srijeda, 21.02.2018.
I u Slavoniji – medvjeda i vukova „na pretek“
Foto: Vuk
Dok se u današnje vrijeme šećete „prtenim putovima“ ili šumom možete uočiti poneku plahu srnu ili fazana, ali vuka ili medvjeda nikako. Za razliku od nas naši su preci – ne samo vidjeli nego imali i glavobolje od „zvjeri“ koje možemo još samo vidjeti u dokumentarnim filmovima iz planinskih dijelova Lijepe naše ili sjevernijih krajeva Europe i Sjeverne Amerike.
Foto: Počeci habsburške Valpovštine
Uz glavobolju kod Prandauovih (
Petar II. Antun Hilleprand von Prandau bio je vlastelin slavonskog posjeda koji je uz vukovarski bio najveći u Slavoniji - valpovačkog vlastelinstva - područja koje još nazivamo Slavonska Podravina ili Valpovština i Miholjština) podanika (kmetova) deblji su kraj izvlačile i domaće životinje – perad, pčele, svinje, koze, ovce i telad.
„Tijekom dana i noći životinje su ostavljali na (o.a. kmetovi) pašnjacima ili u šljivicima i, općenito, u voćnjacima, čime su činili još veću štetu za svoje gospodarstvo jer su im životinje jele voće koje im je bilo važno zbog šljivovice. Toga je bila svjesna i državna vlast na čelu s Marijom Terezijom sredinom 18. stoljeća pa je u
Slavonskom urbaru iz 1756. godine doneseno nekoliko odredbi vezanih uz stvaranje štete od strane stoke. Tako se, primjerice, u jednoj od točaka navodi da ako stoka napravi štetu, knez sela mora procijeniti štetu. Na temelju procjene treba se od svake svinje, koze ili teleta platiti jedan krajcar, ali da se
životinje nikako ne smiju ubiti. Tek ako se šteta bude ponavljala, može se ubiti jedna životinja i naplatiti šteta, pri čemu se ne smije ni jedan krajcar uzeti u ime ostalih životinja koje su činile štetu. Životinje su tijekom takvih uvjeta bile prepuštene same sebi i znale su biti napadnute od divljih životinja poput
medvjeda ili vuka. Zadnje navedeni su još tijekom 19. stoljeća živjeli diljem vlastelinstva Valpovo. Barun Prandau već je 1720-ih godina bio svjestan opasnosti od divljih životinja te da ih je podložničko stanovništvo ubijalo pa je imao potrebu donijeti naredbu u kojoj je naglasio već općepoznatu činjenicu da se podložnicima zabranjuje lov. Unatoč tomu,
zbog specifičnih je okolnosti s vremenom dopustio da podložnici ubijaju medvjede, što je kao posljedicu imalo i nestanak medvjeda do 19. stoljeća (o.a. vukovi su se zadržali još nekoliko desetljeća nakon medvjeda na prostoru Valpovštine i Miholjštine). Sve u svemu, možemo zaključiti da u opisanim uvjetima životinje nisu bile dovoljno uhranjene zbog čega se smanjivao i gubio potencijal koji bi mogli pružiti podložničkom stanovništvu volovi i konji radom na zemlji ili krave, ovce, koze i svinje davanjima prehrambenih proizvoda. U prilog navedenomu ide i činjenica da
krave nisu bile sposobne za mužnju između listopada i ožujka, travnja. Ipak je važno napomenuti da je bila bolja situacija što se tiče svinje. Ona je bila u relativno boljem položaju što se tiče prehrane od ostalih nabrojanih životinja jer je diljem promatranog područja bilo žirnih šuma“ … Koliko su im šume pomagale u prehrani i odmagale su im jer su „
neovisno o mjestu obitavanja bile su lak plijen divljim životinjama poput medvjeda i vukova, a to je sve bio rezultat nebrige i neznanja podložničkog stanovništva.“ (M. Sučić,
Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017., 213. i 230. str.)
Oznake: Slavonija, Valpovština, Miholjština
21.02.2018. u 19:24 •
5 Komentara •
Print •
#