Šegrtski zapisi
nedjelja, 17.01.2021.
Između motike i mača
Zapisi iz Slavonije: Između motike i mača, razbojništvo u Slavoniji
Najvjerojatnije bi trebali s povećalom tražiti čovjeka koji nije čitao, gledao ili barem čuo o Robin Hoodu i njegovoj družini. Tko nije čuo za Čarugu, priče i legende? Kada zaronimo u malo starije doba dođemo do još pokojeg slavonskog „Robin Hooda“…
Kao i drugi pojedinci i skupine kroz povijest tako su se različito promatrali i razbojnici između Drave, Dunava i Save. Razbojnike, nekadašnje podložnike iliti kmetove usmjeravale su prema borbi za egzistenciju vlastelinske uprave s nametima poput tlake, kao i naturalnim davanjima. Navedeni nameti koji su u osnovi bili poljoprivredni proizvodi uprave su plasirale na dobrom dijelu Habsburške Monarhije, od Banata do Austrijskih nasljednih zemalja. Koliko se možemo usuditi prosuđivati to je dovodilo do marginaliziranja proizvoda podložničkog stanovništva (kmetova). Možda dobro oslikavaju odnos kmetova i vlastelinskih uprava i pravilnici pa tako i pravilnik iz svibnja 1723. za veći dio slavonske Podravine (vlastelinstvo Valpovo). „U nekim se od točaka navodi da svaki muški punoljetni podložnik treba izvršiti dvanaest dana godišnje tlake, a ako je držao i konje ili volove davao je i četiri dana tlake s potonjim životinjama. Ako se usporedi s dužnostima koje su proizlazile iz odluka Caraffine komisije može se uočiti da su podložnici izvršavali obveze u novcu i da im je pravilnik bio svojevrstan šok koji je dodatno utjecao na pogoršanje životnih uvjeta. Sve će spomenuto tijekom 1730-ih i 1740-ih godina utjecati na razvoj razbojništva. Ono je dodatno ometalo gospodarski razvoj diljem Slavonije…“
Dok su se pokušavali poboljšati životni uvjeti kmetova diljem Slavonije kroz popisivanje problema od strane komisija, donošenja novih urbarijalnih regulacija (možemo slobodno reći zakonskih okvira) i već opisivane šume i močvare usmjeravale su seljake od motike prema maču. „Uz spominjano podložničko stanovništvo, i vojsku sjeverni kopneni put uz Dravu i druge lokalne kopnene putove koristili su i trgovci iz većih središta kao što je Osijek, ali i goniči stoke iz istočnijih krajeva Habsburške Monarhije koji su ju vodili prema sajmovima i gradovima u civilnoj Hrvatskoj i u Austrijskim nasljednim zemljama. Često su navedeni putnici i trgovci sa svojom robom bili i mogući plijen razbojničkih skupina. Naročito ako bi putovali lokalnim kopnenim putovima, a ne sjevernim koji je povezivao Valpovo i Miholjac (put koji je danas poznat pod nazivom podravska magistrala, sjeverni krak koji ide od Osijeka preko Valpova pa nakon spajanja s južnim do Slatine i Virovitice) i koji je danonoćno bio čuvan od strane vlastelinskih pandura. Iz toga su se razloga tijekom putovanja manje čuvanim putovima okupljali u konvojima. Bile su čak organizirane patrole podložnika na čelu s harambašama u pojedinim selima diljem valpovačkog vlastelinstva, a što je bio trend i na drugim slavonskim vlastelinstvima.
Unatoč tome opisano se djelovanje razbojnika i dalje širilo od jugoistoka kod Brođanaca, Zelčina i Koške do sjeverozapada kod Kapelne i Čađavice. O tim je procesima pisao i upravitelj koji spominje da se na putu između Koške i Bizovca ne može normalno putovati i da razbojničke skupine upadaju u sela okružena šumom i močvarama… Nekoliko puta spominjane močvare vlastelin Petar II. Antun Hilleprand von Prandau shvaćao je kao prijetnju za gospodarski razvoj svoga vlastelinstva pa je zahtijevao i provodio isušivanje. Možemo pretpostaviti i da je već 1720-ih godina shvaćao i da su močvare potencijalni razbojnički zbjegovi.
Navedeni radovi koji su smanjivali područja pod vodom kao i sav ostali rad na prostoru vlastelinstva provođen je radnom rentom podložnika. Prema tome i takav je rad u suštini utjecao na povećanje negodovanja, ali i razbojništva tijekom 1730-ih godina unatoč tome što je isušivanje močvara dobrodošlo i svakodnevnom životu i podložničkim obiteljima zbog nastanka oranica, pašnjaka i ostalih obradivih površina. Da se podložničko stanovništvo konkretno žalilo i na isušivanje močvara, to jest na prekomjerne vode pronalazimo primjer iz jedne od mnogobrojnih regulacija međuodnosa između vlastelina i podložnika tijekom prve polovice 18. stoljeća…“ (Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, časopis Podravina, 2016.)
Sve je navedeno uzrokovalo nastanak skupina razbojnika i od tridesetak ljudi pa čak i to da su vlastelinske vlasti i drugi stupovi vlasti na području Slavonije poimali i cijela naselja kao utočište razbojnika. To je utjecalo i na radnje kao što je uništavanje i podizanje sela poput Kapelne u roku nekoliko desetljeća tijekom 18. stoljeća. Ne smijemo izostaviti i da su opisani ljudi između motike i mača često migrirali i do stotinjak kilometara. Nekada su bježali do baranjskih močvara Drave i Dunava, a nekada do močvara Vuke i Save na jugu. Jedno je sigurno, kao i u slučaju Robin Hooda i oni su u svoje doba imali protivnike, ali i pobornike.
Foto: Nekada utočište razbojnika, a sada ljepota koja privlači – ostaci slavonskih močvara
Oznake: zapisi, Slavonija, razbojništvo
srijeda, 13.01.2021.
Nekada mnogo vukova, a danas...
Zapisi iz Slavonije: Nekada obilje faune, a danas diljem Slavonije…
Kada snijeg zabijeli prostranu ravnicu i prsten gorja požeške kotline često se zamislimo i prisjetimo prijašnjih zima. Tada se Slavonac prošeće i vidi tragove faune (srna, zečeva, čagljeva, lisica) koja se skriva u ostacima „nedirnute“ flore. Nameće se jednostavno pitanje: Koliko je prije bilo tragova u snijegu, koliko je prije bilo „obilja“ flore i faune?
Ako se vratimo nekoliko tisuća godina vjerojatno bi mogli kroz oči tzv. riječana Amantina uz Savu i tzv. riječana Seretena uz Dravu ugledati velike životinje poput dlakavog brahikeratnog zubara, odnosno europskog bizona, kao i bradatog i dlakavog losa s pločastim rogovima. Bilo je i medvjeda i vukova. Dok je danas sve više vijest za naslovnice ako se ugleda vuk u zaboravljenim slavonskim planinama prije samo dva, tri stoljeća mogli smo ga gotovo svakodnevno ugledati kroz oči kmetova na vlastelinstvima Voćin, Našice, Valpovo…
Domaću stoku su držali u voćnjacima, šljivicima i u „sigurnijim“ dijelovima šume. Šume koja se je neprekidno rasprostirala od obala Drave pored današnjeg grada Slatine pa između današnjih potoka Karašice i Vučice na sjeveru i obronaka Papuka i Krndije na jugu do nizine između današnjih središta Đakova i Vinkovaca. U takvom su šumovitom okružju koje je bilo prošarano mnogobrojnim rijekama, potocima i mjesečnim močvarama pripitomljene životinje „bile prepuštene same sebi i znale su biti napadnute od divljih životinja poput medvjeda ili vuka.
Zadnje navedeni su još tijekom 19. stoljeća živjeli diljem vlastelinstva Valpovo. Barun Prandau već je 1720-ih godina bio svjestan opasnosti od divljih životinja te da ih je podložničko stanovništvo ubijalo pa je imao potrebu donijeti naredbu u kojoj je naglasio već općepoznatu činjenicu da se podložnicima zabranjuje lov. Unatoč tomu, zbog specifičnih je okolnosti s vremenom dopustio da podložnici ubijaju medvjede, što je kao posljedicu imalo i nestanak medvjeda do 19. stoljeća (o.a. vukovi su se zadržali još nekoliko desetljeća nakon medvjeda na prostoru diljem Slavonije pa je jedan ubijen i sredinom veljače 1914. kod sela Komletinci, šuma Spačva prema pisanju u novinama Vinkovce und Umgebung). Sve u svemu, možemo zaključiti da u opisanim uvjetima životinje nisu bile dovoljno uhranjene zbog čega se smanjivao i gubio potencijal koji bi mogli pružiti podložničkom stanovništvu volovi i konji radom na zemlji ili krave, ovce, koze i svinje davanjima prehrambenih proizvoda. U prilog navedenomu ide i činjenica da krave nisu bile sposobne za mužnju između listopada i ožujka, travnja.“ (dio iz knjige Počeci habsburške Valpovštine)
Kada promatramo sjevernije dijelove Slavonije možemo uočiti već prije tri stoljeća „granicu“ između jasno „antropiziranih“ dijelova (ono što najčešće poimamo antropizirano), oranice i livade između međuriječja tadašnjih rijeka Karašica, Vučice i prometno-gospodarske žile kucavice rijeke Drave i opisane osamnaestoljetne prašume. Prašume koja je bila utočište životinjama poput medvjeda i vuka. Kada ugledamo u siječnju 2021. godine, a i još kada čujemo za „neočekivani“ snijeg diljem jugozapadne/zapadne Europe sjetimo se i malog ledenog doba. Razdoblja koje se najčešće spominje uz rani novi vijek, od 15.-16. stoljeća pa do početka 19. stoljeća. Razdoblja koje je možda također omogućilo ostanak medvjeda i vukova u Slavoniji, točnije onemogućilo jasniju „antropizaciju“. Ipak, ne smijemo zaboraviti niti vojno-političke okolnosti tijekom 16. i 17. stoljeća, odnosno sukobe između osmanske i habsburške vojske/vlasti i saveznika.
Jedno je sigurno, kao i prije nekoliko tisućljeća kada je europski bizon hodao slavonskim međuriječjem ili prije nekoliko stotina godina kada je vuk trčao nastavlja se „sukob“ čovjeka i ostatka prirode (okolišnih faktora) uz demografske promjene koje kao i u prošlim vremenima utječu na ljude, ali i na faunu 2021. godine.
Foto: Ubijeni vuk u Lici 1914. (Ilustrovani list, veljača 1914.) i utočište vuka u slavonskoj šumi početkom 20. stoljeća
Oznake: zapisi, Slavonija, Životinje
srijeda, 30.12.2020.
Potresi u Slavoniji
Foto: Franjevački samostani i ljetopisi izvor informacija o potresima
Zapisi iz Slavonije: Česti potresi prije dva stoljeća u Slavoniji
„U pola 3 popodne osjetio se ovdje potres kakvog nije bilo zadnjih 50 godina, tako da je sve potresao kao zvuk najvećeg topa. Ovaj mjesec je bio veoma loš radi čestih kiša…“ Ovako su zabilježili franjevci davne 1813. godine za dan 26. prosinac.
Kada promatramo desetljeće prije tih 200-210 godina možemo vidjeti da je još zabilježeno nekoliko potresa. Tako je jedan zabilježen i u travnju 1813. godine. On je prema pisanju franjevaca bio toliko raširen da se osjetio diljem Slavonije. Nekoliko godina kasnije, to jest 1817. zabilježena su dva potresa u srpnju. Za oba je navedeno da su trajala oko minute. Možda zbog nekog pitanja ili čak poante važno je spomenuti još potrese koji su zabilježeni u studenom 1807. i u siječnju 1809. godine.
Također, zbog kratkoće teksta bolje je ne ulaziti u druga razdoblja nego samo u razdoblje od prije dvjestotinjak godina, kao i zbog činjenice što se za početak 19. stoljeća najčešće može samo čitati o Napoleonovim ratovima. Spomenuti je bio veliki vojskovođa, promicatelj mnogobrojnih pozitivnih, ali i negativnih stvari i procesa pa se prema logici i orijentiranosti povjesničara, zaljubljenika u povijest/kulturu i javnosti govori o njegovim (ne)uspjesima i baštini ratova koji su gotovo neprestano trajali od početka 1790-ih pa do 1815. godine. U takvim se okolnostima izostavlja i polako gura u zaborav i mnogobrojne druge aspekte života nekadašnjih ljudi, a koji itekako mogu doprinijeti shvaćanju procesa, a možda i pretenciozno shvaćanju života. Koliko je god baština i „udarci“ Napoleonovih ratova na tadašnji život utjecao na buduća desetljeća pa i na možda živote ljudi 21. stoljeća toliko bi možda utjecalo i da se barem ponekad u zadnjih nekoliko desetljeća navelo u nekim komunikacijskim kanalima o odnosu prirode i čovjeka – u ovom slučaju misleći na potrese. Ipak, važno je napomenuti da u zadnjih nekoliko desetljeća sve češće nastaju studije o odnosu čovjeka i prirode pa se polako progovara i o „sukobu“ kroz povijest navedenih aktera što itekako može doprinijeti današnjem shvaćanju ljudi.
Možda bi onda koncem drugog desetljeća 21. stoljeća drugačije promatrali potrese koji su nam se počeli događati, možda bi se i drugačije postavljali u pripremi za potrese prije jednog desetljeća, dva, ili četrdesetak-pedesetak godina… Jedno je sigurno, sada je kao i u mnogim slučajevima prije u našoj povijesti vrijeme za zajedništvo.
Oznake: zapisi, Slavonija, priroda
četvrtak, 24.12.2020.
Bor-poklon-jaslice
Foto: Dubravko Maričić
Za razliku od prvih desetljeća 21. stoljeća pokloni su se za Božić prije samo nekoliko desetljeća svodili na ono što danas uzimamo „zdravo za gotovo“. O tome kako se kitio bor, što su sve ljudi nekada koristili kao ukrase možete slušati u drugom dijelu Zapisi iz Slavonije – Božićni običaji, 2. dio/Christmas traditions, No. 2.
Također progovaramo i o tome tko je unosio bor u kuću i što povezuje ukrase i poklone tijekom Badnjaka i Božića. Nikako ne smijemo zaboraviti i usporediti tko je donosio darove prije stotinjak godina, tko prije pola stoljeća, a tko danas. Kao i općenito u religijskoj praksi tako je molitva i tijekom Badnjaka i Božića uobičajeni dio koji dodatno okuplja ukućane i rodbinu pod jednim krovom. Kada već govorimo o obilježjima slavljenja Božića ne smijemo izostaviti niti jaslice koje se javljaju u različitim oblicima već od prvih stoljeća srednjega vijeka. Postoje izvještaji da su već majke bizantskih careva znale organizirati uprizorenje Betlehema iz vremena rođenja Isusa Krista.
Autor: Mihael Sučić
Izvor: Gradski radio Belišće (2019.)
Božićni običaji, 2. dio - Od bora preko poklona do jaslica
Oznake: zapisi, Slavonija, božićni običaji
srijeda, 23.12.2020.
Božić, slama kao simbol obilja
Foto: Dubravko Maričić
Zapisi iz Slavonije: Božićni običaji, slama kao simbol obilja
„Faljen Isus, čestit vam Badnjak i Adam i Eva i Bog i Božić i sveto slavno porođenje gospodina našega Isusa Krista.“ Ove su se riječi mogle čuti diljem slavonske Podravine, ali i Slavonije tijekom 19. i 20. stoljeća. Tijekom mnogih desetljeća ljudi su se okupljali u svojim domovima, unosili slamu, spavali na istoj, odlazili na Polnoćku. U selima se uz Dravu znalo čuti: „Kobile se ždrijebile, krave se telile, krmače prasile i ovce janjile.“ Tko je to izgovarao, a tko slušao i ozdravljao? Zašto se to uopće spominjalo na Badnjak?
Što se sve radilo sa slamom, što slama obilježava, kako se je čekalo, odlazilo i dolazilo s Polnoćke možete vidjeti u Zapisima iz Slavonije – Božićni običaji, 1. dio/Christmas traditions, No. 1.
Autor: Mihael Sučić
Izvor: Gradski radio Belišće (2019.)
Božićni običaji, 1. dio/Christmas traditions, No. 1.
Oznake: zapisi, Slavonija, božićni običaji
nedjelja, 20.12.2020.
Počast „plemenitima“, a što s „običnim“ obiteljima u Slavoniji?
Foto: Slavonski dvorci i kurija
Zapisi iz Slavonije: Počast „plemenitima“, a što s „običnim“ obiteljima u Slavoniji?
Što je ostalo nakon stoljeća i pol feudalnih odnosa „plemenitih“ i kmetskih – „običnih“ obitelji, a što nakon još stoljeća i pol različitih sustava i odnosa? Mnogobrojni dvorci i kurije koje u pravilu nose prezimena nekadašnjih „plemenitih“ gospodara, rijeke su (ne)presušni potencijal, kao i „ostaci ostataka“ prašume… A gdje se čuje i vidi značaj pojedinaca ili zajednica „običnih“ obitelji…
Foto: Sjeverni bedem osječke Tvrđe, 18. stoljeće
Slavonija je stoljećima bila zemlja močvare i šume. Zemlja međuriječja Drave, Dunava i Save gdje je opjevane ravnice bilo neusporedivo manje nego danas. Pokrajina devetnaestoljetnog Trojednog Kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije bila je stoljećima na kraju Kraljevstava i Carstava, odnosno pogranično područje. U skladu su se s tim obitelji seljaka, trgovaca, obrtnika, ali i zemljišni gospodari ponašali i živjeli u stalnom „sukobu“ s prirodom i drugim okolišnim faktorima.
Foto: Dvorac u Virovitici - obitelj Pejačević, 19. stoljeće
Foto: Pročelje dvorca u Valpovu - obitelj Hilleprand von Prandau, 18. i 19. stoljeće
Nakon sukoba dvaju Carstava i njihovih saveznika, Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije krajem 17. stoljeća prostor poplava, neprohodnih brda i nizine na kojima se rasprostirala nepregledna prašuma dobio je nove vladare. Od tada pa do 1918. godine rasprostirala se Monarhija dinastije Habsburg od Alpa na zapadu pa do obronaka Karpata na istoku. U takvim je novim okolnostima Slavonija prestala biti pogranični prostor ako gledamo u ključnom pravcu za Habsburšku Monarhiju – zapad – istok, odnosno nizvodno uz rijeke Savu, Dravu i Dunav. Prema potonjoj se Monarhiji često „tepalo“ i da je Podunavska. Kada se promatra povijest Slavonije prije dvije, tri stotine godina trebaju se još uzeti u obzir neki čimbenici. To je odnos Habsburgovaca prema stečenim zemljama s prijelaza iz 17. u 18. stoljeće. Promatrajući u žargonu smatrali su da je osvojen dobar dio Panonske nizine (ne samo Slavonija) na maču, to jest da je zemlja u sklopu prirodnog prava. Na takav su način habsburške „institucije“ poput Dvorskog ratnog vijeća i Dvorske komore mogli direktno kontrolirati cijelo područje i koristiti veliki potencijal koji je nudila i slavonska šuma i močvara.
Foto: Dvorac u Našicama - obitelj Pejačević, 19. stoljeće
Budući da je postojao krug „plemenitih“ obitelji oko vladajuće dinastije koji je bio lojalan na različite načine krenulo se u dijeljenje Slavonije potonjima. Tako je Virovitica i okolica pripala obitelji Pejačević, kao i Našice s okolnim krajem. Valpovo i Donji Miholjac i ostatak međuriječja Drave, Karašice i Vučice su carskom (kraljevskom?) darovnicom došli u ruke obitelji Hilleprand von Prandau. Još istočnije, uz gospodarsku žilu kucavicu Dunav u najistočnijim dijelovima Slavonije i Srijema smjestila su se vlastelinstva sa središtem u Vukovaru i Iloku. Vukovar je držala obitelj Eltz, a Ilok obitelj Odescalchi. Prebacivanje iz ruku Dvorske komore u ruke različitih obitelji i pojedinaca bilo je prisutno i u dijelovima zlatne Požeške kotline. Ne smijemo zaboraviti niti spomenuti slavonsku Posavinu koja je pretvorena u slavonsku vojnu granicu (krajinu) kroz proces od nekoliko desetljeća tijekom 18. stoljeća.
Foto: Dvorac u Donjem Miholjcu - obitelj Mailath, 20. stoljeće
Navedeni su zemljišni gospodari, tj. civilna vlast provodili gospodarsku politiku koja se u skladu s osamnaestoljetnim i devetnaestoljetnim saznanjima temeljila na krčenju stoljetne hrastove šume, isušivanju močvara i reguliranju dravskih, savskih i dunavskih pritoka, kao i samih prometno-gospodarskih žila kucavica. Što je ostalo nakon stoljeća i pol feudalnih odnosa „plemenitih“ i kmetskih – „običnih“ obitelji, a što nakon još stoljeća i pol različitih sustava i odnosa? Mnogobrojni dvorci i kurije koje u pravilu nose prezimena nekadašnjih „plemenitih“ gospodara, a nekadašnje su rijeke – pritoci postali potoci, rijeke Drava, Dunav i Sava su (ne)presušni potencijal, kao i „ostaci ostataka“ prašume… A gdje se čuje i vidi značaj pojedinaca ili zajednica „običnih“ obitelji koji su dali najveći obol u gradnji navedenih građevina i gospodarskih pothvata sa svojih deset prstiju u tri stoljeća različitih sustava i odnosa. Polako, ali sigurno se već nekoliko desetljeća progovara i o tim pojedincima i zajednicama koje su kopale kanale, rezale klade, zidale zidine, ali i odlazile u „robinhoodovske“ pothvate. U pothvate koje su omogućavale iste te močvare i prašuma koji su polako, ali sigurno nestajali kroz tri stoljeća.
Oznake: zapisi, dvorci, plemići, Slavonija
subota, 31.10.2020.
Zapisi iz Slavonije: Spomena i „spomendana“ sve više, a tradicije sve manje
Dan koji ima tradiciju, što stvorenu kroz procese dugih trajanja u nekim drugim dijelovima Europe i svijeta, što kroz umjetno stvorene procese uzrokovane globalizacijom i potrošačkim mentalitetom. Tada se višestoljetni običaji mogu čuti u pričama, pročitati u kronikama ili uz sve veći napor negdje i vidjeti.
„I ove godine (o.a. 1911. u Vinkovcima, novine Svjetlost – srpanj 1911.), kao i lane, namjeravamo mi Vinkovčani proslaviti „Narodni blagdan“. I ove godine, mislimo mi čitavu slavu upriličiti tako, kako bi od nje bilo i moralne i materijalne koristi, t.j. tako, da se ideja „Narodnoga blagdana“ popularizira, da svaki naš čovjek shvati i spozna, zašto se taj dan slavi i koje mu je značenje u narodnom i kulturnom pogledu…“ U članku pod nazivom „Narodni blagdan“ riječ je o blagdanu svetih Ćirila i Metoda. Danu početkom srpnja kada su se diljem Slavonije, Srijema i Baranje, ali i drugih dijelova Republike Hrvatske nekada slavili suzaštitnici Europe. Nekoliko desetljeća kasnije, nakon nestanka Austro-Ugarske Monarhije u sklopu koje je bila slavonska i srijemska ravnica, slavonsko gorje i zagorski bregi, ali i jadranska obala, otoci i ostali dijelovi Dalmacije, kao i Lika, papa Ivan Pavao II. proglasio ih je suzaštitnicima Europe.
Također su zadnjih godina srednjoeuropske, ali i takozvane podunavske Monarhije kao i desetljećima ranije i kasnije dalmatinske, zagorske, ličke i šokačke obitelji održavali i suvremenim rječnikom, promovirali običaje vezane uz Badnjak i Božić. Tako se recimo u okolici Iloka unosila slama uz riječi „Hvaljen Isus. Čestitam vam Adama i Evu i skoro Isusovo rođenje.“ Kao i u mnogim drugim krajevima tako je i u slavonskoj Podravini najčešće domaćin unosio spomenutu slamu. Samo što je prema zabilježenim sjećanjima u selima uz Dravu govorio „Sretan Božić, Isusovo porođenje, da svi budete živi i zdravi. Dao Bog zdravlja i našoj marvi. Kobile se ždrijebile, krave se telile, krmače prasile, ovce janjile.“
Desetljećima su se navedeni i slični običaji održavali ili se slavio „narodni blagdan“. Dok se početkom 21. stoljeća sve više i više čuje za različite „svjetske dane“ jela i drugih aspekata života koji su više ili manje vrijedni spomena jedan se nalazi u debeloj sjeni, a to je Svjetski dan štednje. Nalazi se u sjeni noći vještica. Dan koji ima tradiciju, što stvorenu kroz procese dugih trajanja u nekim drugim dijelovima Europe i svijeta, što kroz umjetno stvorene procese uzrokovane globalizacijom i potrošačkim mentalitetom. Tada se višestoljetni običaji mogu čuti u pričama, pročitati u kronikama ili uz sve veći napor negdje i vidjeti. Nakon noći vještica slijedi advent šarenih predmeta i različitih potreba koji je izgleda sve prihvatljiviji od Adventa ili Došašća kojeg odlikuje pokora i spremanje za dolazak Božića.
Uspoređujući kontekst, način života i navike ljudi prije četiri desetljeća kada su sveti Ćiril i Metod proglašeni zaštitnicima Europe ili iz vremena Austro-Ugarske Monarhije i vrijeme velikih mogućnosti interneta i drugih komunikacija 21. stoljeća možemo primijetiti da je došlo do velikih promjena. Do promjena u kojima običaji i tradicija stanovnika između rijeka Drave, Dunava i Save, kao i stanovnika podno Ćićarije, Velebita, Dinare i uz Jadransko more jednostavno nestaju.
Oznake: zapisi, Slavonija, običaji
