Šegrtski zapisi
četvrtak, 31.12.2020.
"Prandauima" dio Slavonije
„Prandaui“ dobili dio Slavonije!
Zapisi jednog vremena: 31.12.1721.
„Vlastelinstvo Valpovo nastalo je na Silvestrovo 1721. godine carskom darovnicom vladara Karla VI. barunu Petru II. Antunu Hilleprandu von Prandauu kao zahvala za pozajmljeni novac tijekom rata s Osmanskim Carstvom. Prema Igoru Karamanu barun je pozajmio iznos od 100 000 guldena…
Vlastelinstvo je uključivalo područja kotara Valpovo, Miholjac, Moslavina i dijelove kotara Osijek, kao i sve šume, obradive i neobradive površine, pašnjake, livade i vodene površine. Igor Karaman i Franjo Kuhač, kombinirajući diplome cara Karla VI. koja je nastala povodom davanja vlastelinstva i diplome kraljice Marije Terezije koja je nastala povodom potvrđivanja vlastelinstva barunu Prandauu, donose popis naselja…“
Naselja se rasprostiru na prostoru današnjih gradova Donji Miholjac, Valpovo i Belišće i općina Petrijevci, Bizovac, Koška, Marijanci, Viljevo, Čađavica… „Opisano područje, tj. naselja barun Prandau u suradnji sa svojim vlastelinskim službenicima na čelu s upraviteljima s vremenom je podijelio na tri upravno-teritorijalne jedinice…
Spomenutim je carskim činom još jedna plemićka obitelj iz njemačkog govornog područja, točnije pojedinac, postala zemaljskim gospodarom dijela Slavonije. Inače je austrijska barunska obitelj Hilleprand von Prandau bila podrijetlom iz Tirola. Dok nisu stekli viteški naslov na temelju diplome cara Leopolda I. Habsburgovca 1674. godine, bili su samo plemići na osnovi diplome Rudolfa II. Habsburgovca iz 1579. godine…
Promatrajući karijeru Petra II. Antuna, možemo vidjeti da on nije samo važan za prostor Valpovštine i Miholjštine nego možda još više za povijest svoje obitelji, ako ne i najvažnija osoba svoje obitelji. Bio je, među ostalim, diplomat na dvoru u Istanbulu 1699. godine, ali i vijećnik Dvorske komore u Beču. Tih je godina, odnosno od 1702. godine, bio savjetnik Dvorske komore, a od 1715. radi kao savjetnik u Universal-Bancalitätu, na čije čelo dolazi tijekom 1737. godine. Također je za vrijeme vladavine cara Karla VI. dobio i ugarski indigenat 1723. godine. Tijekom vladavine Marije Terezije dospio je do položaja savjetnika iste, a pritom je bio i potpredsjednik Dvorske komore. Zbog svih je navedenih dužnosti pretežito boravio u Beču pa je u njegovo ime vlastelinstvo Valpovo vodio vlastelinski upravitelj.“
Dijelovi iz knjige Počeci habsburške Valpovštine, 2017.
Foto: Petar II. Antun Hilleprand von Prandau, Izvor – Muzej likovnih umjetnosti
Zapisi jednog vremena, serijal Šegrtskih zapisa o istaknutim pojedincima i događajima iz Slavonije, Srijema i Baranje
Oznake: ZJV, Hilleprand, plemići
nedjelja, 20.12.2020.
Počast „plemenitima“, a što s „običnim“ obiteljima u Slavoniji?
Foto: Slavonski dvorci i kurija
Zapisi iz Slavonije: Počast „plemenitima“, a što s „običnim“ obiteljima u Slavoniji?
Što je ostalo nakon stoljeća i pol feudalnih odnosa „plemenitih“ i kmetskih – „običnih“ obitelji, a što nakon još stoljeća i pol različitih sustava i odnosa? Mnogobrojni dvorci i kurije koje u pravilu nose prezimena nekadašnjih „plemenitih“ gospodara, rijeke su (ne)presušni potencijal, kao i „ostaci ostataka“ prašume… A gdje se čuje i vidi značaj pojedinaca ili zajednica „običnih“ obitelji…
Foto: Sjeverni bedem osječke Tvrđe, 18. stoljeće
Slavonija je stoljećima bila zemlja močvare i šume. Zemlja međuriječja Drave, Dunava i Save gdje je opjevane ravnice bilo neusporedivo manje nego danas. Pokrajina devetnaestoljetnog Trojednog Kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije bila je stoljećima na kraju Kraljevstava i Carstava, odnosno pogranično područje. U skladu su se s tim obitelji seljaka, trgovaca, obrtnika, ali i zemljišni gospodari ponašali i živjeli u stalnom „sukobu“ s prirodom i drugim okolišnim faktorima.
Foto: Dvorac u Virovitici - obitelj Pejačević, 19. stoljeće
Foto: Pročelje dvorca u Valpovu - obitelj Hilleprand von Prandau, 18. i 19. stoljeće
Nakon sukoba dvaju Carstava i njihovih saveznika, Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije krajem 17. stoljeća prostor poplava, neprohodnih brda i nizine na kojima se rasprostirala nepregledna prašuma dobio je nove vladare. Od tada pa do 1918. godine rasprostirala se Monarhija dinastije Habsburg od Alpa na zapadu pa do obronaka Karpata na istoku. U takvim je novim okolnostima Slavonija prestala biti pogranični prostor ako gledamo u ključnom pravcu za Habsburšku Monarhiju – zapad – istok, odnosno nizvodno uz rijeke Savu, Dravu i Dunav. Prema potonjoj se Monarhiji često „tepalo“ i da je Podunavska. Kada se promatra povijest Slavonije prije dvije, tri stotine godina trebaju se još uzeti u obzir neki čimbenici. To je odnos Habsburgovaca prema stečenim zemljama s prijelaza iz 17. u 18. stoljeće. Promatrajući u žargonu smatrali su da je osvojen dobar dio Panonske nizine (ne samo Slavonija) na maču, to jest da je zemlja u sklopu prirodnog prava. Na takav su način habsburške „institucije“ poput Dvorskog ratnog vijeća i Dvorske komore mogli direktno kontrolirati cijelo područje i koristiti veliki potencijal koji je nudila i slavonska šuma i močvara.
Foto: Dvorac u Našicama - obitelj Pejačević, 19. stoljeće
Budući da je postojao krug „plemenitih“ obitelji oko vladajuće dinastije koji je bio lojalan na različite načine krenulo se u dijeljenje Slavonije potonjima. Tako je Virovitica i okolica pripala obitelji Pejačević, kao i Našice s okolnim krajem. Valpovo i Donji Miholjac i ostatak međuriječja Drave, Karašice i Vučice su carskom (kraljevskom?) darovnicom došli u ruke obitelji Hilleprand von Prandau. Još istočnije, uz gospodarsku žilu kucavicu Dunav u najistočnijim dijelovima Slavonije i Srijema smjestila su se vlastelinstva sa središtem u Vukovaru i Iloku. Vukovar je držala obitelj Eltz, a Ilok obitelj Odescalchi. Prebacivanje iz ruku Dvorske komore u ruke različitih obitelji i pojedinaca bilo je prisutno i u dijelovima zlatne Požeške kotline. Ne smijemo zaboraviti niti spomenuti slavonsku Posavinu koja je pretvorena u slavonsku vojnu granicu (krajinu) kroz proces od nekoliko desetljeća tijekom 18. stoljeća.
Foto: Dvorac u Donjem Miholjcu - obitelj Mailath, 20. stoljeće
Navedeni su zemljišni gospodari, tj. civilna vlast provodili gospodarsku politiku koja se u skladu s osamnaestoljetnim i devetnaestoljetnim saznanjima temeljila na krčenju stoljetne hrastove šume, isušivanju močvara i reguliranju dravskih, savskih i dunavskih pritoka, kao i samih prometno-gospodarskih žila kucavica. Što je ostalo nakon stoljeća i pol feudalnih odnosa „plemenitih“ i kmetskih – „običnih“ obitelji, a što nakon još stoljeća i pol različitih sustava i odnosa? Mnogobrojni dvorci i kurije koje u pravilu nose prezimena nekadašnjih „plemenitih“ gospodara, a nekadašnje su rijeke – pritoci postali potoci, rijeke Drava, Dunav i Sava su (ne)presušni potencijal, kao i „ostaci ostataka“ prašume… A gdje se čuje i vidi značaj pojedinaca ili zajednica „običnih“ obitelji koji su dali najveći obol u gradnji navedenih građevina i gospodarskih pothvata sa svojih deset prstiju u tri stoljeća različitih sustava i odnosa. Polako, ali sigurno se već nekoliko desetljeća progovara i o tim pojedincima i zajednicama koje su kopale kanale, rezale klade, zidale zidine, ali i odlazile u „robinhoodovske“ pothvate. U pothvate koje su omogućavale iste te močvare i prašuma koji su polako, ali sigurno nestajali kroz tri stoljeća.
Oznake: zapisi, dvorci, plemići, Slavonija
