tijekom Austro-Ugarske Monarhije
Davne 1910. sokakom je polako prolazio osluškujući zvona župne crkve što ih je ranom zorom probudio tadašnji zvonar bogate župe. Kada promatramo tu godinu, godinu zadnjeg popisa stanovništva Austro-Ugarske Monarhije („tamnice naroda“ kako su generacije i generacije učile na takozvanom brdovitom Balkanu) čovjek može samo stati s mislima A. G. Matoša „O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi“.
Bogatstvo se ne nalazi samo u dukatima što na teži način šokačke obitelji kroz desetljeća primjećuju, bogatstvo se ne nalazi u dužini pljeska na zborovima, sletovima i „otvorenjima projekata“ nego u onome što je čovjek mogao primijetiti dok je napuštao slavonsku ravnicu prije stotinjak godina… Ravnicu koja je tada imala posijana polja kukuruzom, pšenicom i drugim žitaricama (većinom ekstenzivno, ali i to je bilo dovoljno da ljudi dolaze „trbuhom za kruhom“), dimnjake koji su tada rasli kao „gljive poslije kiše“ uz Dravu. Bilo u prijestolnici Slavonije, južne Baranje i Srijema – Osijeku ili u slavonskim gradićima. U te su tvornice odlazili radnici i radnice, u te tvornice koje su kasniji tvorci paradigme „tamnice naroda“ poistovjetili sa svojim (ne)radom…
Dok sada ljudi tipkanjem po tipki like, share, subscribe prave jagodice na prstima kao kod djeteta, putnik je te, ne tako davne u povijesnim interpretacijama 1910. godine vidio ljude kako su crni od rada ispod Sunca zlatnoga, kako imaju žuljeve na rukama i mole se tijekom odmora podnevnog uz križeve krajputaše. Putnik je taj napustio tadašnju Trojednu Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju prekooceanskim brodom iz Rijeke dok su se u isto vrijeme vodile rasprave o tome što će biti s rijekama Dravom, Savom i Dunavom, poplavama i melioracijama – što će biti sa slavonskom, baranjskom i srijemskom žitnicom Hrvatske…
A, što vaše dijete, unuče napušta? Koje radnike i radnice, tvornice, čija polja, koje rasprave u novinama, vijećnicama, saborima?
I dok roditelji u tišini svoga doma, daleko od svjetla novinara i malograđanštine pognute glave plivaju u mislima teškim dijete se sjeti jednih Matoševih riječi „No šta će meni tuđi krov, Sloboda tuđeg kraja? Tek kod kuće je blagoslov, A svog bez zavičaja je teško živjet, teže još umrijeti: Jer svaka ptica k svome jatu leti. Slobode traži samo, gdje Ti zbori majke mlijeko! Po narodu si svome sve, Bez njega – Niko, Neko, Pa plačeš ko nad vodom Babilona, Na zvuk kad misliš seoskoga zvona.“
Hoće li se samo sjetiti ili kao i pisac ovih riječi vratiti u Lijepu našu…
Oznake: migracije, Slavonija, A. G. Matoš
nedjelja, 05.04.2020.
Epidemija kuge 1815.-1816. – od bježanja u šumu i raširenog straha do zatvaranja kuća
Foto: Hrvatska na tajnim zemljovidima, Hrvatski institut za povijest
Kada promatramo dostupnu literaturu i povijesne izvore o takozvanoj zadnjoj velikoj epidemiji kuge u Europi možemo doći do zapisa o bježanju ljudi u šumu, raširenog straha diljem hrvatskih povijesnih prostora zbog epidemije kuge i zatvaranja kuća.
3. dio – Epidemija kuge 1815.-1816.
O epidemiji kuge tijekom drugog desetljeća 19. stoljeća imamo podatke o širenju na prostoru Jasenovca pa u krajevima malo sjeveroistočnijim koje možemo ubrojiti u takozvanu Slavonsku vojnu krajinu i na prostoru Makarske i okolice. To ne znači da nije bilo pojedinačnih slučajeva i u ostalim dijelovima Dalmacije, Slavonije, Srijema, odnosno tadašnje civilne Slavonije, kao i civilne Hrvatske. Ipak, za sada o potonjim dijelovima na temelju dostupne literature i izvora možemo iznijeti tezu da je bio više raširen strah nego epidemija.
Za Bosnu i Hercegovinu kao prostore iz kojih se širila kuga u dijelove Habsburške Monarhije postoje jasni zapisi da je epidemija bila raširena od 1814. do 1818. godine, a u nekim dijelovima tadašnjeg Osmanskog Carstva i od 1812. godine. U takvim okolnostima ne treba čuditi zatvaranje kuća u Osijeku krajem 1815. godine, pod utjecajem slabe žetve i gladi pojačani strah od širenja kuge na prostoru Kutine, Koprivnice i Legrada, ali i širenje kuge u Makarskoj tijekom 1815. godine.
Kao i svaka epidemija i ova je s vremenom prestala i nestala.
Više na youtube kanalu:
Šegrtski zapisi - Epidemija kuge 1815.-1816.
Oznake: Slavonija, Srijem, Dalmacija, kuga
nedjelja, 29.03.2020.
Epidemija kuge 1739. – potres kao znak, novac kao prijenosnik i zatvorene škole
Na temelju povijesnih izvora možemo doći do podataka kao što su – potres kao znak, novac kao prijenosnik širenja kuge, ali i mnogobrojne odluke i djelovanje vlasti kako bi se prekinulo širenje epidemije u skladu s mogućnostima.
2. dio – Zadnja velika epidemija kuge u Slavoniji 1739.
Za razliku od epidemije kuge s kraja 18. stoljeća epidemija iz 1730-ih godina proširila se diljem Srijema, Slavonije i u dijelovima Moslavine. Unatoč kontrolama koje su provodili vlastelinski panduri i vojska na Dunavu između Bačke i Srijema, na Vuki između Srijema i Slavonije i između Banske Hrvatske i civilne Slavonije kuga se proširila međuriječjem Save, Dunava i Drave.
Teško je procijeniti iz kojeg se pravca i na koji način širila na određenim prostorima Slavonije. Mogla je doći iz istočnih i sjeveroistočnih dijelova Habsburške Monarhije, ali i iz Bosne. Kada je širenje epidemije uzelo maha čak su se i škole zatvarale, a Svete mise su održavane na otvorenom…
Kao i svaka epidemija i ova je s vremenom prestala i nestala.
Više na youtube kanalu:
Šegrtski zapisi - Epidemija kuge 1739.
Oznake: povijest, Slavonija, Srijem, kuga
utorak, 24.03.2020.
Srijemska kuga – Epidemija kuge s kraja 18. stoljeća
Foto: Prikaz prostora današnjeg Osijeka s kraja 18. stoljeća (Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća)
Srijemska kuga proširila se na prostoru istočnog Srijema i dijelova zapadnog Srijema (područje Vukovara) tijekom 1795. i 1796. godine. Važnu ulogu u sprečavanju širenja navedene epidemije imao je sanitarni kordon koji je bio na liniji Osijek – Vukovar – Ilok – Petrovaradin, a sastojao se od karantena kod Donjeg grada (Osijek) i Sarvaša. Postoje teze da je bilo zaraženo između 20% i 25% stanovništva na prostoru gdje se proširila kuga.
Karantene su trajale 40 dana. Na temelju zapisa ljetopisaca iz Osijeka možemo primijetiti da su ljudi iz zaraženih područja dolazili u osječku Tvrđu nakon čega su od strane naoružanih straža slani u navedene karantene.
Više na youtube kanalu:
Srijemska kuga - youtube kanal Šegrtski zapisi
Oznake: epidemija, kuga, Srijem, Slavonija
subota, 10.11.2018.
Dokumentarni serijal: Zapisi iz Valpovštine i Miholjštine – Prostor burne prošlosti (1. dio)
Foto: Dvorac Valpovo i barun Hilleprand, Muzej likovnih umjetnosti Osijek
Dokumentarni serijal Zapisi iz Valpovštine i Miholjštine nastao je kao rezultat suradnje Šegrtskih zapisa (mag.hist. Mihael Sučić), Valpovštine.info i Hrvatskog radija Valpovštine. U 12 dijelova će se progovoriti o povijesti slavonske Podravine, ali i ostatka Slavonije uz korištenje povijesnih izvora i zemljovida iz 18. stoljeća.
Zapisi iz Valpovštine i Miholjštine - Prostor burne prošlosti (1. dio)
Valpovštinu i Miholjštinu, odnosno slavonsku Podravinu možemo slobodno nazvati i prostorom burne prošlosti koji je zadnjih nekoliko stoljeća dijelio sudbinu, nedaće pa i sreću cijele Slavonije, Baranje i Srijema. Kako je Domovinski rat obilježio naše živote pa i buduće živote generacija i generacija naših potomaka tako je i jedan rat između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva prije više od tri stoljeća obilježio živote generacija i generacija naših predaka. O tome razdoblju ima mnogo povijesnih izvora, a jedan (zemljovidi) koji možemo nazvati i najkorisnijim za povjesničare, zaljubljenike u povijest i potomke Slavonaca 18. stoljeća nastao je četiri desetljeća (1730-ih godina) nakon zadnjeg sukoba osmanskog i habsburškog vojnika na ravnici Valpova, Donjeg Miholjca i okolice.
U prvom se dijelu serijala općenito opisuje povijesni kontekst Valpovštine i Miholjštine koji je bio u kontinuitetu kulturna, gospodarsko-prometna cjelina koja se ne može izdvojiti iz šireg područja Slavonije, Srijema i Baranje. Autor navodi temelje na kojima će se u sljedećim dijelovima progovoriti o važnosti Valpova, Donjeg Miholjca i okolnim naseljima i prostorima, „običnim ljudima“ i njihovom odnosu s vojskom, Katoličkom Crkvom i okolišnim faktorima (rijeke Drava, Karašica i Vučica, šumska prostranstva).
Možemo vam samo poručiti da pogledate video, pretplatite se na kanal Šegrtski zapisi i povežete jesenske dane iz naslonjača s povijesnim informacijama o Slavoniji.
Oznake: slavonska Podravina, Slavonija, Srijema, Baranja, povijest
subota, 05.05.2018.
Povijest poreznih opterećenja – negodovanje se širi diljem Slavonije (II.)
Slika: slavonska ravnica s "američkom" kulturom
U prošlom je članku bilo govora o odnosu podložničkog stanovništva i habsburške uprave koncem 17. i početkom 18. stoljeća. Podložnici (kmetovi) su bili razočarani novim porezima koji su ih pogodili s dolaskom nove – habsburške vlasti umjesto osmanske. Zapravo, prosječnom čovjeku 17. i 18. stoljeća bilo je svejedno jeli mu vladar u Beču ili u Istanbulu.
„Brojne podložničke tužbe prikupljene tijekom 1736. godine odnosile su se na veliko porezno opterećenje. Ono je dodatno dolazilo do izražaja uz nisku produktivnost. Prema već objašnjenom obrascu ponašanja neki su podložnici odlazili u hajduke, neki su selili u druge dijelove Habsburške Monarhije, ili čak u dijelove Osmanskoga Carstva. Hajduci su u većini slučajeva percipirani od strane vlasti i podložnikâ kao razbojnici, dok se ne bi stvorila kritična masa nezadovoljnikâ. Tada bi došlo, na određenom vlastelinstvu, do općega nezadovoljstva koje bi se transformiralo u bunu…“ Kada bi nastala pojedina buna organizirale su se komisije od strane vlasti. Jedna je od „komisija na kraju odlučila kazniti buntovnike“… u istočnoj Slavoniji „u čemu je glavnu ulogu imao pukovnik Fefershofen. On je bio svjestan stvarnosti i napominjao je, kao i njegovi prethodnici, i drugi časnici, da su podložnici prekomjerno opterećeni jer obaveze nisu bile usuglašene. To se podudaralo s izvješćem generala Khevenhüllera iz 1733. godine. On je napomenuo obraćajući se caru Karlu VI. da podložnici zbog poreznih iskorištavanjâ diljem Slavonije postaju razbojnici na cestama i šumama.
Ova pobuna nije bila niti jedina niti prva. I prije i poslije su se podložnici diljem Slavonije i Srijema, ali i šire, dizali protiv nameta koji su bili iznad određenoga i obveznoga. Kao primjer možemo također navesti područje vlastelinstva Valpovo. U njemu su se razbojništva konstantno događala od kraja 1720-ih godina na područjima veće koncentracije šumskih i močvarnih predjela, konkretnije na zapadnom i južnom području valpovačkoga vlastelinstva. U tom je kontekstu u Slavoniju poslana komisija na čelu s generalom Hamiltonom. Ona je popisivala stanovništvo, pokretnu i nepokretnu imovinu. Na temelju popisa donesena je urbarijalna regulacija cara Karla VI. 22. svibnja 1737. godine. Njezina je glavna svrha bila reguliranje odnosa između zemljoposjednikâ i podložnikâ. U četrnaest točaka urbar donosi odredbe koje su trebale spriječiti nesuglasice na zemljoposjedima i zloupotrebe.
Novodoneseni urbar napominje kako otkup robote i dalje vrijedi 8 forinti. Pri tomu dodaje da se samo ceste i mostovi trebaju popravljati od strane podložnikâ i ništa drugo. Iz toga možemo zaključiti da su i podložnici tjerani na druge vrste poslova. Pod drugom točkom urbar naglašava i precizira, za razliku od prijašnjih uredbi, da u veliku desetinu ulazi vino, žito, raž, ječam, zob i kukuruz pri čemu njihovo prenošenje, odnosno voz, ide na trošak zemljoposjednikâ. Mala se desetina za razliku od prijašnjih odredbi zabranjuje, osim pod uvjetom ako ne dođe do dogovora između zemljoposjednikâ, biskupâ i podložnikâ… Budući da su vlastelini i njihovi činovnici prikupljali sve potrepštine i sav je višak proizvodnje išao u riznicu zemljoposjednika, odnosno u privatne ruke činovnika. Toga je car bio svjestan i napomenuo je da se to više ne radi. Nakon što je sve navedeno zapisano, odredio je da se svi zapovjednici, zemaljski gospodari, odnosno vlastelini i podložnici, moraju držati napisanoga dok on drugačije ne odluči.“ (M. Sučić, Okolnosti i nastanak slavonskih urbara 1737. i 1756. godine: međuodnos između vlasti, kmeta i vlastelina, Lucius: Zbornik radova Društva studenata povijesti „Ivan Lučić-Lucius“, sv. 22. 2017.)
Nakon donošenja Karlova urbara 1730-ih godina nastavila su se negodovanja podložnika diljem Slavonije pa tako i u Valpovu, Miholjcu i okolici. „Tijekom 1740-ih godina životni su se uvjeti dodatno pogoršali. Započeo je Rat za habsburšku baštinu u kojemu su sudjelovali i krajišnici s područja Slavonije te prisilno unovačivani razbojnici i podložnici, dolazilo je do pojačanih nemirâ i gospodarskih problemâ. Unatoč tomu što vojska više nije boravila na području međuriječja, slavonski su podložnici i dalje financirali krajišnike koji su ratovali u tuđini… Nakon što se smirila vanjskopolitička situacija sa završetkom Rata za habsburško naslijeđe, a pod utjecajem izvještaja iz Slavonije, ali i drugih dijelova Monarhije, kraljica dostavlja odredbe dvorskoj kancelariji da krajišnik i podložnik moraju imati dovoljno zemljišta za život. U svibnju 1749. godine šalje komisiju na čelu s generalom Engelshofenom i predsjednikom dvorske kancelarije grofom Gasalkovićem. Oni su tražili materijal od županija u vezi sporova s Vojnom krajinom u kojima su jedni druge optuživali za loše gospodarsko stanje zemlje, a samim tim i podložnikâ. Tijekom ispitivanja podložnikâ uvidjeli su kako se pretežito tuže na vlastelinske i komorske činovnike. Tako recimo u Valpovu tijekom ljeta 1749. godine naglašavaju da ih upravitelj Sebastijan Freudhofer sa svojim podređenima istjeruje s krčevina.“ (M. Sučić, Okolnosti i nastanak slavonskih urbara 1737. i 1756. godine: međuodnos između vlasti, kmeta i vlastelina…)
Tih je godina nekoliko komisija oformljeno s ciljem prikupljanja pritužbi kmetova protiv djelovanja vlastelina i njegovih službenika. Članovi su komisija „putovali u mnogobrojna slavonska mjesta, pa tako i u Valpovo gdje su se kmetovi žalili u srpnju i kolovozu 1743. godine…“ Nakon jedne od komisija uslijedio je novi urbar kraljice Marije Terezije 1756. godine. „Unatoč detaljnijim i iscrpnijim odredbama, nije se osobito promijenilo stanje koje je prethodilo donošenju urbara. Iako je otad postojala osnova međuodnosa vlastelina i podložnika, i dalje nije bilo dovoljno moći, sredstava i želje da se u potpunosti provodi. Ovisno o potrebama i željama pojedinog vlastelina i upravitelja s činovnicima veleposjeda podložnička su se podavanja povećavala ili smanjivala. Tako je barun Petar II. Antun Hilleprand von Prandau i dalje imao sporove sa svojim kmetovima diljem vlastelinstva Valpovo. Jedna je od komisija saznala za te nesuglasice pa je vodila razgovore s podložnicima u Miholjcu, Šaptinovcima i Rakitovici.“
Zanimljivo je i da su se neke tužbe kmetova valpovačkog vlastelinstva vezale uz pojedine životinje. „Na uzroke gospodarskih problema pa samim time i dijela razbojništva tijekom prve polovice 18. stoljeća utjecali su i pravilnici vlastelinstva u kojima su neke točke bile vezane i uz konje. Tako je u pravilniku od 5. svibnja 1723. godine zapisano da podložnik koji drži konje ili volove daje četiri vučne rabote, odnosno tlake. Navedeno se treba staviti u kontekst da se barun Prandau i njegova uprava vlastelinstva Valpovo nije previše obazirala na točke Karlova urbara i da je uz spomenutu rabotu uzimao po selištu 11 forinti. Prema tome, ne trebaju čuditi već navedene pritužbe podložničkog stanovništva pojedinih naselja vlastelinstva Valpovo iz 1737. godine koje su bile vezane uz konje. Primjer da se nije samo žalilo podložničko stanovništvo, nego i plemstvo, odnosno barun Prandau, imamo iz siječnja 1755. godine. On je napominjao da se na Slavoniju ne može protegnuti jedno urbarijalno uređenje zbog okolnosti područja i sposobnosti puka. To mišljenje zapravo ima određene sličnosti s pogledima putopisca Taubea o stanovništvu u Slavoniji (putopisac Taube je opisivao stanje okoliša i ponašanje slavonskog stanovništva tijekom 18. stoljeća). Barun Prandau iz tog je razloga ponudio određena rješenja među kojima je spomenuo i tlaku koja uključuje konje i volove.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)
Više možete čitati u knjizi Počeci habsburške Valpovštine do koje možete doći preko facebook stranice Šegrtski zapisi, bloga Šegrtski zapisi ili internet pošte segrtski.zapisi@gmail.com.
Oznake: Slavonija, porezi, 18. stoljeće
ponedjeljak, 30.04.2018.
Povijest poreznih opterećenja – desetina koja život znači (I. dio)
Slika: Kukuruz "zlatne slavonske ravnice"
Kada se promatra povijest Slavonije od prije dvjesto ili tristo godina možemo uočiti da je ona prožeta borbom seljaka za opstanak. Neki su svoj kruh nalazili izvršavajući svoje dužnosti, a neki kroz mnogobrojna negodovanja pa i razbojništvo.
Problema su bili svjesni i tadašnji vladari Leopold, Karlo VI. (Slavonija je bila dio Habsburške Monarhije tijekom 18. stoljeća) i njegova nasljednica Marija Terezija. Oni su slali izaslanike u sve dijelove svoje monarhije pa tako i na krajnji jugoistok – u današnju Slavoniju. Izaslanici su prvo zapisivali s čime sve raspolaže lokalno podložničko stanovništvo (kmetovi). Također su zapisivali i mnogobrojne podložničke tužbe koje su se javljale nakon odlaska osmanske (krivo navođene turske) vlasti i dolaska habsburške vlasti. Iako postoje gospodarski procesi dugog trajanja možda je najbolje započeti s 1683. godinom uz poneke osvrte na spomenute procese.
Sve u svemu, tijekom spomenute godine „osmanska vojska na čelu s velikim vezirom Kara Mustafom uputila se preko južne Ugarske prema Beču. Nakon dugotrajnoga planiranja odlučeno je u Istanbulu da će se pokušati s osvajanjem prijestolnice zapadnoga susjeda – Habsburške Monarhije. Prema već uhodanom obrascu vojska se okupljala u Beogradu i preko Sulejmanova mosta kod Osijeka krenula k Beču. U kasno se ljeto 12. rujna 1683. godine održala bitka tijekom koje je osmanska vojska doživjela velik poraz. Takav je rasplet događaja negativno utjecao na raspoloženje osmanske vlasti i muslimanskoga stanovništva na prostoru između Ilove, Drave, Save i Dunava. U sljedećih je osam godina uslijedio mnogo bitaka i česta izmjena vlasti. Carska je vojska osvajala gradove i teritorije te uzrokovala migracije i oscilacije stanovništva. Ono se skrivalo po šumama i močvarama iz straha od nekadašnje osmanske vlasti i osvete, ali i iz straha od nove vlasti za koju se nije znalo što sa sobom donosi. Naposljetku je nakon bitke kod Slankamena 18. kolovoza 1691. godine, došlo do konačnoga osiguranja područja Međuriječja od strane carske vojske.“
„Osmanske vlasti od tada više nisu prelazile na područje sjeverno od Save. Dok su još trajale vojne akcije južno od Save i Dunava počela je unutrašnja gospodarsko-politička borba u nametanju habsburške vlasti. U prvom su redu na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće Dvorska komora i carska vojska vodile glavnu riječ oko izgradnje uprave. Komorski činovnici ulazili su u sukobe i rasprave s generalima, no nisu mogli funkcionirati bez pomoći vojske u pogledu sigurnosti. Dok je Komora stvarala činovnički aparat i provizorate te okruge diljem Slavonije pokušavajući prikupiti porez za državu, vojni dužnosnici nametali su svoju volju u sferi vojnih, gospodarskih i političkih poslova. Sve je to rezultiralo žalbama od strane Komorske inspekcije iz Osijeka, čiji su se čelnici stalno mijenjali bez naročita političkoga uspjeha. Prvenstveno možemo izdvojiti dva komorska činovnika koji su svojim radom pokušali utjecati na odnos vojske i komorske uprave. Oni su Martin Zemljak i don Ferdinand Carl grof Caraffa di Stigliano. Prvi je ustanovio i ukazao Dvoru na to da vrhovni zapovjednik u Slavoniji general Guido von Starhemberg sa svojim generalima i nižim časnicima ubire sve javne prihode i utječe na gospodarsku efikasnost i na migracije stanovništva. Također je zagovarao popisivanje stanovništva te njihove pokretne i nepokretne imovine. To je proveo drugospomenuti sa svojim komisijama 1698. i 1702. godine. Cilj je popisivanja bio saznati s čime raspolaže Dvorska komora, odnosno kolika je gospodarska snaga stanovništva, pri čemu se treba razlučiti prostor pod utjecajem i upravom vojske, i onaj pod utjecajem Komore. Budući da Komora nije raspolagala s dovoljno ljudstva, a pogotovo s kvalitetnim, provodila je popise i uz pomoć vojne infrastrukture i lokalnoga stanovništva. U svakom su naselju starješine sudjelovale u popisivanju i informirale komorske činovnike o broju kuća, pokretne i nepokretne imovine. Na temelju toga krajnje subjektivnoga sustava popisivanja određeni su porezni koeficijenti, dužnosti kmetova i prostor pod upravom Dvorske komore. Odlučeno je kako će podanici plaćati desetinu žitarica, vina, janjadi, jarića i drugoga. Jasno se podijelio prostor naseljâ koja će biti pod jurisdikcijom generalata u Osijeku, a koji pod dvorskom inspekcijom u Osijeku. Caraffa je samoinicijativno, što je kasnije potvrđeno i od strane Dvora, donio odluku kako će se jedno selište sastojati od 24 jutra. Pri tomu se vrednuje da je motika vinograda dva jutra oranice, a isto tako i kosac livade. Na osnovu nabrojanoga odlučeno je kako će se oporezovati na godišnjoj bazi 3 forinte za Dvorsku komoru, 12 forinti za vojsku i 8 forinti umjesto rabote od selišta. Zbog određenoga broja braće i sinova u kućama čiji je udio u stanovništvu varirao od kuće do kuće usvojeno je da plaćaju 1 forintu za otkup od rabote.“
Slika: Oranica "zlatne slavonske ravnice"
„Sve navedeno trebalo je postati okvirom poreznoga sustava koji bi funkcionirao na prostoru koji je do prije desetljeća i pol bio pod osmanskom vlašću. Na nesreću podložnikâ i njihovih obitelji nije funkcionirao jer nije došlo do stvarne raspodjele između komorske i vojne vlasti. Stanovništvo vlastelinstava koje se nije nalazilo pod upravom vojne vlasti također je sudjelovalo i na izgradnji vojne infrastrukture diljem Vojne krajine. Ovisno o blizini staništa svako je naselje davalo svoj doprinos u novcu ili radu ili u jednom i drugom tijekom radova na kasarnama, tvrđavama, cestama i drugim važnim infrastrukturama za funkcioniranje vojske. Isto su tako komorski činovnici trebali pomoć vojske na područjima pod svojom nadležnošću zbog već naznačene sigurnosti pri čemu su vojnici prekoračivali svoje ovlasti na štetu podložnika. Tražili su prekomjerne potrepštine za svakodnevne potrebe u obliku hrane i drugoga, kao i privremeno boravište. Iz svega navedenoga razvidno je kako je sve išlo na teret podložnikâ i njihovih ukućanâ.“
„Po svemu sudeći još je najgore za podložnike bilo to što nisu znali čemu se mogu nadati. Proučavajući zakonske članke možemo zaključiti kako njihov položaj nije bio povoljan. Nasljeđivali su kmetstvo, uz to što je kmetom mogla postati i slobodna osoba na osnovu sudbene presude, na osnovu ugovora i zastare ukoliko je kmet na posjedu drugoga plemića. Kmet je bio vezan za zemljište, pri čemu je imao ograničenu slobodu kretanja. Ipak, imao je privatno-pravnu slobodu koja je bila ograničavana ekonomskim interesima od strane Komore, vojnih vlasti i konačno zemljoposjednika, koji je bio svojevrstan posrednik između prethodno spomenutih. Pri tomu je još vidljivo da se i ti zakonski regulirani obrasci ponašanja i odnosa u društvu nisu poštivali, a sve na štetu podložnika.“
„U takvim okolnostima ne treba čuditi okretanje pojedinaca, ali i cijelih naselja prema razbojništvu ili neizvršavanju svojih dužnosti o kojima će više biti riječi kasnije. S takvim su načinom ponašanja samo štetili zajednici kojoj su pripadali, prvenstveno podložnicima koji se nisu dizali protiv vlasti. Oni drugi bojali su se za svoju sigurnost pri čemu nisu gospodarili svojim zemljištima u mjeri u kojoj su mogli i trebali. Zbog toga nisu niti dovoljno plaćali dogovorene cenzuse Dvorskoj komori. Komora je ovisno o vanjskopolitičkim okolnostima povećavala ili smanjivala iznose poreza. Isto tako, kako bi namaknula novac, prodavala je ili davala zbog određenih zaslugâ, pojedina vlastelinstva velikašima, najčešće stranoga porijekla.“ (M. Sučić, Okolnosti i nastanak slavonskih urbara 1737. i 1756. godine: međuodnos između vlasti, kmeta i vlastelina, Lucius: Zbornik radova Društva studenata povijesti „Ivan Lučić-Lucius“, sv. 22. 2017.)
„Tako je recimo posjed Ilok, odnosno Srijem dobio knez Odescalchi 1697. godine, dok je posjed Kutjevo zbog različitih zasluga na kulturnom i vjerskom planu pripao isusovačkom redu još za Slavoniju ratne 1689. godine. Također su posjedi Kaptol i Đakovo pripali bosanskom biskupu 1701. godine na osnovi ranijih dogovora i zasluga. Navedeno dijeljenje posjeda uz još nekoliko ulazi u prvi val dekameralizacije novostečenih područja koji nije zahvatio prostor budućeg vlastelinstva Valpovo… Jedno od najvećih slavonskih vlastelinstava – valpovačko vlastelinstvo nastalo je pod utjecajem ponovnog rata protiv Osmanskog Carstva koji je završio Požarevačkim mirom 1718. godine, a što je još dodatno pojačalo potrebu za financijama u uvijek nedovoljno punoj riznici Dvorske komore. Došlo je i do povećavanja postojećih opisanih potreba vojske diljem Slavonije kojima se udovoljavalo raznovrsnim nametima, a na račun podložničkog stanovništva. Prema tome, počela je s prvim godinama trećeg desetljeća 18. stoljeća druga faza dekameralizacije. Nastalo je pritom nekoliko vlastelinstava među kojima je već spomenuto vlastelinstvo Valpovo, kao i vlastelinstva Orahovica 1722. godine, Našice 1723. godine, Vukovar 1721. i Virovitica 1726. godine.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)
„Ta su vlastelinstva imala svoju upravu koja se uglavnom podudarala s komorskom. No, upravitelji su sa svojim činovnicima uzimali veće namete nego što su bili određeni na temelju provedenih popisa ili vlastelinskih urbara. To je sve rezultiralo brojnim tužbama od strane podložnikâ, a na zahtijevanje iznošenja potonjih od strane komisija.“ (M. Sučić, Okolnosti i nastanak slavonskih urbara 1737. i 1756. godine: međuodnos između vlasti, kmeta i vlastelina, Lucius: Zbornik radova Društva studenata povijesti „Ivan Lučić-Lucius“, sv. 22. 2017.)
Oznake: Slavonija, Gospodarstvo, rani novi vijek
subota, 14.04.2018.
Niti petak, a kamoli 13 – ali za neke nesretni dani (povijesni osvrt)
Foto: Šuma - za neke majka, za neke mačeha
I ovaj je petak 13 prošao i pokazao da je i dalje „popularan“ među djecom i mladima – barem se tako može primijetiti među osnovnoškolcima i u emisijama za djecu i mlade nacionalne televizije. Iz toga se razloga možemo prisjetiti nekih „nesreća“ koje su zabilježene u ne tako davna vremena sjeveroistočne Slavonije – Valpovštine i Miholjštine.
Paljenje sela!
Već je nešto malo pisano o vremenu kada su seljaci – podložničko stanovništvo, kmetovi morali ustajati protiv svojih zemljišnih gospodara i vlastelina zbog velikih poreza. Recimo, morali su dati „…veliki desetak, kojino samo od vina, žita, raži, ječma, zobi i kukuruza daje se . . . u naturi neovršen i u polju slamom uzimati se . . . i na gospodara trošak, kući voziti se imade…“. Drugim riječima, davali su deset posto od navedenih poljoprivrednih kultura koje su priskrbljivali sa svojih polja! To im je bilo previše pa su, naročito u zabačenijim područjima valpovačkog vlastelinstva, odbijali davati porez i postajali razbojnici.
Među novopečenim su razbojnicima prednjačili stanovnici Čađavice i Kapelne. „Za razliku od razbojnika iz podložničkih obitelji naselja Čađavice koji se javljuju 1730-ih godina razbojnici iz Kapelne se pojavljuju već 1720-ih godina. Bitno je napomenuti da je takvome razvoju uz loše gospodarsko stanje doprinio i položaj Kapelne. Naselje Kapelna se nalazilo izvan glavnih kopnenih i riječnih putova uz rijeku Karašicu koja je poplavljivala svojim vodama velika područja pod šumama. Razbojništvo se toliko raširilo među podložničkim obiteljima Kapelne da je vlastelinska uprava u suradnji s vojskom iz Osijeka spalila i srušila čitavo selo 1725. godine i pri tome zaustavila širenje razbojništva na nekoliko godina.“ (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)
Na udaru i središta – Valpovo, Miholjac i Petrijevci
Foto: Petrijevci - središte na udaru razbojnika
Dok su seljaci postajali razbojnici u selima južno od Vučice, od Čađavice preko Koške do Brođanaca, seljaci su iz naselja uz kopneni put koji danas popularno nazivamo Podravska magistrala bili pod stalnim promatranjem vlastelinskih pandura pa i vojske. Kada već Petrijevčani, Valpovčani, Miholjčani pa i Tiborjančani nisu postajali članovi razbojničkih grupa bili su na udaru potonjih. Tako je recimo „do trideset razbojnika otišlo do Petrijevaca i opljačkalo nekoliko obitelji u jednom od najvećih naselja vlastelinstva. Potom se pokrenula potjera od strane vlastelinske uprave koja je trajala tijekom prvih mjeseci 1735. godine kroz šume kod Bizovca, Koške pa sve do Podgorača i rijeke Vuke. Tijekom jedne je od mnogobrojnih potjera u ožujku 1735. godine jedan od pandura poginuo utapanjem u močvari. Na osnovi svega spomenutoga možemo primijetiti da su razbojnici pratili močvarna područja i ne samo tijekom djelovanja nego i tijekom skrivanja jer su se u njima osjećali sigurno kao i njihovi preci krajem 17. stoljeća. Kao što smo mogli uočiti nekada se nisu osjećali sigurni u močvarama vlastelinstva pa su odlazili na područja obližnjih vlastelinstava." (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)
Panduri – ljudi na dvije stolice
Uz spomenute vlastelinske pandure jedni su od najpoznatijih iz 18. stoljeća Trenkovi panduri. Oni su prvotno oformljeni zbog ratova i sukoba diljem Europe u ime dinastije Habsburg. Njih je ponekad bilo i do dvije tisuće. Trenkovi panduri su samim svojim postojanjem i djelovanjem na mnogobrojne načine uzrokovali negativne posljedice. U prvom redu su financirani od strane slavonskog podložničkog stanovništva. Kao drugo, a što je već spomenuto pripadnici pandura koji su prisilno regrutirani među razbojnicima, ali i podložnicima što je za posljedicu imalo nedostatak muške radne snage za uglavnom poljoprivredno orijentirano stanovništvo. U dovoljnoj mjeri govori i pretpostavka da se između 80% i 90% europskog stanovništva samo bavilo i živjelo od ratarstva ili stočarstva tijekom ranoga novoga vijeka, a što je vidljivo i iz provođenih popisa od strane Dvorske komore na prostoru Slavonije kao i vlastelinstva Valpovo. Sve je spomenuto imalo dalekosežne posljedice. Budući da su za ranonovovjekovno ratarstvo muškarci bili od velike važnosti iz jednostavnog razloga jer su radili na oranicama, livadama i pašnjacima njihovo je regrutiranje imalo izražene posljedice na gospodarstvo podložničkih domaćinstava, ali i općenito na razvoj vlastelinstava. Uzimajući u obzir strogost koja se provodila među unovačenima se javljalo i nezadovoljstvo pri čemu su se nakon nekog vremena u većini slučajeva vraćali u svoj rodni kraj. Oni su zapravo dezertirtali. Iz toga ih je razloga uprava diljem promatranog područja tražila nakon čega bi ih i kažnjavala pa su oni radije postajali pripadnici razbojničkih skupina, to jest hajduci pri čemu su znali voditi i svoje obitelji.“ (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)
Oznake: Valpovština, Miholjština, Slavonija, razbojništvo
subota, 31.03.2018.
Bartol Kašić i Požega/Valpovo - preporuka za biskupijsko središte!
FOTO: Bartol Kašić i Valpovo
Povijest kršćanstva na prostoru sjeveroistočne Slavonije možemo pratiti od srednjega vijeka. Trenutačno dovoljno cjelovitu povijesnu interpretaciju razvoja kršćanstva možemo povezati s miholjačkom crkvom (današnji slavonski grad Donji Miholjac) koja se spominje u 11. stoljeću. „Zahvaljujući ugarskom palatinu Radonu, imamo podatke vezane uz područje Valpovštine, tj. njezinog zapadnijeg dijela Miholjštine. Konkretnije, podaci se temelje na darovnici kojom je Pečuškoj biskupiji za neke usluge darovao crkvu podignutu u čast svetom Mihaelu arkanđelu koja se nalazila kod rijeke Drave na području današnjeg Donjeg Miholjca. To se zbilo 1057. godine. Na temelju dosad poznatih saznanja možemo zaključiti da je potonja crkva starija od ostalih bogomolja na području današnje Slavonije. Zanimljivo je još spomenuti da je u srednjem vijeku uz Karašicu bila još jedna crkva posvećena svetom Mihaelu. Nalazila se u naselju Szentmihály, ime koje su nosila i naselja na prostoru današnjeg Donjeg Miholjca. Postoji naznaka da je to naselje formirano u 8. stoljeću i da je prema dostupnim arheološkim izvorima nastavilo egzistirati kroz sljedeća stoljeća.“
Uz župu koja je prethodnik današnje miholjačke župe tijekom prve polovice 14. stoljeća spominju se i mnoge druge župe poput Beničanci, Ivanovci, Križevci (kod današnjeg naselja Brođanci), drugi Križevci (kod današnjeg naselja Satnica), Kuzminci (kod današnjeg naselja Ladimirevci), Marijanci, Marjančaci, Podgajci Podravski, Samostan svetog Jurja (kod današnjeg naselja Sveti Đurađ), Šag i Valpovo. „Među spomenutim župama, kako će pokazati sljedeća stoljeća, istaknut će se središte Valpovo koje je najvjerojatnije nastalo u drugoj polovici 13. stoljeća. Ime dolazi od staronjemačke riječi Walpoto koja je označavala upravitelja i/ili blagajnika vlastelinstva. Ive Mažuran napominje u monografiji Valpovo: sedam stoljeća znakovite prošlosti bez osvrta na povijesne izvore ili literaturu da je možda u prvim desetljećima 14. stoljeća podignuta i župna crkva. To je po svemu sudeći interpretacija na zdravim temeljima jer možemo pretpostaviti da je morala postojati neka crkva u središtu župe 1330-ih godina, kao i u svim ostalim središtima župa.“ Jačanje važnosti Valpova kao vjerskog i crkvenog središta nastavlja se stotinjak godina nakon provedenog popisivanja (crkvene vizitacije) današnje Valpovštine i Miholjštine. Tijekom 15. stoljeća Valpovom i valpovačkim posjedom koje se postupno iz desetljeća u desetljeće širilo diljem međuriječja Drave, Karašice i Vučice gospodarili su muški, ali i ženski članovi obitelji Morović. To možemo uočiti nakon što je „ubrzo nakon uvođenja u posjed Ladislav umro pa su majka Uršula i supruga Barbara došle na čelo valpovačkog posjeda. Proučavajući literaturu, možemo uočiti da su se za razliku od muških članova obitelji više orijentirale prema kulturi i vjeri iako je Uršula odigrala veliku ulogu u gradnji utvrde, kao i u prikupljanju novca dok je ban Ivan bio u zatočeništvu. Tako je biskup Andrija iz Pečuha na osnovi njihove želje dao povlasticu krajem lipnja 1453. godine da se u kapelici sv. Ladislava u utvrdi Valpovo mogu održavati svi vjerski obredi osim krštenja. Takva je molba u potpunosti razumljiva i nastavak je razvoja vjerskog života ako uzmemo u obzir da ju je počeo graditi Ivan Morović sa suprugom Uršulom, a onda ju je završio Ladislav s majkom Uršulom. Cilj je bio dobiti obiteljsku kapelu po uzoru na druge utvrde diljem srednjovjekovne Slavonije. Ta će kapelica, kako ćemo vidjeti u sljedećim poglavljima, mijenjati zaštitnike, ali i ulogu i značaj za vjerski život utvrde, gospodara, pa i stanovnika Valpova i okolice. U vrijeme dobivanja povlastice za kapelicu župna crkva bila je posvećena sv. Mariji Magdaleni u Valpovu, odnosno godine 1470. u trgovištu Valpovo, a od vremena osmanske vlasti pa do dana današnjeg to je područje poznatije pod nazivom Staro Valpovo (prostor sjeveroistočno-istočno od današnjeg grada Belišća). U osnovi, spomenuta povlastica nije utjecala na svakodnevno djelovanje župnika navedene župne crkve.“
Nakon nekoliko stoljeća homogenosti naroda u Rimokatoličkoj Crkvi dolaskom osmanske vlasti na prostor Valpovštine i Miholjštine tijekom prve polovice 16. stoljeća pojavljuju se stanovnici koji se izjašnjavaju i kao muslimani, ali i kao kalvini i luterani. „Iako je u osnovi osmanska vlast dolaskom na određeno područje provodila proces naseljavanja islamskog stanovništva u središta nahija i kadiluka, na prostoru današnje dvadesetprvostoljetne Valpovštine i Miholjštine to nije slučaj. Osim Moslavine i Valpova u ostalim središtima ili većim naseljima poput Petrovaca sa 72 kućedomaćina, varoši Svetog Đurđa sa 75 kućedomaćina, varoši Koške s 26 kućedomaćina, Velikih Marjanaca (današnji Marijanci) s 41 kućedomaćinom prvenstveno su živjeli kršćani, tj. katolici i kalvini. Uz navedena naselja kršćansko je stanovništvo, koje je u biti bilo većinsko, nastavljalo obitavati u okolnim naseljima od nekoliko kuća pa do maksimalno 10 do 20 kuća. Neka su od takvih sela bili Brođanci, Satnica, Beničanci, Harkanovci, Tiborjanci, Veliškovci, Kunišinci itd. Iščitavajući priloge vizitatora Bartola Kašića, Petra Masarecchija, Petra Nikolića i Tome Ivkovića, možemo uočiti da su u naseljima sličnima navedenim bila središta katoličkih župa, u prvom redu radi sigurnosti o kojoj progovara Bartol Kašić. Osmanska vlast zbog činjenice da su glavni neprijatelji bili katoličke zemlje pod patronatom Habsburgovaca nije baš naklono gledala prema katolicima za razliku od odnosa prema kalvinima. Iz tog su razloga katolici svoja središta stacionirali u manjim i »perifernijim« naseljima izvan glavnih gospodarskih i političkih putova. Neka od središta župa bili su Kuzminci s crkvom svetog Kuzme i Damjana kod današnjih Ladimirevaca, Križevci s crkvom Svetog Križa kod današnjih Brođanaca, Viljevo, Čađavica, Koška i nekoliko puta spomenuti Karaš s crkvom svetog Nikole. Unatoč teškim uvjetima za razvoj vjerskog života katolici današnje Valpovštine po svemu sudeći zadovoljili su Kašićeve kriterije o dobrim katolicima pa je Svetoj stolici predlagao Valpovo ili Požegu za novu biskupiju u srednjoj Slavoniji.“ ( M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)
Oznake: Slavonija, Bartol Kašić, vjerska povijest
srijeda, 21.02.2018.
I u Slavoniji – medvjeda i vukova „na pretek“
Foto: Vuk
Dok se u današnje vrijeme šećete „prtenim putovima“ ili šumom možete uočiti poneku plahu srnu ili fazana, ali vuka ili medvjeda nikako. Za razliku od nas naši su preci – ne samo vidjeli nego imali i glavobolje od „zvjeri“ koje možemo još samo vidjeti u dokumentarnim filmovima iz planinskih dijelova Lijepe naše ili sjevernijih krajeva Europe i Sjeverne Amerike.
Foto: Počeci habsburške Valpovštine
Uz glavobolju kod Prandauovih (Petar II. Antun Hilleprand von Prandau bio je vlastelin slavonskog posjeda koji je uz vukovarski bio najveći u Slavoniji - valpovačkog vlastelinstva - područja koje još nazivamo Slavonska Podravina ili Valpovština i Miholjština) podanika (kmetova) deblji su kraj izvlačile i domaće životinje – perad, pčele, svinje, koze, ovce i telad.
„Tijekom dana i noći životinje su ostavljali na (o.a. kmetovi) pašnjacima ili u šljivicima i, općenito, u voćnjacima, čime su činili još veću štetu za svoje gospodarstvo jer su im životinje jele voće koje im je bilo važno zbog šljivovice. Toga je bila svjesna i državna vlast na čelu s Marijom Terezijom sredinom 18. stoljeća pa je u Slavonskom urbaru iz 1756. godine doneseno nekoliko odredbi vezanih uz stvaranje štete od strane stoke. Tako se, primjerice, u jednoj od točaka navodi da ako stoka napravi štetu, knez sela mora procijeniti štetu. Na temelju procjene treba se od svake svinje, koze ili teleta platiti jedan krajcar, ali da se životinje nikako ne smiju ubiti. Tek ako se šteta bude ponavljala, može se ubiti jedna životinja i naplatiti šteta, pri čemu se ne smije ni jedan krajcar uzeti u ime ostalih životinja koje su činile štetu. Životinje su tijekom takvih uvjeta bile prepuštene same sebi i znale su biti napadnute od divljih životinja poput medvjeda ili vuka. Zadnje navedeni su još tijekom 19. stoljeća živjeli diljem vlastelinstva Valpovo. Barun Prandau već je 1720-ih godina bio svjestan opasnosti od divljih životinja te da ih je podložničko stanovništvo ubijalo pa je imao potrebu donijeti naredbu u kojoj je naglasio već općepoznatu činjenicu da se podložnicima zabranjuje lov. Unatoč tomu, zbog specifičnih je okolnosti s vremenom dopustio da podložnici ubijaju medvjede, što je kao posljedicu imalo i nestanak medvjeda do 19. stoljeća (o.a. vukovi su se zadržali još nekoliko desetljeća nakon medvjeda na prostoru Valpovštine i Miholjštine). Sve u svemu, možemo zaključiti da u opisanim uvjetima životinje nisu bile dovoljno uhranjene zbog čega se smanjivao i gubio potencijal koji bi mogli pružiti podložničkom stanovništvu volovi i konji radom na zemlji ili krave, ovce, koze i svinje davanjima prehrambenih proizvoda. U prilog navedenomu ide i činjenica da krave nisu bile sposobne za mužnju između listopada i ožujka, travnja. Ipak je važno napomenuti da je bila bolja situacija što se tiče svinje. Ona je bila u relativno boljem položaju što se tiče prehrane od ostalih nabrojanih životinja jer je diljem promatranog područja bilo žirnih šuma“ … Koliko su im šume pomagale u prehrani i odmagale su im jer su „neovisno o mjestu obitavanja bile su lak plijen divljim životinjama poput medvjeda i vukova, a to je sve bio rezultat nebrige i neznanja podložničkog stanovništva.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017., 213. i 230. str.)
Oznake: Slavonija, Valpovština, Miholjština
subota, 17.06.2017.
Populariziranje povijesti, ekologije i kulture u Valpovu
Foto: Darko Jančikić - Promocija Valpovačkog godišnjaka
U petak, 16. lipnja 2017. godine, dvorana u Centru kulture "Matija Petar Katančić" Valpovo ponovno je bila premala za sve posjetitelje.
Ovaj put, za razliku od prije nekoliko mjeseci, motiv je bila promocija Valpovačkog godišnjaka - dvadesetdvogodišnjeg promotora povijesti, kulture, gospodarstva i ekologije Ogranka Matice hrvatske u Valpovu.
Foto: Darko Jančikić - Izlagači s promocije
Nakon prekrasno odsviranih skladbi od strane učenika glazbene škole Valpovo uslijedio je uvodni dio predsjednika Ivana Tonkovića nakon kojega su svi okupljeni bili upoznati s radom Ogranka i suradnjama na kulturnom planom u Valpovu i Valpovštini.
Potom su uslijedila sjećanja starijih gospođa o Valpovu od prije 50-60 godina i kratak osvrt na tijek istraživanja od strane gospodina Darka Varge.
Foto: Darko Jančikić - Darko Varga
Foto: Darko Jančikić - Silvija Cvenić Grahovac
Pri kraju jednosatnog promoviranja kulture, ali i potencijala Valpova i Valpovštine u smjeru kulturnog turizma uslijedio je moj kratak osvrt na ovogodišnji Valpovački godišnjak.
Foto: Darko Jančikić - Promocija Valpovačkog godišnjaka
Članci:
1. Stjepan Najman - Koliko je zapravo stara valpovačka kapelica sv. Roka ( "Odgovori su nađeni u više izvora. U Kanonskim se vizitacijama u više navrata spominje groblje Sv. Roka i grobljanska kapelica." - potreba za korištenjem više izvora što do sada nije bio slučaj)
2. Mihael Sučić - Povijesne crtice iz Valpovštine - Bocanjevci i Vinogradci do 18. stoljeća ( "Na području se Valpovštine uz trgovište Valpovo i dvorac nalazi veliki broj svjedoka vremena, jednoga davnoga vremena dok je još valpovački dvorac bio ruševna utvrda." - svako i najmanje naselje, iz današnje perspektive "nevažno" je itekako utjecalo na gospodarski razvoj bilo kojega područja)
3. Darko Varga - Fanfare za običnog čovjeka ( "Nema »malih ljudi«. Svaki čovjek je svemir za sebe, svatko ima svojih vrijednosti, ima svojih vrlina, ali ima i svoje mane." - iščitavajući različite pisane i slikovne izvore možemo ući u zanimljivi svijet jednoga vremena, jednoga područja i što je najvažnije upoznati svijet ljudi)
4. Stjepan Najman - Valpovština tijekom Velikog rata ( "U mnoštvu dopisa i dokumenata moguće je iščitati vrijeme u kojem su nastali, sve strahote Velikoga rata koje je zahvatilo i mirnu Valpovštinu čiji su stanovnici, iako tu nije bilo izravnih ratnih djelovanja, podnijeli veliki teret rata." - dolaskom suvremenog doba dolazi i do totalnih ratova koji ulaze u sve pore društva)
5. Miodrag Maričić - Prilog za izradu digitalnog zemljovida srednjovjekovne Slavonije do osvajanja Osmanlija i nakon njihova povlačenja ( "Posebno je važno utvrditi cestovne i komunikacijske pravce između Osuvaka i Valpova, ako je moguće.")
6. Miodrag Maričić - Nekoliko imena velikaša iz doba predturskih osvajanja - podjela srednjovjekovne Slavonije među velikaškim obiteljima ( "Iz navedenog je vidljivo kako su se utvrde prostirale na svakih 20-ak kilometara u pravcu istok-zapad pa se tu otvaraju bitna pitanja..." - napominjanje potrebe za suradnjom između više struka radi boljeg puta ka kvalitetnim i isplativim rezultatima)
7. Zdravko Pavlović - Predjelna raznolikost Valpovačkog parka ( "Upravo trenutna razmatranja obnove Valpovačkoga parka i njegovog preoblikovanja u neku vrstu turističke destinacije, što bi narušilo temeljnu vrijednost parka – tišinu u središtu grada – i otvorilo vizure na okolne prometnice, umjesto na »privid divljine« kao gradskom kontrastu, nameću suprotno: ideju vrjednovanja i korištenja parka kao »pedagoško scijenciološke destinacije«." )
Nakon stručno-popularnog dijela slijedi dio "budući povijesni izvori". Dio koji će jednog dana poslužiti istraživačima početka 21. stoljeća Valpova i Valpovštine jer su sljedeći članci i njihovi autori svjedoci jednog vremena.
1. Silvija Cvenić Grahovac - Sjećanje na Zlatka Balokovića u Valpovu
2. Svjetlana Cvenić i Zdravko Pavlović - Timski način odgajanja i obrazovanja za eko-socijalni održivi razvoj u dječjem vrtiću Maza Valpovo ( članak koji je i svjedok vremena, ali i kvalitetni stručno-popularni članak o potencijalu djece predškolske dobi koja su često zanemarivana od strane
odraslih)
3. Stjepan Berak - Zajednica športskih ribolovnih udruga Valpovo (ZŠRU Valpovo)
4. Stjepan Najman - Iz rada Ogranka Matice hrvatske u Valpovu ( u godinu dana organizirano nekoliko tribina, predstavljanja knjiga lijepe književnosti, sudjelovanje na znanstveno-stručnim skupovima i izdavanje novoga Godišnjaka)
5. Zdravko Birovljević - Pojedinačno prvenstvo Hrvatske u šahu za seniore u Valpovu ( jedan od najvećih sportskih događaja u novijoj povijesti Valpova i Valpovštine, ako ne i najveći! )
6. Nada Kavicki - Ljeto valpovačko 2016.
7. Stela Horvat - Zelena povelja Osnovnoj školi Matije Petra Katančića, Valpovo
8. U spomen - Franjo Varga (1934.-2017.) i Stjepan Rakitovac - Migi (1928.-2017.)
Dugogodišnji projekt Valpovački godišnjak ( od 1996. godine ) skupio je do sada već preko 4000 stranica korisnog materijala za razvoj jednog slavonskog kraja koji oplakuju čak četiri rijeke ( Drava, Karašica, Vučica i Vuka ).
Foto: Darko Jančikić - Svi žele svoj primjerak
Želite li svoj primjerak Valpovačkog godišnjaka (ovogodišnji ili neki od već davne 1996. pa do 2016. godine) javite se na facebook stranice Valpovačka baština ili Šegrtski zapisi ili na e-mail Šegrtskih zapisa.
Želite li samo informativno biti upoznati s člancima koji se nalaze u godišnjacima također se javite kao i ako ste spremni za moguću buduću suradnju jer je Ogranak Matice hrvatske u Valpovu zahvalan suradnik koji želi promovirati Valpovo, Valpovštinu i Slavoniju.
Zahvaljujemo na dolasku svim Valpovčankama, Valpovčanima i gostima iz drugih naselja i gradova i radujemo se budućem druženju.
Također se zahvaljujemo svim ljudima koji su medijski popratili i ovaj projekt valpovačkog ogranka Matice hrvatske.
Oznake: Valpovština, Slavonija, matica hrvatska, povijest
petak, 16.06.2017.
Kako sve povijesne procese trebamo gledati iz više perspektiva - primjer kapelica sv. Roka
Kapelica sv. Roka u Valpovu
Ogranak Matice hrvatske u Valpovu 16. lipnja 2017. (petak) organizira promociju novog 22. broja Valpovačkog godišnjaka u Centru kulture „Matija Petar Katančić“ I. kat, s početkom u 19:00 sati.
Jedan će od članaka pod nazivom Koliko je zapravo stara valpovačka kapelica sv. Roka autora Stjepana Najmana govoriti i o kompleksnom pitanju starosti kapelice sv. Roka na zelenom brijegu. Autor u članku na temelju mnogobrojnih povijesnih izvora progovara kako nije toliko jednostavno datirati, interpretirati neki fenomen iz povijesti Valpovštine. Također i da je važno koristiti mnogobrojnu dostupnu literaturu i povijesne izvore pri čemu možemo doći do nekih zaključaka i „povijesnih istina“ koje nam na početku i nisu toliko vidljive. Iz toga razloga autor postavlja pitanje Koliko je zapravo stara kapelica sv. Roka pri čemu donosi i zanimljiva saznanja i o društvenom životu Valpova i Valpovštine.
Dio iz poglavlja Koliko je zapravo stara kapelica sv. Roka:
„Odgovori su nađeni u više izvora. U Kanonskim se vizitacijama u više navrata spominje groblje Sv. Roka i grobljanska kapelica. Biskup Đuro Klimo u svojoj vizitaciji 8. rujna 1754., između ostalog, zapisuje: Postoji osim toga na kraju gornjeg grada nekoć podignuta oko vojnih vojarni zidana kapelica posvećena u čast sv. Roka, u kojoj se za vrijeme blagoslova usjeva i na blagdan sv. Roka služi misa te tamo vodi procesija. Prvo što upada u oči je: nekoć podignuta (...) zidana kapelica sv. Roka. Dakle, biskup Klimo bilježi postojanje zidane kapelice Sv. Rok 42 godine, gotovo pola stoljeća, ranije od Ignacove gradnje 1796. godine! Istodobno piše nekoć podignuta što bi trebalo značiti da je kapela još starija. Također se navodi kako je kapelica podignuta oko vojnih vojarni.“
Autor daje primjer sadašnjim i budućim proučavateljima zavičajnih povijesti (Slavonije, Dalmacije i drugih dijelova Lijepe naše) kako se treba pristupiti istraživanju pojedinog povijesnog događaja, procesa ili činjenica.
Želite li svoj primjerak novog Valpovaškog godišnjaka posjetite promociju Godišnjaka ili se javite na facebook stranice Valpovačka baština ili Šegrtski zapisi, kao i na e-mail Šegrtskih zapisa.
Oznake: Valpovština, Slavonija, povijest
srijeda, 14.06.2017.
Crtice iz Slavonije - položaj kulture i Valpovački godišnjak
Povodom promocije Valpovačkog godišnjaka koja će se održati 16. lipnja 2017. (petak) u Centru kulture "Matija Petar Katančić" Valpovo (mala dvorana) u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Valpovu s početkom u 19:00 sati članovi će Ogranka gostovati na Hrvatskom radiju Valpovštine 15. lipnja (četvrtak) u 11:00 sati.
Stjepan Najman će progovoriti o dvadesetdvogodišnjoj tradiciji Valpovačkog godišnjaka, dok će Mihael Sučić nešto reći o položaju kulture i "kulturnjaka" na području Valpovštine, Slavonije i Hrvatske.
U novom Valpovačkom godišnjaku možete čitati o:
Vjerskoj povijesti (Stjepan Najman - Koliko je zapravo stara valpovačka kapelica sv. Roka)
O tzv. malim Osječanima (Darko Varga - Fanfare za običnog čovjeka)
Društvenom životu tijekom jednog rata (Stjepan Najman - Valpovština tijekom Velikog rata)
Povijesti sela (Mihael Sučić - Povijesne crtice iz Valpovštine: Bocanjevci i Vinogradci do 18. stoljeća)
Srednjem vijeku (Miodrag Maričić - Prilog za izradu digitalnog zemljovida srednjovjekovne Slavonije do osvajanja Osmanlija i nakon njihova povlačenja)
Pedagoškom pristupu (Svjetlana Cvenić i Zdravko Pavlović - Timski način odgajanja i obrazovanja za eko-socijalni održivi razvoj u dječjem vrtiću Maza Valpovo)
i o još mnogim zanimljivim temama iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Valpovštine i Slavonije.
Želite li svoj primjerak Valpovačkog godišnjaka javite se na facebook stranice Valpovačka baština i Šegrtski zapisi ili na e-mail Šegrtskih zapisa.
Oznake: Valpovština, Slavonija, povijest
