Šegrtski zapisi
subota, 04.08.2018.
Česte kiše i još češće poplave diljem slavonske Podravine
Foto: Podravska magistrala (Osijek-Virovitica) i Stari drum (Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća, Hrvatski institut za povijest)
Zadnjih nekoliko tjedana sve su učestalije kiše koje donose mnogobrojna pitanja. Neka se od pitanja vežu uz normalnost te pojave, a neka uz pitanje globalnog zatopljenja i zahlađenja.
Budući da je drugo pitanje sve učestalije u javnom diskursu i da se gotovo sve trenutačne klimatske pojave povezuju sa zatopljenjem i/ili zahlađenjem potrebno je ponovno dati mali okvir koji proučava znanstvena disciplina pod nazivom povijest okoliša ili ekohistorija. Ako se vratimo u vrijeme kada je građena valpovačka utvrda i kada je na prostoru između nekadašnje varoši Sveti Đurađ i grada Donjeg Miholjca bilo jedno od najvećih crkvenih i obrazovnih središta Slavonije – Osuvak (Aszuag) prije 600, odnosno 700 godina možemo uočiti da je diljem Europe vladalo toplo doba. Tijekom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka (13.-16. stoljeća) bilo je u prosjeku toplije nego tijekom 17. i 18. stoljeća koja se nazivaju i stoljeća „Malog ledenog doba“. Naravno, tijekom navedenih stoljeća nije bilo niti automobila, niti aviona niti ičega sličnoga preko čega je čovjek zagađivao okoliš i uzrokovao zatopljenje i/ili zahlađenje. Jednostavno se nameće pitanje – kako je onda moguće da je tijekom srednjega vijeka vinova loza bila raširena diljem zapadne i sjeverozapadne Europe, a da su tijekom 18. stoljeća bile učestale kiše i poplave u Slavoniji!? Na temelju današnjeg diskursa rekli bi da je tijekom srednjega vijeka bilo globalno zatopljenje, a tijekom 17. i 18. stoljeća globalno zahlađenje, ali bez glavnog čimbenika i uzroka globalnih trendova – čovjeka!
Iako učestale kiše nisu još dostigle vrhunac (nadamo se da i neće) kao prije desetak godina kada je bilo poplavljenih prostora diljem Valpovštine i Miholjštine i dalje se zna dogoditi da se priroda zaigra i da tijekom proljeća i jeseni (kada već neće tijekom ljeta) dođe do poplava koje ponekad djelomično podsjećaju i na srednjovjekovne, sedamnaestoljetne i osamnaestoljetne poplave. Jedna od prvih zapisanih kiša i poplava koje su uzrokovane od potonjih dogodila se na području slavonske Podravine 1530-ih godina. „Od sredine 1520-ih godina osmanska je vojska osvajala i širila vlast na područje između rijeka Drave i Save. Taj se proces odvijao u nekoliko navrata zbog nezainteresiranosti osmanskih vlasti za potonje područje, geopolitičkih okolnosti, ali i načina ratovanja. Sve se vojne osmanske vojske koje su provođene sjeverno od Save mogu shvatiti kao odgovor na habsburške pretenzije. Kao primjer možemo navesti propalu vojnu generala Katzianera nakon koje su uslijedila nova osmanska osvajanja. Inače je na propast spomenute vojne kršćanske vojske malim dijelom utjecao i okoliš, koji je došao do izražaja zbog nedovoljne organiziranosti pohoda. Tako je kod Valpova vojska izgubila nekoliko dana zbog nemogućnosti prijelaza mosta na rijeci Karašici koja je nabujala zbog stalnih kiša. Prema povjesničaru Franji Kuhaču koji je pisao na jedan romantičarski način u skladu s devetnaestoljetnom historiografijom, možemo doći do zaključka da je Valpovo postalo poznato tek nakon Katzianerova pohoda. Naravno, imajući na umu sadašnja saznanja o Valpovu i Valpovštini, možemo sa sigurnošću reći da je Valpovo itekako bilo poznato i važno puno prije tih ratnih 1530-ih godina.“
Poplave su i kroz povijest uz kiše uzrokovane i topljenjem snijega i od podzemnih voda nakon čega su bile raširene močvare. „Proučavajući povijesne izvore, saznajemo da su godišnje poplave, ili bolje rečeno poplave koje nastaju svaki put kada padne malo više kiše, uzrokovale nastanak močvara koje su znale biti neprestano raširene diljem područja vlastelinstva još od kraja 17. stoljeća. Ako te podatke još usporedimo sa zemljovidima, možemo dobiti jasnu sliku situacije tijekom prve polovice 18. stoljeća, zatim tijekom međuvlašća i tijekom vlasti Dvorske komore, pa i tijekom gospodarenja baruna Prandaua vlastelinstvom Valpovo… Na početku možemo uzeti izvore iz nešto novijeg razdoblja. To je putopis Historische und geographische beschreibung des Königreiches Slavonien und Herzogthumes Syrmien Friedricha Wilhelma von Taubea koji je u drugoj polovici 18. stoljeća posjetio, kako se može vidjeti iz naslova, međurječje Drave, Dunava i Save od nekadašnjeg srednjeg dijela srednjovjekovne Slavonije pa sve do ušća Save u Dunav. Njegov nam opis može pokazati kako je izgledalo područje vlastelinstva Valpovo, ali i širi prostor od kojega se nikako ne može valpovačko vlastelinstvo odijeliti ni prometno ni gospodarski, pa ni po pitanju rasprostranjenosti vodenih površina. Njemački putopisac navodi da sve rijeke širom područja poplavljuju ostavljajući močvare koje pokrivaju jednu osminu Kraljevine Slavonije. Pritom zagađuju zrak što izravno uzrokuje smrt nekoliko tisuća ljudi zbog nastanka mnogobrojnih groznica. Iz tog razloga preporučuje se da se svakako pristupi isušivanju močvara i tako učini „najveće dobročinstvo“ za podložničko stanovništvo, ali i za strance koji, po njemu, najviše stradaju od groznica…“
Godišnje kiše, širenje rijeka i položaj močvara utjecao je na svakodnevni život pa i na povijesne procese u gospodarskoj i vjerskoj sferi života. „Tijekom 1738. godine provedena je još jedna kanonska vizitacija tijekom koje su se na području vlastelinstva Valpovo obišle župe Petrijevci, Valpovo i Miholjac. Vizitatoru su se tijekom posjeta u nekim naseljima župljani, odnosno vlastelinski podložnici žalili na mnoge poteškoće koje su im onemogućavale normalan vjerski život, pa tako i na stanje putova o kojima su se zapravo oni trebali brinuti. Naravno, trebali su se brinuti, ali i vlastelinska uprava je trebala organizirati potonje. Sve u svemu, u nekim su naseljima poput Harkanovaca pojedinci umirali bez sakramenata zbog čega vizitator u izvještaju, prema riječima župljana, ne okrivljuje župnika franjevca, nego loše stanje kopnenih putova. Uzimajući u obzir da su Harkanovci bili južnije od Valpova oko tri sata hoda, tj. oko 12 kilometara, i okruženi šumom, ne treba čuditi loše stanje puta. Također, lošem stanju doprinijeli su i pritoci i potoci nastali od rijeke Vučice koja je tekla između Valpova i Harkanovaca, pa često i plavila i stvarala močvarne dijelove u šumi Lug oko Harkanovaca, Ivanovaca i Zelčina… Unatoč takvom lošem stanju putova, osim kopnenog puta između Petrijevaca i Miholjca koji je prolazio kroz Valpovo, lokalno stanovništvo, kao i trgovci, obrtnici pa i plemići, svakodnevno je koristilo putove promatranog područja. Ipak, treba se naglasiti i da je najbolje održavani i najsjeverniji kopneni put također u određenim razdobljima u godini bio u lošem stanju“ zbog prelijevanja Karašice između Podgajaca i Črnkovaca. „Tomu je zbog gospodarske i prometne važnosti puta između Valpova i Miholjca vlastelinska uprava doskočila tako da je napravila još jedan paralelni kopneni put koji je započinjao na početku Podgajaca Podravskih prema Gatu, a koji se koristio kada glavni put nije bio u funkciji. O tome se putu govori i tijekom 1780-ih godina i naziva ga se Stari drum.“
Stari drum je išao sve do Bistrinaca, odnosno svetišta Svete Ane. Danas je sve poznatiji kao biciklistička staza.
Više možete čitati o navedenoj tematici na facebook stranici Šegrtski zapisi i u knjizi Počeci habsburške Valpovštine.
Oznake: slavonska Podravina, povijest okoliša
