Šegrtski zapisi
petak, 10.08.2018.
Historia magistra vitae est – ništa nije slučajno u slavonskoj Podravini!
Foto: Valpovo i valpovačka Okruglica tijekom 18. stoljeća (Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, Hrvatski institut za povijest)
Kada ste u društvu s ljudima s više iskustva i godina i godina na leđima možete čuti jednu izjavu koja mlađe „živcira“, a starije zamisli – tako je moralo biti!
Stručno se ta izjava može opisati kao uzročno-posljedični povijesni procesi dugih trajanja ili ništa se ne događa iz vedra neba i samo od sebe. Da bi to objasnili uzet ćemo nekoliko primjera iz povijesti okoliša, arhitekture i gospodarske povijesti našega kraja koji se naziva i sjeveroistočna Slavonija, slavonska Podravina, a najpoznatiji je pod nazivima Valpovština i Miholjština.
Za primjer iz povijesti okoliša (koji se bez dovoljno temelja u povijesnim izvorima doživljava i kao sukob čovjeka i okoline) možemo uzeti jedan banalni primjer. Vjerojatno ne postoji stanovnik Valpova i okolnih sela koji barem jednom nije išao cestom preko Karašice i željezničke pruge koja vodi iz Valpova prema Šagu. Kada bi bacili oko na lijevu ili desnu stranu pored Karašice u proljetnim i jesenskim mjesecima mogli bi vidjeti poplavljenu obalu (oranice, livadu i „šumu“). Onda bi mogli pomisliti, ako ne promatramo iz povijesne perspektive, evo što čovjek učini prirodi, zahlađenje, zatopljenje, što globalno, što lokalno. Ali, ako usporedimo djelovanje Karašice s prikazima iz povijesnih izvora možemo zaključiti da se to događalo i prije 200 i 250 i 300 godina. Taj se prostor 1780-ih godina naziva Okruglica i bio je poznat kao područje trgovišta Valpovo koje je poplavljivano na godišnjoj bazi i po nekoliko puta. Onda čovjeka još ne možemo okrivljavati za glavnog krivca svega i svačega nego to razdoblje možemo nazivati razdobljem suživota čovjeka i okoline gdje okolina vodi igru. Vodi li prema tome i danas na području osamnaestoljetne valpovačke Okruglice?
Foto: Dvorac Valpovo
Primjer povijesti arhitekture je položaj valpovačkog dvorca koji se još naziva i Dvorac Prandau-Normann. Taj naziv iz povijesne perspektive možemo staviti pod upitnik, a o čemu je već bilo govora u jednom od prošlih članaka pod nazivom Dvorac – baština s kamenom spoticanja. Na prostoru je današnjeg Dvorca Valpovo koji je građen 1720-ih i 1730-ih pa tijekom prvog i drugog desetljeća 19. stoljeća tijekom kasnog srednjega vijeka, u prvoj polovici 15. stoljeća sagrađena Utvrda Morović (čiji je ostatak sjeverna valpovačka kula i ostaci ostataka zidina). Na tome je mjestu još dvjesto godina ranije sagrađena još jedna srednjovjekovna, najvjerojatnije drvena utvrda koja je u literaturi poznatija kao Gradišće. To je mjesto poput valpovačke Okruglice bilo poplavljivano od strane Karašice i baš je zato bilo savršeno za srednjovjekovne utvrde. Udubine su poput vrhova brda i gora (Ružica grad, Orahovica) smatrane kao sigurni prostori od napadača jer bi se prostor oko utvrde poplavio i protivnici bi odustajali od napada zbog nedostatka logistike. Obitelj Prandau prepoznala je važnost i povijest položaja pa je na ostacima ostataka srednjovjekovne utvrde uz pomoć kmetova sagradila dvorac i išarala južni dio s kanalima.
Foto: Donji Miholjac (Šokac Miholjac) i skela tijekom 18. stoljeća (Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, Hrvatski institut za povijest)
Za kraj možemo spomenuti dva primjera iz gospodarske povijesti. Prvi je položaj dravskog prijelaza kod Donjeg Miholjca. Dravski most koji je do prije jednog desetljeća bio „put svile“ za mnogobrojne Slavonce. Proučavajući povijesne izvore i literaturu možemo uočiti da se sjeverno od srednjovjekovnog Miholjca, osmanskih Miholjaca i osamnaestoljetnog Šokac Miholjca nalazi skela koja je između Osijeka i Virovitice bila prometna i gospodarska žila kucavica Miholjštine i Valpovštine. Ona je povezivala regionalna središta Osijek i Pečuh. Nju su koristili i trgovci i obrtnici iz Slavonije, Baranje, Srijema, Bačke pa i takozvane civilne Hrvatske (prostor Karlovca, Zagreba, Varaždina i okolice) koji se pojavljuje nakon stoljetnih sukoba između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Drugi je primjer korištenje hrastovih šuma tijekom druge polovice 19. i tijekom 20. stoljeća. Kada se izostavljaju povijesni procesi dolazi do misli kako je obitelj Gutmann presudna za razvoj drvoprerađivačke industrije grada Belišća, Valpovštine i Miholjštine. Ako uzmemo u obzir tadašnje gospodarske procese u sklopu prve industrijske revolucije koja je bila na „izdisaju“ i početke druge industrijske revolucije u Banskoj Hrvatskoj (prostor osamnaestoljetne civilne Hrvatske, civilne Slavonije i Vojne krajine) i višedesetljetno djelovanje obitelji Hilleprand von Prandau i njihove planove ne možemo sve zasluge pripisivati obitelji Gutmann. Još kada uzmemo u obzir devetnaestoljetni položaj šuma, blizinu regionalnog središta Osijeka i lokalnog administrativnog središta Valpova dolazimo do teze da je obitelj Gutmann nakon otvorene potražnje diljem Austro-Ugarske Monarhije obitelji Prandau za budućim korisnicima njihovih šuma i „raja na zemlji“ za industriju u zamahu došla pred gotov čin. Devetnaestoljetna je Valpovština i Miholjština imala prvorazredni „brački kamen“, skicu po kojoj treba raditi, vlastelinsku obitelj Prandau na čelu koje je bio starac i „stari kipar“ koji traži nove „kipare“. Stari je Prandau našao nove kipare u starom Gutmannu koji je za razliku od njega imao sinove. Oni su imali plan koji prati skicu za slavonski prvorazredni „brački kamen“.
Sve u svemu, za sve je u povijesti potrebno više čimbenika pa tako i za povijesne procese i događaje u povijesti Valpovštine i Miholjštine.
Oznake: slavonska Podravina, povijest okoliša, Gutmann
