Šegrtski zapisi
petak, 10.08.2018.
Historia magistra vitae est – ništa nije slučajno u slavonskoj Podravini!
Foto: Valpovo i valpovačka Okruglica tijekom 18. stoljeća (Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, Hrvatski institut za povijest)
Kada ste u društvu s ljudima s više iskustva i godina i godina na leđima možete čuti jednu izjavu koja mlađe „živcira“, a starije zamisli – tako je moralo biti!
Stručno se ta izjava može opisati kao uzročno-posljedični povijesni procesi dugih trajanja ili ništa se ne događa iz vedra neba i samo od sebe. Da bi to objasnili uzet ćemo nekoliko primjera iz povijesti okoliša, arhitekture i gospodarske povijesti našega kraja koji se naziva i sjeveroistočna Slavonija, slavonska Podravina, a najpoznatiji je pod nazivima Valpovština i Miholjština.
Za primjer iz povijesti okoliša (koji se bez dovoljno temelja u povijesnim izvorima doživljava i kao sukob čovjeka i okoline) možemo uzeti jedan banalni primjer. Vjerojatno ne postoji stanovnik Valpova i okolnih sela koji barem jednom nije išao cestom preko Karašice i željezničke pruge koja vodi iz Valpova prema Šagu. Kada bi bacili oko na lijevu ili desnu stranu pored Karašice u proljetnim i jesenskim mjesecima mogli bi vidjeti poplavljenu obalu (oranice, livadu i „šumu“). Onda bi mogli pomisliti, ako ne promatramo iz povijesne perspektive, evo što čovjek učini prirodi, zahlađenje, zatopljenje, što globalno, što lokalno. Ali, ako usporedimo djelovanje Karašice s prikazima iz povijesnih izvora možemo zaključiti da se to događalo i prije 200 i 250 i 300 godina. Taj se prostor 1780-ih godina naziva Okruglica i bio je poznat kao područje trgovišta Valpovo koje je poplavljivano na godišnjoj bazi i po nekoliko puta. Onda čovjeka još ne možemo okrivljavati za glavnog krivca svega i svačega nego to razdoblje možemo nazivati razdobljem suživota čovjeka i okoline gdje okolina vodi igru. Vodi li prema tome i danas na području osamnaestoljetne valpovačke Okruglice?
Foto: Dvorac Valpovo
Primjer povijesti arhitekture je položaj valpovačkog dvorca koji se još naziva i Dvorac Prandau-Normann. Taj naziv iz povijesne perspektive možemo staviti pod upitnik, a o čemu je već bilo govora u jednom od prošlih članaka pod nazivom Dvorac – baština s kamenom spoticanja. Na prostoru je današnjeg Dvorca Valpovo koji je građen 1720-ih i 1730-ih pa tijekom prvog i drugog desetljeća 19. stoljeća tijekom kasnog srednjega vijeka, u prvoj polovici 15. stoljeća sagrađena Utvrda Morović (čiji je ostatak sjeverna valpovačka kula i ostaci ostataka zidina). Na tome je mjestu još dvjesto godina ranije sagrađena još jedna srednjovjekovna, najvjerojatnije drvena utvrda koja je u literaturi poznatija kao Gradišće. To je mjesto poput valpovačke Okruglice bilo poplavljivano od strane Karašice i baš je zato bilo savršeno za srednjovjekovne utvrde. Udubine su poput vrhova brda i gora (Ružica grad, Orahovica) smatrane kao sigurni prostori od napadača jer bi se prostor oko utvrde poplavio i protivnici bi odustajali od napada zbog nedostatka logistike. Obitelj Prandau prepoznala je važnost i povijest položaja pa je na ostacima ostataka srednjovjekovne utvrde uz pomoć kmetova sagradila dvorac i išarala južni dio s kanalima.
Foto: Donji Miholjac (Šokac Miholjac) i skela tijekom 18. stoljeća (Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, Hrvatski institut za povijest)
Za kraj možemo spomenuti dva primjera iz gospodarske povijesti. Prvi je položaj dravskog prijelaza kod Donjeg Miholjca. Dravski most koji je do prije jednog desetljeća bio „put svile“ za mnogobrojne Slavonce. Proučavajući povijesne izvore i literaturu možemo uočiti da se sjeverno od srednjovjekovnog Miholjca, osmanskih Miholjaca i osamnaestoljetnog Šokac Miholjca nalazi skela koja je između Osijeka i Virovitice bila prometna i gospodarska žila kucavica Miholjštine i Valpovštine. Ona je povezivala regionalna središta Osijek i Pečuh. Nju su koristili i trgovci i obrtnici iz Slavonije, Baranje, Srijema, Bačke pa i takozvane civilne Hrvatske (prostor Karlovca, Zagreba, Varaždina i okolice) koji se pojavljuje nakon stoljetnih sukoba između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Drugi je primjer korištenje hrastovih šuma tijekom druge polovice 19. i tijekom 20. stoljeća. Kada se izostavljaju povijesni procesi dolazi do misli kako je obitelj Gutmann presudna za razvoj drvoprerađivačke industrije grada Belišća, Valpovštine i Miholjštine. Ako uzmemo u obzir tadašnje gospodarske procese u sklopu prve industrijske revolucije koja je bila na „izdisaju“ i početke druge industrijske revolucije u Banskoj Hrvatskoj (prostor osamnaestoljetne civilne Hrvatske, civilne Slavonije i Vojne krajine) i višedesetljetno djelovanje obitelji Hilleprand von Prandau i njihove planove ne možemo sve zasluge pripisivati obitelji Gutmann. Još kada uzmemo u obzir devetnaestoljetni položaj šuma, blizinu regionalnog središta Osijeka i lokalnog administrativnog središta Valpova dolazimo do teze da je obitelj Gutmann nakon otvorene potražnje diljem Austro-Ugarske Monarhije obitelji Prandau za budućim korisnicima njihovih šuma i „raja na zemlji“ za industriju u zamahu došla pred gotov čin. Devetnaestoljetna je Valpovština i Miholjština imala prvorazredni „brački kamen“, skicu po kojoj treba raditi, vlastelinsku obitelj Prandau na čelu koje je bio starac i „stari kipar“ koji traži nove „kipare“. Stari je Prandau našao nove kipare u starom Gutmannu koji je za razliku od njega imao sinove. Oni su imali plan koji prati skicu za slavonski prvorazredni „brački kamen“.
Sve u svemu, za sve je u povijesti potrebno više čimbenika pa tako i za povijesne procese i događaje u povijesti Valpovštine i Miholjštine.
Oznake: slavonska Podravina, povijest okoliša, Gutmann
subota, 04.08.2018.
Česte kiše i još češće poplave diljem slavonske Podravine
Foto: Podravska magistrala (Osijek-Virovitica) i Stari drum (Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, Hrvatski institut za povijest)
Zadnjih nekoliko tjedana sve su učestalije kiše koje donose mnogobrojna pitanja. Neka se od pitanja vežu uz normalnost te pojave, a neka uz pitanje globalnog zatopljenja i zahlađenja.
Budući da je drugo pitanje sve učestalije u javnom diskursu i da se gotovo sve trenutačne klimatske pojave povezuju sa zatopljenjem i/ili zahlađenjem potrebno je ponovno dati mali okvir koji proučava znanstvena disciplina pod nazivom povijest okoliša ili ekohistorija. Ako se vratimo u vrijeme kada je građena valpovačka utvrda i kada je na prostoru između nekadašnje varoši Sveti Đurađ i grada Donjeg Miholjca bilo jedno od najvećih crkvenih i obrazovnih središta Slavonije – Osuvak (Aszuag) prije 600, odnosno 700 godina možemo uočiti da je diljem Europe vladalo toplo doba. Tijekom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka (13.-16. stoljeća) bilo je u prosjeku toplije nego tijekom 17. i 18. stoljeća koja se nazivaju i stoljeća „Malog ledenog doba“. Naravno, tijekom navedenih stoljeća nije bilo niti automobila, niti aviona niti ičega sličnoga preko čega je čovjek zagađivao okoliš i uzrokovao zatopljenje i/ili zahlađenje. Jednostavno se nameće pitanje – kako je onda moguće da je tijekom srednjega vijeka vinova loza bila raširena diljem zapadne i sjeverozapadne Europe, a da su tijekom 18. stoljeća bile učestale kiše i poplave u Slavoniji!? Na temelju današnjeg diskursa rekli bi da je tijekom srednjega vijeka bilo globalno zatopljenje, a tijekom 17. i 18. stoljeća globalno zahlađenje, ali bez glavnog čimbenika i uzroka globalnih trendova – čovjeka!
Iako učestale kiše nisu još dostigle vrhunac (nadamo se da i neće) kao prije desetak godina kada je bilo poplavljenih prostora diljem Valpovštine i Miholjštine i dalje se zna dogoditi da se priroda zaigra i da tijekom proljeća i jeseni (kada već neće tijekom ljeta) dođe do poplava koje ponekad djelomično podsjećaju i na srednjovjekovne, sedamnaestoljetne i osamnaestoljetne poplave. Jedna od prvih zapisanih kiša i poplava koje su uzrokovane od potonjih dogodila se na području slavonske Podravine 1530-ih godina. „Od sredine 1520-ih godina osmanska je vojska osvajala i širila vlast na područje između rijeka Drave i Save. Taj se proces odvijao u nekoliko navrata zbog nezainteresiranosti osmanskih vlasti za potonje područje, geopolitičkih okolnosti, ali i načina ratovanja. Sve se vojne osmanske vojske koje su provođene sjeverno od Save mogu shvatiti kao odgovor na habsburške pretenzije. Kao primjer možemo navesti propalu vojnu generala Katzianera nakon koje su uslijedila nova osmanska osvajanja. Inače je na propast spomenute vojne kršćanske vojske malim dijelom utjecao i okoliš, koji je došao do izražaja zbog nedovoljne organiziranosti pohoda. Tako je kod Valpova vojska izgubila nekoliko dana zbog nemogućnosti prijelaza mosta na rijeci Karašici koja je nabujala zbog stalnih kiša. Prema povjesničaru Franji Kuhaču koji je pisao na jedan romantičarski način u skladu s devetnaestoljetnom historiografijom, možemo doći do zaključka da je Valpovo postalo poznato tek nakon Katzianerova pohoda. Naravno, imajući na umu sadašnja saznanja o Valpovu i Valpovštini, možemo sa sigurnošću reći da je Valpovo itekako bilo poznato i važno puno prije tih ratnih 1530-ih godina.“
Poplave su i kroz povijest uz kiše uzrokovane i topljenjem snijega i od podzemnih voda nakon čega su bile raširene močvare. „Proučavajući povijesne izvore, saznajemo da su godišnje poplave, ili bolje rečeno poplave koje nastaju svaki put kada padne malo više kiše, uzrokovale nastanak močvara koje su znale biti neprestano raširene diljem područja vlastelinstva još od kraja 17. stoljeća. Ako te podatke još usporedimo sa zemljovidima, možemo dobiti jasnu sliku situacije tijekom prve polovice 18. stoljeća, zatim tijekom međuvlašća i tijekom vlasti Dvorske komore, pa i tijekom gospodarenja baruna Prandaua vlastelinstvom Valpovo… Na početku možemo uzeti izvore iz nešto novijeg razdoblja. To je putopis Historische und geographische beschreibung des Königreiches Slavonien und Herzogthumes Syrmien Friedricha Wilhelma von Taubea koji je u drugoj polovici 18. stoljeća posjetio, kako se može vidjeti iz naslova, međurječje Drave, Dunava i Save od nekadašnjeg srednjeg dijela srednjovjekovne Slavonije pa sve do ušća Save u Dunav. Njegov nam opis može pokazati kako je izgledalo područje vlastelinstva Valpovo, ali i širi prostor od kojega se nikako ne može valpovačko vlastelinstvo odijeliti ni prometno ni gospodarski, pa ni po pitanju rasprostranjenosti vodenih površina. Njemački putopisac navodi da sve rijeke širom područja poplavljuju ostavljajući močvare koje pokrivaju jednu osminu Kraljevine Slavonije. Pritom zagađuju zrak što izravno uzrokuje smrt nekoliko tisuća ljudi zbog nastanka mnogobrojnih groznica. Iz tog razloga preporučuje se da se svakako pristupi isušivanju močvara i tako učini „najveće dobročinstvo“ za podložničko stanovništvo, ali i za strance koji, po njemu, najviše stradaju od groznica…“
Godišnje kiše, širenje rijeka i položaj močvara utjecao je na svakodnevni život pa i na povijesne procese u gospodarskoj i vjerskoj sferi života. „Tijekom 1738. godine provedena je još jedna kanonska vizitacija tijekom koje su se na području vlastelinstva Valpovo obišle župe Petrijevci, Valpovo i Miholjac. Vizitatoru su se tijekom posjeta u nekim naseljima župljani, odnosno vlastelinski podložnici žalili na mnoge poteškoće koje su im onemogućavale normalan vjerski život, pa tako i na stanje putova o kojima su se zapravo oni trebali brinuti. Naravno, trebali su se brinuti, ali i vlastelinska uprava je trebala organizirati potonje. Sve u svemu, u nekim su naseljima poput Harkanovaca pojedinci umirali bez sakramenata zbog čega vizitator u izvještaju, prema riječima župljana, ne okrivljuje župnika franjevca, nego loše stanje kopnenih putova. Uzimajući u obzir da su Harkanovci bili južnije od Valpova oko tri sata hoda, tj. oko 12 kilometara, i okruženi šumom, ne treba čuditi loše stanje puta. Također, lošem stanju doprinijeli su i pritoci i potoci nastali od rijeke Vučice koja je tekla između Valpova i Harkanovaca, pa često i plavila i stvarala močvarne dijelove u šumi Lug oko Harkanovaca, Ivanovaca i Zelčina… Unatoč takvom lošem stanju putova, osim kopnenog puta između Petrijevaca i Miholjca koji je prolazio kroz Valpovo, lokalno stanovništvo, kao i trgovci, obrtnici pa i plemići, svakodnevno je koristilo putove promatranog područja. Ipak, treba se naglasiti i da je najbolje održavani i najsjeverniji kopneni put također u određenim razdobljima u godini bio u lošem stanju“ zbog prelijevanja Karašice između Podgajaca i Črnkovaca. „Tomu je zbog gospodarske i prometne važnosti puta između Valpova i Miholjca vlastelinska uprava doskočila tako da je napravila još jedan paralelni kopneni put koji je započinjao na početku Podgajaca Podravskih prema Gatu, a koji se koristio kada glavni put nije bio u funkciji. O tome se putu govori i tijekom 1780-ih godina i naziva ga se Stari drum.“
Stari drum je išao sve do Bistrinaca, odnosno svetišta Svete Ane. Danas je sve poznatiji kao biciklistička staza.
Više možete čitati o navedenoj tematici na facebook stranici Šegrtski zapisi i u knjizi Počeci habsburške Valpovštine.
Oznake: slavonska Podravina, povijest okoliša
srijeda, 01.08.2018.
Dalj i Domovinski rat – potreba za svjedocima vremena
Foto
Prvi dan kolovoza ulazi u skupinu onih dana kojih se sjećamo s pijetetom na žrtve Domovinskog rata. Prije točno 27 godina dogodila se žrtva slavonskih naselja Dalja, Erduta i Aljmaša, ali i slavonske ravnice. Toga su dana napadnuti i ubijeni pripadnici policije, Zbora narodne garde i zaštite. Na stotine je ljudi napustilo svoja ognjišta vodenim putom Dunavom i Dravom s mišlju „Ja ću se vratiti“, isto je tako i na stotine ljudi završilo u logorima na područjima okupirane istočne Slavonije i Srbije.
Domovinski rat – potreba za svjedocima vremena
Roman 260 dana Marijana Gubine možemo promatrati kao svjedoka jednog vremena – svjedokom 1991. godine.
„Čitajući knjigu 260 dana čitatelj ima dojam da ju može promatrati na dva načina. Jedan je način da se čita kao roman tijekom kojega dolazimo do katarze, a drugi je način da se promatra kao povijesni izvor, to jest kao svjedok jednog vremena. Roman je primjer kako bi svi sudionici Domovinskog rata mogli prenijeti svoja sjećanja, misli i osjećaje koje su proživjeli i proživljavaju nakon Domovinskog rata. Neovisno o tome jeli netko bio dragovoljac, branitelj, civil od 60, 30 ili 10 godina. Ovisno od osobe do osobe, netko može pisati u obliku romana, netko u obliku pjesama, a netko u obliku studije.
Svaki se budući roman, pjesma ili studija može jednoga dana promatrati kao povijesni izvor iz kojega će naši potomci dobiti sliku o vremenu Domovinskog rata, o vremenu koje je zlatnim slovima upisano u povijesti Hrvatske…“ (Dio s predstavljanja romana 260 dana, travanj 2017. godine, Centar kulture Matija Petar Katančić, Valpovo)
Kako prolazi vrijeme o povijesnim procesima, događajima i osobama postupno se sve manje i manje govori, odnosno govori se onoliko koliko ima o tome pisane riječi i usmene predaje koja za razliku od pisane riječi nakon dvije do tri generacije biva izmijenjena, a nakon četiri do pet generacija promijenjena u skladu s vremenom i potrebama te četvrte ili pete generacije od povijesnog procesa ili događaja. Iz toga se razloga na bilo koji način treba pisati o događajima u kojima smo sami sudjelovali jer drugi o tome neće pisati na isti način, iz iste perspektive.
Oznake: 1991, Istočna Slavonija
