Šegrtski zapisi
nedjelja, 26.04.2020.
Biseri prirode - jučer, danas, a što ćemo sa sutra?
Foto: Biser prirode - Jugovača na prostoru grada Belišća
U novom dijelu Zapisa možete vidjeti i zemljovide iz 18. i 19. stoljeća dijelova slavonske Podravine
Vode li čovjek i ostatak prirode sukob, suživot ili međuodnos već desetljećima, stoljećima ili tisućljećima? O navedenim akterima možemo čitati i u povijesnim izvorima koji govore o slavonskoj Podravini, prostoru uz rijeku Dravu od Virovitice do Osijeka.
U istočnom dijelu slavonske Podravine (područje današnjih gradova Belišće, Valpovo, Donji Miholjac i okolnih općina Bizovac, Koška, Marijanci, Magadenovac…) nalazi se prirodna-povijesna baština čiji “život” možemo interpretirati oko dva, tri stoljeća na temelju trenutačno dostupne literature i povijesnih izvora. U prirodnu baštinu svakako ulazi jedan biser prirode koji ostavlja bez daha – močvara/bara Jugovača. U južnijem dijelu područja grada Belišća prostire se jedna od rijetkih šuma međuriječja Karašice i Vučice koja skriva zanimljive priče koje samo čekaju da ih ljudi pročitaju, ugledaju ili možda i osluhnu na mnogobrojnim šumskim putovima. Sjevernije od Vučice prolazi kanal Strug koji je do prije stoljeća i pol bio potok koji je poplavljivao okolno područje i za kraj rijeka Vučica. Danas rječica na kojoj su prije kao utvrde koje život znače lokalnom stanovništvu stajali mlinovi. Ona nije bila samo izvor života nego i granica dva svijeta slavonske Podravine – sjevernog svijeta motike i južnog svijeta sjekire i močvare. Tijekom 18. i 19. stoljeća pritoci rijeke Drave, Karašica i Vučica život su značili stanovništvu vlastelinstava sa središtima u Orahovici, Našicama, Šokac (Donjem) Miholjcu, Valpovu, a danas su samo tihi, zaboravljeni promatrači…
O svemu navedenome, ali i o još ponekim temama koje proizlaze iz sukoba/suživota između čovjeka i ostatka prirode (jučer i danas) možete pogledati u novom dijelu Zapisa iz Belišća. A, što ćemo sa sutra?
Više na youtube kanalu:
Biseri prirode - jučer, danas, a što ćemo sa sutra?
Oznake: povijest okoliša, Drava, slavonska Podravina
subota, 10.11.2018.
Dokumentarni serijal: Zapisi iz Valpovštine i Miholjštine – Prostor burne prošlosti (1. dio)
Foto: Dvorac Valpovo i barun Hilleprand, Muzej likovnih umjetnosti Osijek
Dokumentarni serijal Zapisi iz Valpovštine i Miholjštine nastao je kao rezultat suradnje Šegrtskih zapisa (mag.hist. Mihael Sučić), Valpovštine.info i Hrvatskog radija Valpovštine. U 12 dijelova će se progovoriti o povijesti slavonske Podravine, ali i ostatka Slavonije uz korištenje povijesnih izvora i zemljovida iz 18. stoljeća.
Zapisi iz Valpovštine i Miholjštine - Prostor burne prošlosti (1. dio)
Valpovštinu i Miholjštinu, odnosno slavonsku Podravinu možemo slobodno nazvati i prostorom burne prošlosti koji je zadnjih nekoliko stoljeća dijelio sudbinu, nedaće pa i sreću cijele Slavonije, Baranje i Srijema. Kako je Domovinski rat obilježio naše živote pa i buduće živote generacija i generacija naših potomaka tako je i jedan rat između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva prije više od tri stoljeća obilježio živote generacija i generacija naših predaka. O tome razdoblju ima mnogo povijesnih izvora, a jedan (zemljovidi) koji možemo nazvati i najkorisnijim za povjesničare, zaljubljenike u povijest i potomke Slavonaca 18. stoljeća nastao je četiri desetljeća (1730-ih godina) nakon zadnjeg sukoba osmanskog i habsburškog vojnika na ravnici Valpova, Donjeg Miholjca i okolice.
U prvom se dijelu serijala općenito opisuje povijesni kontekst Valpovštine i Miholjštine koji je bio u kontinuitetu kulturna, gospodarsko-prometna cjelina koja se ne može izdvojiti iz šireg područja Slavonije, Srijema i Baranje. Autor navodi temelje na kojima će se u sljedećim dijelovima progovoriti o važnosti Valpova, Donjeg Miholjca i okolnim naseljima i prostorima, „običnim ljudima“ i njihovom odnosu s vojskom, Katoličkom Crkvom i okolišnim faktorima (rijeke Drava, Karašica i Vučica, šumska prostranstva).
Možemo vam samo poručiti da pogledate video, pretplatite se na kanal Šegrtski zapisi i povežete jesenske dane iz naslonjača s povijesnim informacijama o Slavoniji.
Oznake: slavonska Podravina, Slavonija, Srijema, Baranja, povijest
nedjelja, 28.10.2018.
Slavonsko-podravska vlastelinstva - najveća hrvatska vlastelinstva (I.)
„Jednoč za noći srpnja dade on, podmitiv mastno bečku policiju, posuti šest ulica sdrobljenim ledom bez svakog prigovora, a u rano jutro priredi velik sanik, kojemu pozva mnogo otmenih lica. Car Josip, začuv za tu pustu šalu, rasrdi se nemalo i odredi strogu iztragu, barunu Prandau-u pako pisa: Onaj čovjek, koj je ljeto zamienio zimom, neka zamieni za 24 sata Beč. Barun ostavi Beč.“ Ovako je prije više od 140 godina pisao Franjo Kuhač u svojoj knjizi o barunima Prandau, točnije o „barunu veseljaku“ Josipu Ignacu Hilleprand von Prandau.
Ne ulazeći u istinitost Kuhačevih navoda o barunu koji je spiskao tisuće i tisuće tadašnjih novaca na zabavu i caru Josipu koji je ljutit poslao baruna u tada već polako zaboravljeno slavonsko vlastelinstvo njegova pokojnog oca činjenica je da je Josip Ignac do zadnjeg desetljeća živio u Beču, a ne na valpovačkom vlastelinstvu. Dolaskom u Slavoniju veseljak se po treći put ženio i to s kćeri grofa Pejačevića, Ana Marijom. Ovaj je brak s darom koji su dobili ključ prve prave podjele valpovačkog vlastelinstva na dva dijela, na miholjačko i valpovačko vlastelinstvo.
Josip Ignac i Ana Marija imali su troje djece, kćer Adelheidu i sinove Gustava i Karla. Nakon više od dva i pol desetljeća života u Slavoniji drugi je valpovački vlastelin Josip Ignac napustio ovozemaljski svijet 1816. godine ostavivši vlastelinstvo koje je obuhvaćalo 900 kvadratnih kilometara slavonske Podravine u rukama udovice Ana Marije i maloljetnih sinova. Petnaest godina kasnije (1831. godine) vlastelinstvo se podijelilo na dva dijela, miholjačko koje je pripalo Karlu i valpovačko koje je pripalo Gustavu. Tada je prvi puta rođeno novovjekovno Vlastelinstvo Miholjac sa središtem u Donjem Miholjcu, nekadašnjim osmanskim Miholjcima i osamnaestoljetnom Miholjcu i Šokac Miholjcu. Ono je obuhvaćalo današnji grad Donji Miholjac i općine Čađavica, Podravska Moslavina, Viljevo, Magadenovac i Marijanci, dok je Gustavovo Vlastelinstvo Valpovo obuhvaćalo prostor današnjih gradova Valpovo, Belišće i općina Petrijevci, Bizovac, Koška i dijelove općina Podgorač i Čepin.
Promatrajući položaj, demografski razvoj, administrativni kontinuitet i gospodarsku važnost Donjeg Miholjca možemo doći do zaključka da su povijesni procesi uz potomstvo barunske obitelji učili svoje i podijelili na „prirodan“ način veliko valpovačko vlastelinstvo. Nakon tzv. oslobođenja Slavonije od Turaka tijekom 1680-ih godina, odnosno zamjene osmanske s habsburškom vlasti slavonska Podravina je do Silvestrova 1721. godine bila u nadležnosti Dvorska komore. Spomenuti je prostor bio administrativno podijeljen u kotareve i to sa središtima u Moslavini, Miholjcu i Valpovu. S vremenom je Moslavina gubila na administrativnoj važnosti, a Petrijevci koje demografski i gospodarski možemo promatrati kao nasljednika Karaševa i Petrovaca postali su središta najistočnijeg dijela slavonske Podravine. Obitelj Hilleprand von Prandau nastavila je administrativnu podjelu pa smo do druge polovice 18. stoljeća imali tri kotara sa središtima u Petrijevcima, Valpovu (bilo i vlastelinsko središte) i Miholjcu. Potonje je kotarsko središte tijekom 18. stoljeća zahvaljujući skeli preko Drave gospodarski i demografski napredovalo pa je postalo bez dileme drugo najvažnije središte nakon Valpova valpovačkog vlastelinstva. Na temelju navedenih procesa, ali i položaja samih naselja početkom 1830-ih godina smo dobili valpovačko i miholjačko vlastelinstvo.
O gospodarskom, kulturnom, ali i svakodnevnici tzv. običnih ljudi Valpovštine i Miholjštine možete čuti u subotu, 3.11.2018. godine u Dvorcu Mailath, Donji Miholjac tijekom predstavljanja knjige Počeci habsburške Valpovštine s početkom u 19:00 sati. Predstavljanje knjige organizira Povijesna udruga Mailath, dok će predstavljači biti dr.sc. Dinko Župan, Ivan Tonković, prof., Mirjam Ćosić i autor Mihael Sučić.
Oznake: povijest, slavonska Podravina
srijeda, 24.10.2018.
Tekla voda Karašica...
Foto: slavonska Karašica
„Tekla voda Karašica do Valpova od Našica“ riječi su koje pjevuši i staro i mlado i oni koji žive i koji samo prolaze kroz Valpovo, Našice i Slavonsku Podravinu. Slušajući samo te riječi uz promatranje toka Karašice kroz Valpovo možemo se zapitati koliki je zapravo značaj Karašice za slavonska naselja i što je još važnije – koji je potencijal Karašice za tzv. Slavonsku Podravinu, odnosno sjeveroistočnu Slavoniju.
Povijesni značaj Karašice možemo definirati na temelju interpretacije povijesnih izvora, dostupne literature i narodne predaje. Rijeka čiji se izvor nalazi na padinama Papuka i koja je najvjerojatnije dobila ime od turske riječi kara što znači crn. Odnos s lokalnim stanovništvom navedenog prostora i prolaznicima možemo pratiti još od srednjega vijeka. Razdoblja koje se i dan danas definira kao mračno doba što odmah znači i negativno, ništa dobro, a kada srednjovjekovlje promatramo kroz baštinu bez previše razmišljanja možemo spomenuti valpovačku kulu obitelji Morović, orahovačku Ružicu grad, nekadašnju valpovačku kapelu sv. Trojstva itd… Kada su već obje valpovačke građevine postojale nešto više od jednog stoljeća (gradnja je trajala do 1430-ih godina) zabilježeno je 1530-ih godina bujanje rijeke Karašice i onemogućavanje prolaza vojske generala Katzianera preko valpovačkog mosta. Nakon što je ipak prošla izgubila je čuvenu bitku kod Gorjana. U današnje je vrijeme teško zamislivo da Karašica može napraviti ovakav neki čin, a koji nije bio anomalija koja se dogodila prije gotovo pet stoljeća.
Tri su se stoljeća kasnije (tijekom 18. stoljeća) slične zgode događale i na godišnjoj bazi. Može se primijetiti na osnovi zemljovida, kao i danas da je Karašica dijelila Valpovo na dva dijela, ali i da se za razliku od našega doba tijekom života prvih valpovačkih vlastelina dijelila u dva rukavca južno od Dvorca Valpovo. Takav je položaj jedne rijeke tijekom razdoblja koje se može definirati kao doba sukoba rijeke i čovjeka gdje i dalje čovjek izvlači deblji kraj omogućavao Karašici tijekom svakog proljeća i jeseni poplave čakanačkog dijela Valpova. Ne treba se zaboraviti spomenuti i da su stanovnici s lijeve strane dobivali svoju dozu vode od stope, a ponekad i dvije u svojim voćnjacima i baščama. Ipak su Čakančani dobivali neusporedivo više vode koja je često i danima onemogućavala svakodnevne radove oko kuće ili odlaske s volovima i kolima na oranice na prostoru današnje Gorice Valpovačke.
Opisano djelovanje Karašice, odnosno vode nije samo odmagalo nego i pomagalo Valpovu kroz razvoj mlinarstva. Na temelju izvještaja komorskih popisivača s kraja 17. stoljeća ukupno se na prostoru današnje Valpovštine i Miholjštine spominje tri kopnena mlina (mlin koji je za razliku od vodenice povezan s jednom obalom zbog širine rijeke) na Karašici i Vučici i jedna vodenica na Dravi. Od kopnenih je mlinova jedan s dva žrvnja podignut u Valpovu na Karašici uz napomenu da su komorski službenici primijetili još jedno mjesto za mlin s dva žrvnja.
Nikako ne smijemo radi takozvane okolišne baštine koja nije ništa manje važna od očite profane i sakralne baštine spomenuti i mnogobrojne kanale koji daju dodatnu ljepotu valpovačkom parku i perivoju. Ti su kanali nastali pod utjecajem procesa dugih trajanja međuodnosa rijeke Karašice (koja se granala u današnjem parku) i ljudi od srednjega vijeka pa do 20. stoljeća.
Više o rijeci Karašici koja nije samo rijeka pjesme nego i rijeka potencijala možete čitati u knjizi Počeci habsburške Valpovštine čija će se promocija uskoro nastaviti.
Oznake: povijest, slavonska Podravina
petak, 10.08.2018.
Historia magistra vitae est – ništa nije slučajno u slavonskoj Podravini!
Foto: Valpovo i valpovačka Okruglica tijekom 18. stoljeća (Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, Hrvatski institut za povijest)
Kada ste u društvu s ljudima s više iskustva i godina i godina na leđima možete čuti jednu izjavu koja mlađe „živcira“, a starije zamisli – tako je moralo biti!
Stručno se ta izjava može opisati kao uzročno-posljedični povijesni procesi dugih trajanja ili ništa se ne događa iz vedra neba i samo od sebe. Da bi to objasnili uzet ćemo nekoliko primjera iz povijesti okoliša, arhitekture i gospodarske povijesti našega kraja koji se naziva i sjeveroistočna Slavonija, slavonska Podravina, a najpoznatiji je pod nazivima Valpovština i Miholjština.
Za primjer iz povijesti okoliša (koji se bez dovoljno temelja u povijesnim izvorima doživljava i kao sukob čovjeka i okoline) možemo uzeti jedan banalni primjer. Vjerojatno ne postoji stanovnik Valpova i okolnih sela koji barem jednom nije išao cestom preko Karašice i željezničke pruge koja vodi iz Valpova prema Šagu. Kada bi bacili oko na lijevu ili desnu stranu pored Karašice u proljetnim i jesenskim mjesecima mogli bi vidjeti poplavljenu obalu (oranice, livadu i „šumu“). Onda bi mogli pomisliti, ako ne promatramo iz povijesne perspektive, evo što čovjek učini prirodi, zahlađenje, zatopljenje, što globalno, što lokalno. Ali, ako usporedimo djelovanje Karašice s prikazima iz povijesnih izvora možemo zaključiti da se to događalo i prije 200 i 250 i 300 godina. Taj se prostor 1780-ih godina naziva Okruglica i bio je poznat kao područje trgovišta Valpovo koje je poplavljivano na godišnjoj bazi i po nekoliko puta. Onda čovjeka još ne možemo okrivljavati za glavnog krivca svega i svačega nego to razdoblje možemo nazivati razdobljem suživota čovjeka i okoline gdje okolina vodi igru. Vodi li prema tome i danas na području osamnaestoljetne valpovačke Okruglice?
Foto: Dvorac Valpovo
Primjer povijesti arhitekture je položaj valpovačkog dvorca koji se još naziva i Dvorac Prandau-Normann. Taj naziv iz povijesne perspektive možemo staviti pod upitnik, a o čemu je već bilo govora u jednom od prošlih članaka pod nazivom Dvorac – baština s kamenom spoticanja. Na prostoru je današnjeg Dvorca Valpovo koji je građen 1720-ih i 1730-ih pa tijekom prvog i drugog desetljeća 19. stoljeća tijekom kasnog srednjega vijeka, u prvoj polovici 15. stoljeća sagrađena Utvrda Morović (čiji je ostatak sjeverna valpovačka kula i ostaci ostataka zidina). Na tome je mjestu još dvjesto godina ranije sagrađena još jedna srednjovjekovna, najvjerojatnije drvena utvrda koja je u literaturi poznatija kao Gradišće. To je mjesto poput valpovačke Okruglice bilo poplavljivano od strane Karašice i baš je zato bilo savršeno za srednjovjekovne utvrde. Udubine su poput vrhova brda i gora (Ružica grad, Orahovica) smatrane kao sigurni prostori od napadača jer bi se prostor oko utvrde poplavio i protivnici bi odustajali od napada zbog nedostatka logistike. Obitelj Prandau prepoznala je važnost i povijest položaja pa je na ostacima ostataka srednjovjekovne utvrde uz pomoć kmetova sagradila dvorac i išarala južni dio s kanalima.
Foto: Donji Miholjac (Šokac Miholjac) i skela tijekom 18. stoljeća (Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, Hrvatski institut za povijest)
Za kraj možemo spomenuti dva primjera iz gospodarske povijesti. Prvi je položaj dravskog prijelaza kod Donjeg Miholjca. Dravski most koji je do prije jednog desetljeća bio „put svile“ za mnogobrojne Slavonce. Proučavajući povijesne izvore i literaturu možemo uočiti da se sjeverno od srednjovjekovnog Miholjca, osmanskih Miholjaca i osamnaestoljetnog Šokac Miholjca nalazi skela koja je između Osijeka i Virovitice bila prometna i gospodarska žila kucavica Miholjštine i Valpovštine. Ona je povezivala regionalna središta Osijek i Pečuh. Nju su koristili i trgovci i obrtnici iz Slavonije, Baranje, Srijema, Bačke pa i takozvane civilne Hrvatske (prostor Karlovca, Zagreba, Varaždina i okolice) koji se pojavljuje nakon stoljetnih sukoba između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Drugi je primjer korištenje hrastovih šuma tijekom druge polovice 19. i tijekom 20. stoljeća. Kada se izostavljaju povijesni procesi dolazi do misli kako je obitelj Gutmann presudna za razvoj drvoprerađivačke industrije grada Belišća, Valpovštine i Miholjštine. Ako uzmemo u obzir tadašnje gospodarske procese u sklopu prve industrijske revolucije koja je bila na „izdisaju“ i početke druge industrijske revolucije u Banskoj Hrvatskoj (prostor osamnaestoljetne civilne Hrvatske, civilne Slavonije i Vojne krajine) i višedesetljetno djelovanje obitelji Hilleprand von Prandau i njihove planove ne možemo sve zasluge pripisivati obitelji Gutmann. Još kada uzmemo u obzir devetnaestoljetni položaj šuma, blizinu regionalnog središta Osijeka i lokalnog administrativnog središta Valpova dolazimo do teze da je obitelj Gutmann nakon otvorene potražnje diljem Austro-Ugarske Monarhije obitelji Prandau za budućim korisnicima njihovih šuma i „raja na zemlji“ za industriju u zamahu došla pred gotov čin. Devetnaestoljetna je Valpovština i Miholjština imala prvorazredni „brački kamen“, skicu po kojoj treba raditi, vlastelinsku obitelj Prandau na čelu koje je bio starac i „stari kipar“ koji traži nove „kipare“. Stari je Prandau našao nove kipare u starom Gutmannu koji je za razliku od njega imao sinove. Oni su imali plan koji prati skicu za slavonski prvorazredni „brački kamen“.
Sve u svemu, za sve je u povijesti potrebno više čimbenika pa tako i za povijesne procese i događaje u povijesti Valpovštine i Miholjštine.
Oznake: slavonska Podravina, povijest okoliša, Gutmann
subota, 04.08.2018.
Česte kiše i još češće poplave diljem slavonske Podravine
Foto: Podravska magistrala (Osijek-Virovitica) i Stari drum (Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, Hrvatski institut za povijest)
Zadnjih nekoliko tjedana sve su učestalije kiše koje donose mnogobrojna pitanja. Neka se od pitanja vežu uz normalnost te pojave, a neka uz pitanje globalnog zatopljenja i zahlađenja.
Budući da je drugo pitanje sve učestalije u javnom diskursu i da se gotovo sve trenutačne klimatske pojave povezuju sa zatopljenjem i/ili zahlađenjem potrebno je ponovno dati mali okvir koji proučava znanstvena disciplina pod nazivom povijest okoliša ili ekohistorija. Ako se vratimo u vrijeme kada je građena valpovačka utvrda i kada je na prostoru između nekadašnje varoši Sveti Đurađ i grada Donjeg Miholjca bilo jedno od najvećih crkvenih i obrazovnih središta Slavonije – Osuvak (Aszuag) prije 600, odnosno 700 godina možemo uočiti da je diljem Europe vladalo toplo doba. Tijekom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka (13.-16. stoljeća) bilo je u prosjeku toplije nego tijekom 17. i 18. stoljeća koja se nazivaju i stoljeća „Malog ledenog doba“. Naravno, tijekom navedenih stoljeća nije bilo niti automobila, niti aviona niti ičega sličnoga preko čega je čovjek zagađivao okoliš i uzrokovao zatopljenje i/ili zahlađenje. Jednostavno se nameće pitanje – kako je onda moguće da je tijekom srednjega vijeka vinova loza bila raširena diljem zapadne i sjeverozapadne Europe, a da su tijekom 18. stoljeća bile učestale kiše i poplave u Slavoniji!? Na temelju današnjeg diskursa rekli bi da je tijekom srednjega vijeka bilo globalno zatopljenje, a tijekom 17. i 18. stoljeća globalno zahlađenje, ali bez glavnog čimbenika i uzroka globalnih trendova – čovjeka!
Iako učestale kiše nisu još dostigle vrhunac (nadamo se da i neće) kao prije desetak godina kada je bilo poplavljenih prostora diljem Valpovštine i Miholjštine i dalje se zna dogoditi da se priroda zaigra i da tijekom proljeća i jeseni (kada već neće tijekom ljeta) dođe do poplava koje ponekad djelomično podsjećaju i na srednjovjekovne, sedamnaestoljetne i osamnaestoljetne poplave. Jedna od prvih zapisanih kiša i poplava koje su uzrokovane od potonjih dogodila se na području slavonske Podravine 1530-ih godina. „Od sredine 1520-ih godina osmanska je vojska osvajala i širila vlast na područje između rijeka Drave i Save. Taj se proces odvijao u nekoliko navrata zbog nezainteresiranosti osmanskih vlasti za potonje područje, geopolitičkih okolnosti, ali i načina ratovanja. Sve se vojne osmanske vojske koje su provođene sjeverno od Save mogu shvatiti kao odgovor na habsburške pretenzije. Kao primjer možemo navesti propalu vojnu generala Katzianera nakon koje su uslijedila nova osmanska osvajanja. Inače je na propast spomenute vojne kršćanske vojske malim dijelom utjecao i okoliš, koji je došao do izražaja zbog nedovoljne organiziranosti pohoda. Tako je kod Valpova vojska izgubila nekoliko dana zbog nemogućnosti prijelaza mosta na rijeci Karašici koja je nabujala zbog stalnih kiša. Prema povjesničaru Franji Kuhaču koji je pisao na jedan romantičarski način u skladu s devetnaestoljetnom historiografijom, možemo doći do zaključka da je Valpovo postalo poznato tek nakon Katzianerova pohoda. Naravno, imajući na umu sadašnja saznanja o Valpovu i Valpovštini, možemo sa sigurnošću reći da je Valpovo itekako bilo poznato i važno puno prije tih ratnih 1530-ih godina.“
Poplave su i kroz povijest uz kiše uzrokovane i topljenjem snijega i od podzemnih voda nakon čega su bile raširene močvare. „Proučavajući povijesne izvore, saznajemo da su godišnje poplave, ili bolje rečeno poplave koje nastaju svaki put kada padne malo više kiše, uzrokovale nastanak močvara koje su znale biti neprestano raširene diljem područja vlastelinstva još od kraja 17. stoljeća. Ako te podatke još usporedimo sa zemljovidima, možemo dobiti jasnu sliku situacije tijekom prve polovice 18. stoljeća, zatim tijekom međuvlašća i tijekom vlasti Dvorske komore, pa i tijekom gospodarenja baruna Prandaua vlastelinstvom Valpovo… Na početku možemo uzeti izvore iz nešto novijeg razdoblja. To je putopis Historische und geographische beschreibung des Königreiches Slavonien und Herzogthumes Syrmien Friedricha Wilhelma von Taubea koji je u drugoj polovici 18. stoljeća posjetio, kako se može vidjeti iz naslova, međurječje Drave, Dunava i Save od nekadašnjeg srednjeg dijela srednjovjekovne Slavonije pa sve do ušća Save u Dunav. Njegov nam opis može pokazati kako je izgledalo područje vlastelinstva Valpovo, ali i širi prostor od kojega se nikako ne može valpovačko vlastelinstvo odijeliti ni prometno ni gospodarski, pa ni po pitanju rasprostranjenosti vodenih površina. Njemački putopisac navodi da sve rijeke širom područja poplavljuju ostavljajući močvare koje pokrivaju jednu osminu Kraljevine Slavonije. Pritom zagađuju zrak što izravno uzrokuje smrt nekoliko tisuća ljudi zbog nastanka mnogobrojnih groznica. Iz tog razloga preporučuje se da se svakako pristupi isušivanju močvara i tako učini „najveće dobročinstvo“ za podložničko stanovništvo, ali i za strance koji, po njemu, najviše stradaju od groznica…“
Godišnje kiše, širenje rijeka i položaj močvara utjecao je na svakodnevni život pa i na povijesne procese u gospodarskoj i vjerskoj sferi života. „Tijekom 1738. godine provedena je još jedna kanonska vizitacija tijekom koje su se na području vlastelinstva Valpovo obišle župe Petrijevci, Valpovo i Miholjac. Vizitatoru su se tijekom posjeta u nekim naseljima župljani, odnosno vlastelinski podložnici žalili na mnoge poteškoće koje su im onemogućavale normalan vjerski život, pa tako i na stanje putova o kojima su se zapravo oni trebali brinuti. Naravno, trebali su se brinuti, ali i vlastelinska uprava je trebala organizirati potonje. Sve u svemu, u nekim su naseljima poput Harkanovaca pojedinci umirali bez sakramenata zbog čega vizitator u izvještaju, prema riječima župljana, ne okrivljuje župnika franjevca, nego loše stanje kopnenih putova. Uzimajući u obzir da su Harkanovci bili južnije od Valpova oko tri sata hoda, tj. oko 12 kilometara, i okruženi šumom, ne treba čuditi loše stanje puta. Također, lošem stanju doprinijeli su i pritoci i potoci nastali od rijeke Vučice koja je tekla između Valpova i Harkanovaca, pa često i plavila i stvarala močvarne dijelove u šumi Lug oko Harkanovaca, Ivanovaca i Zelčina… Unatoč takvom lošem stanju putova, osim kopnenog puta između Petrijevaca i Miholjca koji je prolazio kroz Valpovo, lokalno stanovništvo, kao i trgovci, obrtnici pa i plemići, svakodnevno je koristilo putove promatranog područja. Ipak, treba se naglasiti i da je najbolje održavani i najsjeverniji kopneni put također u određenim razdobljima u godini bio u lošem stanju“ zbog prelijevanja Karašice između Podgajaca i Črnkovaca. „Tomu je zbog gospodarske i prometne važnosti puta između Valpova i Miholjca vlastelinska uprava doskočila tako da je napravila još jedan paralelni kopneni put koji je započinjao na početku Podgajaca Podravskih prema Gatu, a koji se koristio kada glavni put nije bio u funkciji. O tome se putu govori i tijekom 1780-ih godina i naziva ga se Stari drum.“
Stari drum je išao sve do Bistrinaca, odnosno svetišta Svete Ane. Danas je sve poznatiji kao biciklistička staza.
Više možete čitati o navedenoj tematici na facebook stranici Šegrtski zapisi i u knjizi Počeci habsburške Valpovštine.
Oznake: slavonska Podravina, povijest okoliša
