Šegrtski zapisi
petak, 22.02.2019.
Vremeplov: Središta župa u močvarama i šumama
Foto: Središta župa 18. i 19. stoljeća
Valpovo, Donji Miholjac, Belišće, Bizovac, Koška, Veliškovci, Šljivoševci, Viljevo, Petrijevci i još neka naselja Valpovštine i Miholjštine povezuje status župnog središta.
Proučavajući povijest župa Valpovštine i Miholjštine tijekom zadnja četiri stoljeća možemo uočiti promjene uzrokovane političkim, gospodarskim i okolišnim čimbenicima. Tijekom 17. stoljeća isusovac Bartol Kašić i drugi vizitatori prolazili su slavonskom Podravinom i usput posjetili središta župa. Ona se nisu nalazila u tadašnjim središtima osmanske vlasti – Valpovu, Moslavini, Koški nego u Kuzmincima kod Ladimirevaca, Križevcima kod Satnice, Križevcima kod Brođanaca, Viljevu i u drugim naseljima okruženima šumom i močvarama. Kao iznimku možemo navesti središte osmanske nahije (o.a. nahiju možemo usporediti uz određene stručne „ograde“ s općinom ili gradom) Karaš – Karaševo koje je bilo središte župe, ali i središte istoimene nahije.
Video: Crkve I. dio
Jedan je od vizitatora Nikolić naveo u svojem izvještaju opise drvenih i kamenih crkava. Kao primjer spomenuo je čak dvije crkve u Bocanjevcima. Crkva je od kamena bila posvećena Svetom Lovri, a crkva od drveta Svetoj Jeleni. Na temelju izvještaja komorskih popisivača koncem 17. stoljeća kada su Valpovština i Miholjština bile pod habsburškom vlašću možemo u interpretacijama toga razdoblja navesti i položaj nekoliko crkava. Neke su od njih bile takozvane matične crkve katoličkih župa, neke „temelj sukoba“ između kalvina i katolika, a neke filijalne crkve. U Valpovu su se tada nalazile dvije crkve. Jedna od drveta, a druga zidana u ruševnom stanju. Nešto sjevernije i istočnije dvije su nekadašnje crkve bile u još lošijem stanju. Između Šaga i Narda naišli su na ostatke ostataka nekadašnje zidane crkve na prostoru napuštenog naselja Merčinci. U sličnom je stanju pronađena i crkva sjeveroistočno od današnjeg grada Belišća na prostoru napuštenog naselja Skela (o.a. selo je po svemu sudeći napušteno tijekom osmansko-habsburških sukoba tijekom 1680-ih i 1690-ih godina). Sudbina prožeta ognjem i mačem nije zaobišla niti crkve u zapadnijim dijelovima osamnaestoljetnog valpovačkog vlastelinstva. Komorski popisivači su koncem 17. stoljeća tijekom prolaska kroz Sveti Đurađ i Poreč (o.a. današnji Miholjački Poreč) ugledali ruševne zidane crkve.
Za razliku od navedenih zidane su crkve u Marjančacima i Miholjcu (o.a. nekadašnji Šokac, a današnji Donji Miholjac) bile u dobrom stanju, ali bez krova. Zidane, pokrivene i u dobrom stanju bile su crkve u Viljevu, Marijancima i Sgregorijancima (o.a. Sgregorijanci su se nalazili između Šljivoševaca, Lacića i Beničanaca). Mnoga su tadašnja naselja bila bez crkve ili kapele, što će se promijeniti tijekom sljedećih desetljeća. (Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)
Oznake: povijest, Valpovština, Miholjština
nedjelja, 13.01.2019.
Vremeplov: Gusari „zelenog mora“ u Slavoniji
Foto: Razbojnici i močvare ruku pod ruku u 18. stoljeću
Dok su svima poznati gusari Kariba i Atlantskog oceana koji su dobili „svoje“ romane (Otok s blagom, Crni gusar), filmski serijal Pirati s Kariba i legendarni Robin Hood, o „našim gusarima“ zelenog mora šuma i močvara Slavonije gotovo uopće nema govora.
Youtube kanal:
O razbojništvu u Slavoniji
Sredina je 1720-ih godina, Petar II. Antun Hilleprand von Prandau gospodari već nekoliko godina s nekoliko desetina naselja, šumskim i močvarnim prostranstvima na prostoru današnje Valpovštine i Miholjštine. Južno od rijeke Vučice do rijeke Vuke stvarali su mu glavobolju sve učestalije akcije mnogobrojnih razbojničkih skupina, gledano iz kuta vlastelina Hillepranda i njegovih pandura. Svojim djelovanjem na prostoru valpovačkog vlastelinstva tvorili su svojevrstan bumerang – od Čađavice i Kapelne preko Koške i Bizovca do Brođanaca i Budimaca. Kako se može uočiti, sva su nabrojana naselja i okolica bili udaljeni od glavnog kopnenog puta Petrijevci – Valpovo – Šokac Miholjac i od gospodarske žile kucavice rijeke Drave. Glavobolja se toliko pojačala da je vlastelinska uprava „u suradnji s vojskom iz Osijeka spalila i srušila čitavo selo 1725. godine i pri tome zaustavila širenje razbojništva na nekoliko godina.“ Bilo je spaljeno naselje Vrpolje (naziv koji se češće koristio prema trenutačno dostupnim izvorima), odnosno Kapelna (naziv koji se koristi i danas). To je naselje procijenjeno kao epicentar mnogobrojnih pljački.
„Razvoj se razbojništva nastavio i sredinom 1730-ih godina na istome području kao i 1720-ih godina. Tijekom jedne je od pljački do trideset razbojnika otišlo do Petrijevaca i opljačkalo nekoliko obitelji u jednom od najvećih naselja vlastelinstva. Potom se pokrenula potjera od strane vlastelinske uprave koja je trajala tijekom prvih mjeseci 1735. godine kroz šume kod Bizovca, Koške pa sve do Podgorača i rijeke Vuke. Tijekom jedne je od mnogobrojnih potjera u ožujku 1735. godine jedan od pandura poginuo utapanjem u močvari.“ (M. Sučić, Između motike i mača… Podravina, 2016.)
Nameće se nekoliko pitanja, a neka su i – tko su ti razbojnici i što je uzrokovalo njihove pljačkaške pohode poput jednog u Habjanovce kada su oteli nekoliko ljudi i konje ili kada su opljačkali plemiće između Bizovca i Koške?
„Proučavajući razdoblje prve polovice 18. stoljeća s vremenom počinje sve učestalije traženje nameta od strane zemljišnog gospodara Hillepranda i njegovih službenika. U prvom se redu misli na naturalna davanju, ali i na tlaku i desetine. To je bio uobičajen način ponašanja među vlastelinskim upravama diljem područja koji su nekada bili pod osmanskom vlasti (o.a. Slavonija, Srijem, Baranja). Takvom su opskrbom poljoprivrednim proizvodima lakše sudjelovali na tržištu od Banata, preko Slavonije i Baranje pa sve do Austrijskih nasljednih zemalja…
Primjer je za navedeni međuodnos (o.a. između kmetova i vlastelina) pravilnik o dužnostima podložničkih obitelji vlastelinstva Valpovo od 5. svibnja 1723. godine. U nekim se od točaka navodi da svaki muški punoljetni podložnik treba izvršiti dvanaest dana godišnje tlake, a ako je držao i konje ili volove davao je i četiri dana tlake s potonjim životinjama. Ako se usporedi s dužnostima koje su proizlazile iz odluka Caraffine komisije (o.a. komisije koja je donosila odluke o davanjima kmetova početkom 18. stoljeća) može se uočiti da su podložnici izvršavali obveze u novcu i da im je pravilnik bio svojevrstan šok koji je dodatno utjecao na pogoršanje životnih uvjeta.
Sve će spomenuto tijekom 1730-ih i 1740-ih godina utjecati na razvoj razbojništva. Ono je dodatno ometalo gospodarski razvoj diljem Slavonije pa i na vlastelinstvu Valpovo. Sve se opisano razvijalo i na drugim slavonskim vlastelinstvima pa stanje na valpovačkom vlastelinstvu nije bilo odstupanje od pravila. Vlastelinski službenici su često bili i u službi Dvorske komore što je dodatno utjecalo da se ne provodi sankcioniranje nepravilnosti i nepoštivanje urbarijalnih regulacija Uz razbojništvo se javljaju i mnogobrojne tužbe od strane podložničkih obitelji. Žalili su se komisijama koje su često organizirane od Dvorske komore, ali i vojne vlasti. Veliki se broj tužbi od strane podložnika skupljao tijekom 1736. godine. U njima se prvenstveno progovaralo o velikim poreznim opterećenjima. Razvoj gospodarstva je još više patio i zbog niske produktivnosti i nedovoljne proizvodnje. Važno je spomenuti da su neke podložničke obitelji migrirale u zapadnije dijelove Habsburške Monarhije ili u krajeve južno od Save, to jest u Osmansko Carstvo. Svi oni koji bi ostajali na području vlastelinstva Valpovo i pri tome postajali razbojnici u većini su slučajeva shvaćani od vlastelinske vlasti i drugih podložnika kao razbojnici dok se ne bi stvorila kritična masa nezadovoljnih podložnika na pojedinom dijelu vlastelinstva. O tome je izvještavao i general Khevenhüller tijekom 1733. godine. U jednom je izvještaju vladaru Karlu VI. napomenuo da su podložničke obitelji zbog prekobrojnih nameta postajali razbojnici…
Životni uvjeti su se tijekom 1740-ih godina još više pogoršali. Pogotovo kada se uzme u obzir da se pokrenuo i trajao rat za habsburšku baštinu u kojemu je sudjelovao i veliki broj vojnika s prostora Vojne krajine koja se rasprostirala uz rijeku Savu. Sudjelovali su i prisilno regrutirani pojedinci iz razbojničkih skupina i podložnici čiji je nedostatak još dodatno utjecao na povećanje gospodarskih problema koji su opet imali za posljedicu sve raširenije pobune. One nisu zaobilazile niti prostor valpovačkog vlastelinstva. Tome se kao i prije u prvom redu htjelo stati na kraj osnivanjem komisije na čelu koje je 1743. godine bio Engelshofen. Glavni je cilj komisije bio taj da uoči stanje prije moguće inkorporacije Slavonije i Hrvatske. Isto su kao i prijašnji putovali u mnogobrojna naselja diljem Slavonije pa tako i u Valpovo gdje je podložničko stanovništvo iznosilo žalbe u srpnju i kolovozu 1743. godine.“ Iz toga razdoblja poznati su Trenkovi panduri „u kojima je sudjelovalo i do dvije tisuće ljudi. Trenkovi panduri su samim svojim postojanjem i djelovanjem na mnogobrojne načine uzrokovali negativne posljedice. U prvom redu su financirani od strane slavonskog podložničkog stanovništva. Kao drugo, a što je već spomenuto pripadnici pandura koji su prisilno regrutirani među razbojnicima, ali i podložnicima što je za posljedicu imalo nedostatak muške radne snage za uglavnom poljoprivredno orijentirano stanovništvo. U dovoljnoj mjeri govori i pretpostavka da se između 80% i 90% europskog stanovništva samo bavilo i živjelo od ratarstva ili stočarstva tijekom ranoga novoga vijeka, a što je vidljivo i iz provođenih popisa od strane Dvorske komore na prostoru Slavonije kao i vlastelinstva Valpovo…
Uzimajući u obzir strogost koja se provodila među unovačenima se javljalo i nezadovoljstvo pri čemu su se nakon nekog vremena u većini slučajeva vraćali u svoj rodni kraj. Oni su zapravo dezertirali. Iz toga ih je razloga uprava diljem promatranog područja tražila nakon čega bi ih i kažnjavala pa su oni radije postajali pripadnici razbojničkih skupina, to jest hajduci pri čemu su znali voditi i svoje obitelji.“ (M. Sučić, Između motike i mača… Podravina, 2016.)
Oznake: povijest, Valpovština, Miholjština
nedjelja, 30.12.2018.
Sela podižu gradove – nekada u slavonskoj Podravini
Foto: Ostaci srednjovjekovne valpovačke utvrde
Kada promatramo povijest gradova poput Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka možemo uočiti demografski razvoj u zadnjih stoljeće, stoljeće i pol. Tome su doprinijeli migranti iz okolnih naselja. Tako su recimo u Zagreb dolazili iz Hrvatskog zagorja i Prigorja, a u Split s otoka i iz Dalmatinske zagore.
Isto je bilo i s manjim središtima, naravno, u manjim omjerima.
Kada promatramo povijest naselja Slavonije, Srijema i Baranje možemo primijetiti promjenu položaja mnogobrojnih naselja tijekom migracija na relaciji selo-grad-selo. Neka su nestala, a neka su se doslovno preselila od nekoliko stotina metara do nekoliko kilometara.
Zahvaljujući zemljovidima iz 1730-ih i 1780-ih godina i izvještajima komorskih popisivača možemo interpretirati i migracije stanovništva slavonske Podravine nakon sukoba osmanske i habsburške vlasti s konca 17. stoljeća.
Youtube:
Slavonska naselja - migranti, 2. dio
Slavonska naselja - migranti, 1. dio
„Nekadašnji stanovnici katolici tijekom osmanske vlasti poput stanovnika Metlinaca zabilježeni su 1698. godine u obližnjem središtu Valpovo. To znamo jer je zapisano pored njihovih imena i prezimena da dolaze iz spomenutog naselja, odnosno predija Metlinacz. Oni su poimence Paulus, Paulus Begovich (Begović), Joannes Begovich (Begović), Andreas Begovich (Begović), Andreas Juranich ( Juranić). Za razliku od prezimena Juranić i danas prezime Begović možemo pronaći u Valpovu. Četiri godine nakon prvog komorskog popisa, tj. 1702. godine Metlinci su i dalje nenaseljeni, ali se postupno gubi spomen naselja uz emigrante iz istoga. Tako je, primjerice, od prethodno spomenutih samo uz jednog stanovnika po imenu Mihal koji je možda nasljednik pisalo da je iz Metlinaca. Najvjerojatnije su ostali sa svojim obiteljima te su se pritom asimilirali u Valpovu i nisu više imali potrebu ni oni, a ni komorski popisivači navoditi da su rodom iz Metlinaca. Sve u svemu, u Metlince se sigurno nisu vratili jer su bili nenaseljeni kako je već i navedeno. Kada se promatra prvospomenuti popis iz 1698. godine, možemo uočiti da je oko 90 % od ukupno 148 tadašnjih valpovačkih kućedomaćina i njihovih obitelji bilo iz nekadašnjih okolnih naselja. Uz navedene je kućedomaćine iz Metlinaca najviše pridošlica bilo iz najbližih naselja koja su do dva ili tri sata hoda od valpovačke utvrde, odnosno do 12 kilometara udaljenosti od utvrde…
Za razliku od spomenutih naselja bilo je došljaka u Valpovu i iz naselja u kojima su unatoč trendu migracije prema središtima pojedini kućedomaćini ostali živjeti u svome rodnom naselju. Kao primjer možemo navesti kućedomaćine iz Vinogradaca, Črnkovaca i Rakitovice. Kućedomaćini koji su rodom iz zadnje spomenutog sela nisu za razliku od Vinogradčana i Črnkovčana odlazili u za njih relativno udaljenije Valpovo, nego i u obližnja središta poput današnjeg Donjeg Miholjca i Svetog Đurđa. Njihova je migracija po svemu sudeći ovisila o osjećaju sigurnosti koji se pojavljivao posebno kod svakog kućedomaćina i njegove obitelji ovisno o njihovu odnosu prema okolnim močvarama i šumama i svemu što su one donosile.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)
Oznake: povijest, Valpovština, Miholjština
utorak, 18.12.2018.
Migracije slavonske Podravine - stabilizacija vlasti donijela i prestanak migracija
Foto: Naselja migranti
Na području današnje slavonske Podravine koncem 17. stoljeća uslijedile su migracije. One su bile pod utjecajem političkih i demografskih promjena i vojnih sukoba između vojni dinastija iz Beča i Istanbula (u javnosti su sukobi poznati pod nazivom Veliki bečki rat). Migracije su se događale uz pojedine slučajeve iz drugih kulturnih krugova većinom u sklopu istog kulturnog kruga koji možemo od prvih desetljeća 18. stoljeća nazivati i srednjoeuropski kulturni krug.
Tijekom navedenih promjena „unutar Slavonije ostalo je prema procjenama početkom 1690-ih godina oko 40 000 ljudi jer su uz muslimane migrirali i kršćani. Tih oko 40 000 stanovnika bilo je tek oko 20 % slavonskog stanovništva s početka 1680-ih godina. Također, uz demografsku pustoš došlo je i do pustoši utvrda, tj. bile su konačno uništene utvrde poput Subotice i Selaka. Pojam konačno koristimo jer ne možemo biti sigurni u kakvom su stanju bile tijekom osmanske vlasti. U biti, nakon odlaska muslimanskog stanovništva i osmanske vlasti s promatranog područja uslijedilo je novo razdoblje za područje Slavonije, pa tako i trgovišta Valpovo, Miholjac, okolice i starosjedilačkog kršćanskog stanovništva koje je još godinama obitavalo po šumama i močvarama zbog straha, neznanja i nesigurnosti u budućnost.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)
Dok je dio kršćanskog stanovništva boravio po šumama, močvarama ili u slabo prometno povezanim naseljima s kopnenim putom koji danas popularno nazivamo Podravskom magistralom dio je stanovnika migrirao i u Valpovo i u Miholjac (današnji Donji Miholjac) ili su „stvorena“ nova područja naselja Petrijevci i Marijanci. Prateći demografski razvoj uz vanjski utjecaj, odnosno ulaganja dolazilo je i do gospodarskog razvoja pojedinih naselja.
Youtube kanal:
Donji Miholjac, 2. dio
O tom kršćanskom stanovništvu – migrantima možete slušati u novom dijelu serijala Zapisi iz Valpovštine i Miholjštine koji po običaju donosi i do sada nekorištene prikaze naselja, šuma i rijeka osamnaestoljetne slavonske Podravine.
Youtube kanal:
Naselja migranti slavonske Podravine
Oznake: Valpovština, Miholjština, povijest
subota, 08.12.2018.
Gospodarski razvoj i demografija išli ruku pod ruku i u 18. stoljeću
Foto: Dvorac Mailath i Kurija Hilleprand, Donji Miholjac
Tko je sve živio u slavonskoj ravnici od staroga vijeka?
Gdje se nalaze kurije u Valpovštini i Miholjštini?
Što povezuje Valpovo i Miholjac, a nismo niti svjesni?
Koji dio Valpovštine i Miholjštine možemo nazvati „put svile“?
Iz kojih naselja, kao i u Valpovo stanovništvo dolazi u Miholjac?
YOUTUBE ŠEGRTSKI ZAPISI:
Miholjački dvorac, park i ljudi
Nakon četiri dijela serijala Zapisi iz Valpovštine i Miholjštine u kojima je do sada bilo govora o povijesti Valpova kroz suživot s okolicom, kao i o povijesti Donjeg Miholjca u petom će dijelu biti govora o stanovništvu koje se gotovo niti ne spominje, a živjelo je u međuriječju Drave i Vuke. Također će biti govora i o kućama koje odskaču od ostalih, ali su zanemarivane ako se usporede s prekrasnim valpovačkim i miholjačkim dvorcima. Uz potonje se nalaze parkovi koji nisu samo bili za pokazivanje nego su služili i za gospodarski razvoj Valpova, Miholjca pa i drugih naselja poput Marijanaca. Pokušat će se dati interpretacije i na ostala postavljena pitanja, a kao i u prethodnim dijelovima moći ćete vidjeti prikaze dijelova Valpovštine i Miholjštine na zemljovidima iz 18. stoljeća uz fokus na rijeku Dravu i „pridravska“ naselja.
Serijal Zapisi iz Valpovštine i Miholjštine nastao je kao rezultat suradnje Valpovštine.info, Hrvatskog radija Valpovštine i Šegrtskih zapisa. U 12 dijelova će se progovoriti o povijesti slavonske Podravine, ali i ostatka Slavonije uz korištenje povijesnih izvora i zemljovida iz 17. i 18. stoljeća.
Oznake: Donji Miholjac, Valpovo, Miholjština, Valpovština
petak, 30.11.2018.
Valpovo i Miholjac – dva različita središta jednog slavonskog vlastelinstva
Foto: Donji Miholjac
Što je Valpovo bilo osim administrativnog središta slavonske Podravine?
Koje je naselje najviše mijenjalo nazive u gotovo 1000 godina?
Koji su se riječni prijelazi nalazili kod Valpova, Šokac Miholjca, Petrijevaca i Moslavine?
Tko je sve koristio "podravsku magistralu" i miholjačku skelu?
Kada se valpovačko vlastelinstvo dijeli na dva dijela?
Koji je dio dobio Karlo, a koji Gustav?
Tko de facto ujedinjuje valpovačko i miholjačko vlastelinstvo?
Valpovo ima takozvanu tursku kulu, a Donji Miholjac?
Video - Donji Miholjac, 1. dio
I na mnoga druga pitanja pokušat će se dati odgovor u četvrtom dijelu Zapisa iz Valpovštine i Miholjštine – Donji Miholjac, 1. dio. Za razliku od prijašnjih dijelova serijala kada smo donijeli prikaze Valpova iz zemljovida 18. stoljeća sada ćete moći vidjeti i prikaze Valpova i okolice, kao i Miholjca i okolice iz zemljovida 19. stoljeća. Također ćete moći vidjeti i osamnaestoljetne prikaze iz zemljovida takozvane kopnene žile kucavice Valpovaštine i Miholjštine – današnje podravske magistrale. Donose se i do sada neprikazani izgledi naselja Valpovštine i Miholjštine, odnosno slavonske Podravine iz 1730-ih godina – Ladimirevci, Satnica, Harkanovci, Črnkovci, Bočkinci, Kunišinci, kao i prikaze Svetog Đurđa, Podgajaca Podravskih i Osijeka iz 1780-ih godina. Za sve zaljubljenike u dvorce donosimo i nekoliko fotografija Dvorca Mailath i „starog dvorca“ iz Donjeg Miholjca.
Serijal Zapisi iz Valpovštine i Miholjštine nastao je kao rezultat suradnje Valpovštine.info, Hrvatskog radija Valpovštine i Šegrtskih zapisa. U 12 dijelova će se progovoriti o povijesti slavonske Podravine, ali i ostatka Slavonije uz korištenje povijesnih izvora i zemljovida iz 17. i 18. stoljeća.
Oznake: Donji Miholjac, Valpovo, Valpovština, Miholjština
ponedjeljak, 26.11.2018.
Video: Valpovo – središte migracija sa "srednjovjekovno-baroknim dvorcem"
Foto: Valpovo
Tko je sve živio u Valpovu prije tri stoljeća i „kusur“ godina?
Iz kojih naselja dolaze živjeti u Valpovo i močvare?
Kako je Valpovo izgledalo tijekom 18. stoljeća?
Kako je izgledala srednjovjekovna utvrda početkom 18. stoljeća?
Kada je došao i što je radio Petar II. Antun Hilleprand von Prandau?
Od kojih se dijelova sastoji valpovački dvorac?
Kada je valpovački dvorac poprimio današnji izgled?
Što se nalazilo na Zelenom brijegu?
Gdje su sve bili tokovi rijeke Karašice?
Šegrtski zapisi - Valpovo 17. i 18. stoljeća
I na mnoga druga pitanja pokušat će se dati odgovor u trećem dijelu Zapisa iz Valpovštine i Miholjštine – Valpovo, 2. dio. Uz prikaz Valpova iz zemljovida 1730-ih i 1780-ih godina moći ćete vidjeti i prikaz naselja središnje i južne Valpovštine, istočne i južne Miholjštine, močvare koje su progutale naselja koncem 17. i početkom 18. stoljeća, prikaze valpovačkog dvorca, župne crkve i valpovačkih kuća iz 18. stoljeća, tokove rijeka Drave, Karašice i Vučice tijekom 18. stoljeća…
Serijal Zapisi iz Valpovštine i Miholjštine nastao je kao rezultat suradnje Valpovštine.info, Hrvatskog radija Valpovštine i Šegrtskih zapisa. U 12 dijelova će se progovoriti o povijesti slavonske Podravine, ali i ostatka Slavonije uz korištenje povijesnih izvora i zemljovida iz 17. i 18. stoljeća.
Oznake: Valpovština, Miholjština, Valpovo, povijest
subota, 17.11.2018.
Zapisi iz Valpovštine i Miholjštine – Valpovo, središte slavonske Podravine (2. dio)
Foto: Valpovo
U drugom dijelu Zapisa iz Valpovštine i Miholjštine progovara se o trgovištu Valpovo – administrativnom središtu slavonske Podravine, odnosno današnje Valpovštine i Miholjštine. Moći ćete između ostaloga vidjeti prikaz Valpova iz zemljovida koji je nacrtan 1730-ih godina, prikaze valpovačke kule, valpovačke kapelice koja je u svojih šest stoljeća postojanja bila kapelica sv. Ladislava, džamija i kapelica sv. Trojstva, kao i prikaze Petrijevaca, Podravska Moslavine, Ivanovaca, Zelčina, Beničanaca i mnogih drugih naselja središnje Valpovštine i južne Miholjštine iz zemljovida koji su nastali 1730-ih i 1780-ih godina.
Zapisi iz Valpovštine i Miholjštine - Valpovo (2. dio)
Progovara se o razvoju Valpova tijekom srednjeg vijeka i osmanske vlasti pri čemu će se dati odgovor i na pitanja:
Kada Valpovo doživljava prvu renesansu?
Tko su bili srednjovjekovni vladari Valpova, slavonske Podravine?
Što je od materijalne baštine ostalo u Valpovu od srednjega vijeka?
Koja su naselja slavonske Podravine bila središta tijekom osmanske vlasti?
Tko je živio u Valpovu, a tko u ostalim naseljima tijekom osmanske vlasti?
Kada dolazi do političkih, konfesionalnih i demografskih promjena u Valpovštini i Miholjštini?
Drugi dio serijala završava s koncem 17. stoljeća, odnosno promjenom vlasti uz uvod u treći dio u kojemu će se progovoriti o drugoj renesansi Valpova, gradnji dvorca i dolasku obitelji Hilleprand u Slavoniju i Valpovo.
Oznake: Valpovo, Valpovština, Miholjština, povijest
subota, 14.04.2018.
Niti petak, a kamoli 13 – ali za neke nesretni dani (povijesni osvrt)
Foto: Šuma - za neke majka, za neke mačeha
I ovaj je petak 13 prošao i pokazao da je i dalje „popularan“ među djecom i mladima – barem se tako može primijetiti među osnovnoškolcima i u emisijama za djecu i mlade nacionalne televizije. Iz toga se razloga možemo prisjetiti nekih „nesreća“ koje su zabilježene u ne tako davna vremena sjeveroistočne Slavonije – Valpovštine i Miholjštine.
Paljenje sela!
Već je nešto malo pisano o vremenu kada su seljaci – podložničko stanovništvo, kmetovi morali ustajati protiv svojih zemljišnih gospodara i vlastelina zbog velikih poreza. Recimo, morali su dati „…veliki desetak, kojino samo od vina, žita, raži, ječma, zobi i kukuruza daje se . . . u naturi neovršen i u polju slamom uzimati se . . . i na gospodara trošak, kući voziti se imade…“. Drugim riječima, davali su deset posto od navedenih poljoprivrednih kultura koje su priskrbljivali sa svojih polja! To im je bilo previše pa su, naročito u zabačenijim područjima valpovačkog vlastelinstva, odbijali davati porez i postajali razbojnici.
Među novopečenim su razbojnicima prednjačili stanovnici Čađavice i Kapelne. „Za razliku od razbojnika iz podložničkih obitelji naselja Čađavice koji se javljuju 1730-ih godina razbojnici iz Kapelne se pojavljuju već 1720-ih godina. Bitno je napomenuti da je takvome razvoju uz loše gospodarsko stanje doprinio i položaj Kapelne. Naselje Kapelna se nalazilo izvan glavnih kopnenih i riječnih putova uz rijeku Karašicu koja je poplavljivala svojim vodama velika područja pod šumama. Razbojništvo se toliko raširilo među podložničkim obiteljima Kapelne da je vlastelinska uprava u suradnji s vojskom iz Osijeka spalila i srušila čitavo selo 1725. godine i pri tome zaustavila širenje razbojništva na nekoliko godina.“ (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)
Na udaru i središta – Valpovo, Miholjac i Petrijevci
Foto: Petrijevci - središte na udaru razbojnika
Dok su seljaci postajali razbojnici u selima južno od Vučice, od Čađavice preko Koške do Brođanaca, seljaci su iz naselja uz kopneni put koji danas popularno nazivamo Podravska magistrala bili pod stalnim promatranjem vlastelinskih pandura pa i vojske. Kada već Petrijevčani, Valpovčani, Miholjčani pa i Tiborjančani nisu postajali članovi razbojničkih grupa bili su na udaru potonjih. Tako je recimo „do trideset razbojnika otišlo do Petrijevaca i opljačkalo nekoliko obitelji u jednom od najvećih naselja vlastelinstva. Potom se pokrenula potjera od strane vlastelinske uprave koja je trajala tijekom prvih mjeseci 1735. godine kroz šume kod Bizovca, Koške pa sve do Podgorača i rijeke Vuke. Tijekom jedne je od mnogobrojnih potjera u ožujku 1735. godine jedan od pandura poginuo utapanjem u močvari. Na osnovi svega spomenutoga možemo primijetiti da su razbojnici pratili močvarna područja i ne samo tijekom djelovanja nego i tijekom skrivanja jer su se u njima osjećali sigurno kao i njihovi preci krajem 17. stoljeća. Kao što smo mogli uočiti nekada se nisu osjećali sigurni u močvarama vlastelinstva pa su odlazili na područja obližnjih vlastelinstava." (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)
Panduri – ljudi na dvije stolice
Uz spomenute vlastelinske pandure jedni su od najpoznatijih iz 18. stoljeća Trenkovi panduri. Oni su prvotno oformljeni zbog ratova i sukoba diljem Europe u ime dinastije Habsburg. Njih je ponekad bilo i do dvije tisuće. Trenkovi panduri su samim svojim postojanjem i djelovanjem na mnogobrojne načine uzrokovali negativne posljedice. U prvom redu su financirani od strane slavonskog podložničkog stanovništva. Kao drugo, a što je već spomenuto pripadnici pandura koji su prisilno regrutirani među razbojnicima, ali i podložnicima što je za posljedicu imalo nedostatak muške radne snage za uglavnom poljoprivredno orijentirano stanovništvo. U dovoljnoj mjeri govori i pretpostavka da se između 80% i 90% europskog stanovništva samo bavilo i živjelo od ratarstva ili stočarstva tijekom ranoga novoga vijeka, a što je vidljivo i iz provođenih popisa od strane Dvorske komore na prostoru Slavonije kao i vlastelinstva Valpovo. Sve je spomenuto imalo dalekosežne posljedice. Budući da su za ranonovovjekovno ratarstvo muškarci bili od velike važnosti iz jednostavnog razloga jer su radili na oranicama, livadama i pašnjacima njihovo je regrutiranje imalo izražene posljedice na gospodarstvo podložničkih domaćinstava, ali i općenito na razvoj vlastelinstava. Uzimajući u obzir strogost koja se provodila među unovačenima se javljalo i nezadovoljstvo pri čemu su se nakon nekog vremena u većini slučajeva vraćali u svoj rodni kraj. Oni su zapravo dezertirtali. Iz toga ih je razloga uprava diljem promatranog područja tražila nakon čega bi ih i kažnjavala pa su oni radije postajali pripadnici razbojničkih skupina, to jest hajduci pri čemu su znali voditi i svoje obitelji.“ (M. Sučić, Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća, znanstveni časopis Podravina, 2016.)
Oznake: Valpovština, Miholjština, Slavonija, razbojništvo
srijeda, 21.03.2018.
Prometna infrastruktura Valpovštine i Miholjštine u ne tako davna vremena
Foto: Položaj skela tijekom 17. stoljeća na području Valpovštine i Miholjštine
Nakon što smo malo pisali o najstarijim „živućim prezimenima“ Valpovštine i Miholjštine, rijekama i šumama i pojedinim naseljima malo ćemo nešto reći i o prometnoj infrastrukturi koja i danas na otprilike istim pravcima živi i u 21. stoljeću. Ta infrastruktura svoje korijene vuče još od doba osmanske i habsburške vlasti o čemu možete čitati i u novoj knjizi o Valpovštini pod nazivom „Počeci habsburške Valpovštine“ do koje možete doći preko bloga i facebook stranice Šegrtski zapisi.
U današnje je vrijeme autoput jedan od glavnih elemenata prometne infrastrukture dok je u 19. stoljeću bila željeznica, a u još starijim vremenima bilo koja relativno plovna rijeka. Njezina infrastruktura nisu bile samo splavi i brodovi nego i mostovi i skele koje su ju premošćivale. Ako promatramo povijesne izvore na području su Valpovštine i Miholjštine najviše bile zastupljene splavi i u kvantiteti, ali i u kvaliteti.
„Skele su tijekom ranog novog vijeka bile jedan od osnovnih dijelova prometne infrastrukture na rijekama. Prvenstveno su se na prostoru Valpova i okolice gradile od hrasta lužnjaka, a i hrasta kitnjaka i dasaka koje su dobavljane iz drugih krajeva Habsburške Monarhije. U prvom redu iz pridravskog područja, od Osijeka do Virovitice, pa i iz Austrijskih nasljednih zemalja. Za normalno su funkcioniranje skele bili potrebni i konopci, najčešće od kudelje. Skele su uz njihovu pomoć bile vezane uz obje strane riječne obale. Ovisno o potrebi ponekad su imale i veslače. Zbog sigurnosti putnika, životinja, u prvom redu stoke, i potrepština, uobičajen je dio skela bila ograda u visini od 60 do 80 centimetara. Ona se nalazila na krajevima skele čija je uobičajena dužina bila oko deset, a širina između pet i deset metara. Na kraju je svakako važno spomenuti i rampe koje su se nalazile s prednje i stražnje strane radi lakšeg utovara i istovara stoke, potrepština, ali i silaska i ulaska putnika. Pojavu skela na prostoru osamnaestoljetnog vlastelinstva Valpovo, odnosno današnjih Valpovštine i Miholjštine, možemo pratiti još od srednjeg vijeka. Po svemu sudeći, jedna je od prvih skela preko Drave na potonjem području bila usko vezana uz već spominjanu crkvu svetog Mihaela iz 11. stoljeća. Nalazila se sjeverno od nekadašnjeg Miholjca, odnosno Šokac Miholjca, koji danas nosi naziv Donji Miholjac. Ona je povezivala istočni dio srednjovjekovne Slavonije s Ugarskom, tj. dva dijela Pečuške biskupije, koje je razdvajala rijeka Drava. Kao što se može vidjeti iz kasnijih izvora i literature, miholjačka je skela postojala i bila održavana sljedećih stoljeća. Uz nju je tijekom osmanske vlasti postojalo još pet skela. Tri su se nalazile u naseljima Sveti Đurađ, Kopanovci i Moslavina, koja su bila udaljena između pola sata hoda i jednog i pol sata hoda, tj. od dva kilometra do šest kilometara.
Za razliku od skela u prethodno navedenim naseljima, ali i u naselju Petrovci, odnosno današnjim Petrijevcima gdje se bilježio samo prihod skelarina, uz miholjačku i valpovačku skelu vežu se i drugi prihodi. Uz miholjačku se skelu napominje da se bilježi i prihod od ulovljene ribe na Dravi sa skele ili oko skele. Na osnovi tog podatka možemo uočiti da se skela koristila ne samo za prijevoz nego i za ribolov. Za razliku od potonje, na valpovačkoj je skeli zabilježena i pristojba na izgubljenu stoku i bjegunce. Nameće se pitanje zašto je takva pristojba postojala uz valpovačku, a ne uz, primjerice, miholjačku skelu. Jedan od odgovora može biti u gospodarskoj i prometnoj važnosti potonjih. Miholjačka skela, pa i druge tri skele koje su bile na relativno maloj udaljenosti, kao i dodatna pomoć skeli koja je bila najstarija, bile su od regionalnog značaja. Samim time bolje su i čuvane, uz organizaciju osmanske vojske i miholjačkih spahija neovisno o tome jesu li oni bili članovi posada utvrda ili derbendžije. O važnosti skela otprilike osam desetljeća nakon korištenog popisa sandžaka Požega iz 1579. godine progovorio je i Evlij Čeleb+ja u svome Putopisu, odnosno Seyâhâtnâmi. U njemu je više naglasio moslavinsku nego miholjačku skelu što nikako ne smanjuje, nego samo potvrđuje važnost prometne komunikacije kojoj su pripadale i s kojom su činile dio veće cjeline. Sve u svemu, miholjačka je skela od srednjeg vijeka, kako je već djelomično spomenuto, povezivala ugarski i slavonski dio srednjovjekovnih zemalja krune sv. Stjepana, zatim Osmanskog Carstva, a od kraja 17. stoljeća i dijelove Habsburške Monarhije. Ona je bila dio prometnice koja se sastojala od kopnenog i riječnog dijela, a povezivala je Ilok, Vukovar, Osijek i Šikloš, odnosno Pečuh u Ugarskoj. Da rezimiramo: bila je dio, suvremenim rječnikom rečeno, regionalne prometne magistrale koja je još više došla do izražaja nakon uništenja Sulejmanova mosta. Iz tih su razloga razbojnici, odnosno svakojaki bjegunci, pokušavali prijeći Dravu preko skele kod Valpova jer je ona bila lokalnog značaja. Isti je status imala i skela kod Petrovaca, čiji je razlog nastanka velika koncentracija stanovništva na malom području.
Kolika je bila važnost skela za ranonovovjekovno stanovništvo, a osobito za novu habsburšku vlast, vidljivo je iz izvještaja komorskih popisa iz 1698. i 1702. godine, a kasnije i iz različitih povijesnih izvora koji su nastali u sklopu vlastelinske uprave i prepiske s vlastelinom Prandauom i drugim akterima od 1721. godine. Popisivači iz 1698. godine u ime Dvorske komore morali su od lokalnog stanovništva dobiti odgovor na šesnaest pitanja. Jedno se pitanje ticalo i skela, a nalazilo se pod šestom točkom. Iz izvještaja se može iščitati da 1698. godine nema skela, odnosno trajekata, ali se jasno napominje da ih je bilo tijekom osmanske vlasti. Štoviše, komorski službenici uz pomoć seoskih glavešina navode koliko je koja skela prije ratnih sukoba, do sredine 1680-ih godina, donosila prihoda vlastima. Spominje se da su postojale tri skele, i to na području nekadašnjeg naselja koje je bilo zapadno od Valpova na rijeci Dravi pod nazivom Nova Skela, na području naselja Sveti Đurađ i Miholjac. Prvospomenuta je skela, po svemu sudeći, bila takozvana valpovačka skela iz osmanskog popisa iz 1579. godine, koja je bila udaljena oko jedne trećine sata hoda, tj. oko jedan i pol kilometar od utvrde Valpovo. Na njoj je prije dolaska habsburške vlasti po osobi naplaćivan jedan denar, po konjaniku četiri, po kolima s jednim volom šest, dok je po jednim natovarenim kolima naplaćivano deset denara. Kolika je bila važnost skela, tj. trajekata dovoljno govori i podatak da su stanovnici pojedinih sela plaćali uzdržavanje ljudi koji su bili mornari, odnosno veslači. Kao primjer možemo navesti stanovnike naselja Nard koje se nalazilo sjeverno od Nove Skele. Oni su svaka tri mjeseca imali dužnost plaćanja hrane i ostalih potrepština za dva čovjeka. Ti su ljudi, po svemu sudeći, i bili stanovnici naselja Nova Skela kao (kuće)domaćini s obiteljima koji su još tijekom osmanske vlasti bili katolici, a sada su tijekom habsburške vlasti otišli u Valpovo, uz napomenu da na njihovo podrijetlo podsjeća prezime Skelac. Njihovim odlaskom u trgovište Valpovo, južnije kotarsko središte, područje Nove Skele čija je dužina bila pola sata hoda ili oko dva kilometra, a širina jednu četvrtinu sata hoda ili oko jednog kilometra postalo je napušteno selo koje će biti zapušteno i tijekom sljedećih popisivanja u razdoblju početaka habsburške vlasti. Možemo pretpostaviti da je slično vrijedilo i za skele ili trajekte kod Miholjca i Svetog Đurđa koji su, kako je već spomenuto, bili prometno i gospodarski neusporedivo važniji. O njima su još spomenuli da su se prije davali u zakup za 60 forinti. Na temelju svega uočenog službenici Dvorske komore pokazali su što očekuju od mogućih budućih skela – u prvom redu koliko bi mogli financijski profitirati.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)
Oznake: Valpovština, Miholjština, skele
srijeda, 21.02.2018.
I u Slavoniji – medvjeda i vukova „na pretek“
Foto: Vuk
Dok se u današnje vrijeme šećete „prtenim putovima“ ili šumom možete uočiti poneku plahu srnu ili fazana, ali vuka ili medvjeda nikako. Za razliku od nas naši su preci – ne samo vidjeli nego imali i glavobolje od „zvjeri“ koje možemo još samo vidjeti u dokumentarnim filmovima iz planinskih dijelova Lijepe naše ili sjevernijih krajeva Europe i Sjeverne Amerike.
Foto: Počeci habsburške Valpovštine
Uz glavobolju kod Prandauovih (Petar II. Antun Hilleprand von Prandau bio je vlastelin slavonskog posjeda koji je uz vukovarski bio najveći u Slavoniji - valpovačkog vlastelinstva - područja koje još nazivamo Slavonska Podravina ili Valpovština i Miholjština) podanika (kmetova) deblji su kraj izvlačile i domaće životinje – perad, pčele, svinje, koze, ovce i telad.
„Tijekom dana i noći životinje su ostavljali na (o.a. kmetovi) pašnjacima ili u šljivicima i, općenito, u voćnjacima, čime su činili još veću štetu za svoje gospodarstvo jer su im životinje jele voće koje im je bilo važno zbog šljivovice. Toga je bila svjesna i državna vlast na čelu s Marijom Terezijom sredinom 18. stoljeća pa je u Slavonskom urbaru iz 1756. godine doneseno nekoliko odredbi vezanih uz stvaranje štete od strane stoke. Tako se, primjerice, u jednoj od točaka navodi da ako stoka napravi štetu, knez sela mora procijeniti štetu. Na temelju procjene treba se od svake svinje, koze ili teleta platiti jedan krajcar, ali da se životinje nikako ne smiju ubiti. Tek ako se šteta bude ponavljala, može se ubiti jedna životinja i naplatiti šteta, pri čemu se ne smije ni jedan krajcar uzeti u ime ostalih životinja koje su činile štetu. Životinje su tijekom takvih uvjeta bile prepuštene same sebi i znale su biti napadnute od divljih životinja poput medvjeda ili vuka. Zadnje navedeni su još tijekom 19. stoljeća živjeli diljem vlastelinstva Valpovo. Barun Prandau već je 1720-ih godina bio svjestan opasnosti od divljih životinja te da ih je podložničko stanovništvo ubijalo pa je imao potrebu donijeti naredbu u kojoj je naglasio već općepoznatu činjenicu da se podložnicima zabranjuje lov. Unatoč tomu, zbog specifičnih je okolnosti s vremenom dopustio da podložnici ubijaju medvjede, što je kao posljedicu imalo i nestanak medvjeda do 19. stoljeća (o.a. vukovi su se zadržali još nekoliko desetljeća nakon medvjeda na prostoru Valpovštine i Miholjštine). Sve u svemu, možemo zaključiti da u opisanim uvjetima životinje nisu bile dovoljno uhranjene zbog čega se smanjivao i gubio potencijal koji bi mogli pružiti podložničkom stanovništvu volovi i konji radom na zemlji ili krave, ovce, koze i svinje davanjima prehrambenih proizvoda. U prilog navedenomu ide i činjenica da krave nisu bile sposobne za mužnju između listopada i ožujka, travnja. Ipak je važno napomenuti da je bila bolja situacija što se tiče svinje. Ona je bila u relativno boljem položaju što se tiče prehrane od ostalih nabrojanih životinja jer je diljem promatranog područja bilo žirnih šuma“ … Koliko su im šume pomagale u prehrani i odmagale su im jer su „neovisno o mjestu obitavanja bile su lak plijen divljim životinjama poput medvjeda i vukova, a to je sve bio rezultat nebrige i neznanja podložničkog stanovništva.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017., 213. i 230. str.)
Oznake: Slavonija, Valpovština, Miholjština
nedjelja, 18.02.2018.
O najstarijim prezimenima Valpovštine i Miholjštine
Knjiga Počeci habsburške Valpovštine
Jeste li se ikada pitali koja su najstarija prezimena Valpovštine i Miholjštine, ali i ne samo najstarija „živuća“ nego i kako su nastala pojedina prezimena? Pokušat ćemo dati odgovor na pitanje, na primjer, koja se „živuća“ prezimena već spominju prije 450, 400 pa i 300 godina u naseljima kao što su Valpovo, Bocanjevci, Sveti Đurađ, Donji Miholjac, Petrijevci, ali i u drugim naseljima diljem Valpovštine i Miholjštine.
Čitajući popis stanovništva koji je nastao tijekom osmanske vlasti (osmanska se vlast još neispravno naziva i turska) 1579. godine možemo primijetiti da se u jednom od važnijih sela iz starih vremena Valpovštine i Miholjštine – Bocanjevcima „spominje prezime Piškoranac (današnje Piškorjanac) koje na temelju te činjenice možemo slobodno staviti među najstarija „živuća i korištena“ prezimena u Valpovštini i Miholjštini. Među najstarijim „živućim“ prezimenima Valpovštine, Miholjštine i njihovih naselja možemo spomenuti i prezime Kovač koje je popisano 1579. godine u Svetom Đurđu, a koje i danas možemo naći u potonjem naselju u dvije inačice – Kovač i Kovačević. Još se 1579. godine od još »živućih« prezimena spominje i prezime Tomić u Viljevu, Salaić u Čamagajevcima, Kovač u Miholjcima (današnji Donji Miholjac), Galičić u Zagazancima, tj. Zagajcima, Dolanac, tj. Dolančić u Podgajcima (današnji Podgajci Podravski), Jugović u Tiborjancima, Pavelić u Koški, Galičić u Koški, Kovačev, tj. Kovačević u Petrijevcima i još nekoliko prezimena diljem promatranog područja (o.a. područje od Drave na sjeveru do Vuke na jugu i od Petrijevaca na istoku do Čađavice na zapadu) koja čine do 1 % tadašnjih prezimena. Svi su stanovnici koji su nosili spomenuta prezimena bili katolici ili kalvini dok uz muslimanska imena uopće nije bilo prezimena. Sve u svemu, neovisno o tome jesu li stanovnici bili muslimani ili kršćani, primili su tijekom stoljeća i pol mnogobrojne elemente osmanske kulture, od osmanskih običaja, prehrane i pojmova do načina odijevanja. U takvim su se okolnostima starosjedioci i doseljenici kojih je bilo gotovo u svim naseljima mogli razlikovati jedino prema govoru. Prvi spomenuti govorili su ekavicom, a doseljenici ikavicom.“ Dok su neki poput ljudi koji su nosili prezime Kovačev dobili prema zanimanju neki su dobivali prezime prema nazivu naselja iz kojega su dolazili. Tako su ljudi koji su radili na valpovačkoj skeli koja je bila na Dravi između Valpova, Belišća i Narda živjeli u naselju koje je dobilo ime prema navedenoj skeli – Nova Skela. „Ti su ljudi, po svemu sudeći, i bili stanovnici naselja Nova Skela kao (kuće)domaćini s obiteljima koji su još tijekom osmanske vlasti bili katolici, a sada su tijekom habsburške vlasti ( o.a. krajem 18. stoljeća) otišli u Valpovo, uz napomenu da na njihovo podrijetlo podsjeća prezime Skelac. Njihovim odlaskom u trgovište Valpovo, južnije kotarsko središte, područje Nove Skele čija je dužina bila pola sata hoda ili oko dva kilometra, a širina jednu četvrtinu sata hoda ili oko jednog kilometra postalo je napušteno selo koje će biti zapušteno i tijekom sljedećih popisivanja u razdoblju početaka habsburške vlasti.“ Također su i drugi „nekadašnji stanovnici katolici tijekom osmanske vlasti poput stanovnika Metlinaca zabilježeni 1698. godine (o.a. jedan od prvih popisa tijekom habsburške vlasti od njezinog dolaska 1680-ih godina na područje između Drave, Dunava i Save) u obližnjem središtu Valpovo. To znamo jer je zapisano pored njihovih imena i prezimena da dolaze iz spomenutog naselja, odnosno predija Metlinacz. Oni su poimence Paulus, Paulus Begovich (Begović), Joannes Begovich (Begović), Andreas Begovich (Begović), Andreas Juranich ( Juranić). Za razliku od prezimena Juranić i danas prezime Begović možemo pronaći u Valpovu. Četiri godine nakon prvog komorskog popisa, tj. 1702. godine Metlinci su i dalje nenaseljeni, ali se postupno gubi spomen naselja uz emigrante iz istoga. Tako je, primjerice, od prethodno spomenutih samo uz jednog stanovnika po imenu Mihal koji je možda nasljednik pisalo da je iz Metlinaca… Kada se promatra prvospomenuti popis iz 1698. godine, možemo uočiti da je oko 90 % od ukupno 148 tadašnjih valpovačkih kućedomaćina i njihovih obitelji bilo iz nekadašnjih okolnih naselja. Uz navedene je kućedomaćine iz Metlinaca najviše pridošlica bilo iz najbližih naselja koja su do dva ili tri sata hoda od valpovačke utvrde, odnosno do 12 kilometara udaljenosti od utvrde. Tako je iz Veliškovaca bilo 16 došljaka čiji su preci bili kalvini tijekom osmanske vlasti, a sada se u Valpovu izjašnjavaju kao katolici. Neki su od njih bili Nicolaus Zetovich (Zetović), Isak Balentich (Balentić) i Georgius Gallisich (Galičić). Četiri se godine kasnije, tj. 1702. godine za razliku od došljaka iz Metlinaca dio Veliškovčana vraća iz Valpova u Veliškovce pa ih je tada popisano devet kućedomaćina od strane komorskih popisivača uz napomenu da su i dalje dvojica popisana u Valpovu. Sličan je proces pratio i stanovnike Tiborjanaca i Marjančaca u opisanom razdoblju od 1698. do 1702. godine. Jedina je razlika između Tiborjanaca, Veliškovaca i Marjančaca u tome da su stanovnici zadnje spomenutog sela bili katolici i tijekom osmanske i tijekom habsburške vlasti.“
Valpovo, Donji Miholjac s okolicom početkom 18. stoljeća
Kada promatramo migracije lokalnog stanovništva današnje Valpovštine i Miholjštine i prezimena istih ističu se stanovnici današnjeg naselja Petrijevci, to jest nekadašnjih sedamnaestoljetnih naselja Karaševo i Petrijevci. U relativno malom području međurječja (o.a. Drave i Karašice) voda je često plavila cijelo područje, osobito Karašica, a zbog razloga koje smo već naveli. U takvim su se okolnostima stanovnici i jednog i drugog naselja uz potporu komorskih vlasti preselili na desnu obalu Karašice gdje su bili više zaštićeni od poplava. Pri tome su se preseljenju spojili u jedno naselje. Potpuna je migracija provedena u prva dva desetljeća 18. stoljeća. Također su tijekom preseljenja odlazili i u druga naselja, što možemo uočiti jer pored imena nekih domaćina u drugim naseljima piše Petrovicz. Kao primjere možemo navesti dva domaćina u selu koje se danas naziva Podgajci Podravski s imenima Peter i Juro, u selu Kopanovci s imenom Pavel i u selu Marijanci s imenom Ivak. Važno je napomenuti da su se sva naselja nalazila u sjevernijim dijelovima promatranog područja. Kao što možemo iz komorskog izvještaja 1702. godine primijetiti migracije iz naselja Karaševo i Petrijevci, tako možemo primijetiti i kućedomaćine i njihova prezimena, što ona koja su bila u Karaševu, što ona koja su bila u Petrijevcima dok se nisu spojili u jedno naselje. U Karaševu je tada popisano 103 kućedomaćina među kojima možemo istaknuti prezimena Dugazky (današnje Dugački), Kupzinofza (današnje Kupčinovac), Kattuschitz (današnje Katušić) i Andrisch (današnje Andrišić) čiji se nositelji i početkom 21. stoljeća mogu pronaći u Petrijevcima. U Petrijevcima je u isto vrijeme popisano 36 kućedomaćina i njihova prezimena. Neka su od njih bila i Kowaziz, Kowazoviz (današnje Kovačević) i Hoschky (današnje Koški) čiji se nositelji mogu naći i dandanas. Zadnje spomenuto prezime Koški govori o tome da su i Petrijevci i prije odlaska stanovnika u sigurnije, južnije područje od Karašice bili zanimljivi za stanovnike iz drugih naselja. U iznesenom primjeru iz Koške. Nakon što su se navedeni ili njihovi potomci i susjedi preselili u sljedećih desetak do dvadesetak godina južnije od Karašice, možemo uočiti na zemljovidu iz 1730-ih godina da su se u novom naselju Petrijevci koncentrirali na južnije dijelove područja naselja koje su antropizirali, dok su područje koje su napustili u potpunosti prepustili djelovanju drugih okolišnih faktora.“
Ako naselje Petrijevce možemo okarakterizirati kao naselje putnik pogotovo možemo jednako nazvati i naselje Marijance uz naselja Gat i Tiborjance. Vidljivo je iz već spomenutog izvještaja iz 1698. godine da je u prvonavedenom naselju Marijanci „zamijećeno sedam kuća od pruća u kojima je krajem 17. stoljeća živjelo 16 stanovnika, dok ih je još nekoliko živjelo i u Valpovu. Zanimljivo je da su svi kućedomaćini popisani s prebivalištem u Valpovu. Za razliku od vremena toga prvog popisivanja od strane komorskih službenika 1698. godine kada se vjerojatno i događala migracija, četiri je godine kasnije, tj. 1702. popisano 18 kućedomaćina s obiteljima. Neka su od tadašnjih prvih marijanskih prezimena bila Dorkicz (današnje Dorkić), Alschiz (današnje Alšić), Kupczericz (današnje Kupčerić) i Popovisch (današnje Popović). Na ovome primjeru vidimo proces ponovne imigracije stanovništva u Marijance iz Valpova, odnosno u kuće koje su još ostale od vremena njihova odlaska. Ako se usporedi opisana migracija s migracijom koja je uslijedila tijekom 18. stoljeća cijelog naselja Marijanci, možemo doći do zaključka da su Marijanci jedno od specifičnijih naselja današnje Valpovštine. Kada uspoređujemo komorske popise i zemljovide iz 18. stoljeća, možemo uočiti da su se Marijanci u manje od jednog stoljeća u potpunosti preselili s područja koje je bilo tik uz rijeku Vučicu na prostor gdje se i danas nalaze, malo južnije od Veliškovaca, tik uz selo Kunišince i bliže sjevernom kopnenom putu pri čemu su se udaljili od močvara rijeke Vučice.“ (Mihael Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)
Oznake: Valpovština, Miholjština, Prezimena
