Šegrtski zapisi
utorak, 17.11.2020.
Grad heroj – VUKOVAR
Foto: Vukovar 18.11.2019.
Grad heroj – VUKOVAR (stoljećima građen u tri mjeseca do neprepoznatljivosti)
Zapisi jednog vremena: 18.11.1991.
Nakon višemjesečne bitke za Vukovar (od ljeta 1991. godine) došlo je do okupacije Grada heroja – Vukovara 18. studenog 1991. godine. Dok su grad branili ljudi iz Vukovara i okolice, ostalih dijelova Slavonije, Srijema, kao i Republike Hrvatske i inozemstva napadalo je na desetke tisuća pobunjenih Srba iz istočne Slavonije, Srijema, kao i vojnici/pripadnici paravojnih postrojbi iz Republike Srbije i nekadašnje Autonomne pokrajine Vojvodine, kao i pripadnici tzv. Jugoslavenske narodne armije.
Grad koji oplakuju rijeke Dunav i Vuka, Grad koji doslovno spaja stoljetne pokrajine nekadašnjeg Trojednog Kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije – Srijem i Slavoniju napadači su u manje od tri mjeseca doveli do neprepoznatljivosti. Doveli su do neprepoznatljivosti Grad koji se više od tri stoljeća gradio, koji je od srednjega vijeka postupno stvarao identitet srednjoeuropskog grada u sklopu srednjoeuropskog kulturnog kruga.
Sljedećih će dana uslijediti okupiranje ostalih dijelova Vukovara i nekadašnje općine Vukovar. Također će se nastaviti kao i u drugim dijelovima Republike Hrvatske ubojstva i zločini nad hrvatskim i drugim stanovništvom diljem istočne Slavonije i zapadnog Srijema (najpoznatija je Ovčara) od strane navedenih napadača i agresora.
srijeda, 01.08.2018.
Dalj i Domovinski rat – potreba za svjedocima vremena
Foto
Prvi dan kolovoza ulazi u skupinu onih dana kojih se sjećamo s pijetetom na žrtve Domovinskog rata. Prije točno 27 godina dogodila se žrtva slavonskih naselja Dalja, Erduta i Aljmaša, ali i slavonske ravnice. Toga su dana napadnuti i ubijeni pripadnici policije, Zbora narodne garde i zaštite. Na stotine je ljudi napustilo svoja ognjišta vodenim putom Dunavom i Dravom s mišlju „Ja ću se vratiti“, isto je tako i na stotine ljudi završilo u logorima na područjima okupirane istočne Slavonije i Srbije.
Domovinski rat – potreba za svjedocima vremena
Roman 260 dana Marijana Gubine možemo promatrati kao svjedoka jednog vremena – svjedokom 1991. godine.
„Čitajući knjigu 260 dana čitatelj ima dojam da ju može promatrati na dva načina. Jedan je način da se čita kao roman tijekom kojega dolazimo do katarze, a drugi je način da se promatra kao povijesni izvor, to jest kao svjedok jednog vremena. Roman je primjer kako bi svi sudionici Domovinskog rata mogli prenijeti svoja sjećanja, misli i osjećaje koje su proživjeli i proživljavaju nakon Domovinskog rata. Neovisno o tome jeli netko bio dragovoljac, branitelj, civil od 60, 30 ili 10 godina. Ovisno od osobe do osobe, netko može pisati u obliku romana, netko u obliku pjesama, a netko u obliku studije.
Svaki se budući roman, pjesma ili studija može jednoga dana promatrati kao povijesni izvor iz kojega će naši potomci dobiti sliku o vremenu Domovinskog rata, o vremenu koje je zlatnim slovima upisano u povijesti Hrvatske…“ (Dio s predstavljanja romana 260 dana, travanj 2017. godine, Centar kulture Matija Petar Katančić, Valpovo)
Kako prolazi vrijeme o povijesnim procesima, događajima i osobama postupno se sve manje i manje govori, odnosno govori se onoliko koliko ima o tome pisane riječi i usmene predaje koja za razliku od pisane riječi nakon dvije do tri generacije biva izmijenjena, a nakon četiri do pet generacija promijenjena u skladu s vremenom i potrebama te četvrte ili pete generacije od povijesnog procesa ili događaja. Iz toga se razloga na bilo koji način treba pisati o događajima u kojima smo sami sudjelovali jer drugi o tome neće pisati na isti način, iz iste perspektive.
Oznake: 1991, Istočna Slavonija
subota, 18.11.2017.
Grad heroj Vukovar – grad egzodusa 20. stoljeća
Foto: youtube
„Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.“
Poezija: Siniša Glavašević, Priča o Gradu
„Grad – to ste vi“ te riječi diraju u srce, bude osjećaje stanovnicima Vukovara, ali i ne samo Vukovara nego svim ljudima koji su svjesni herojstva Grada Vukovara. Iz toga ćemo razloga nešto reći o stanovnicima Grada na dvije rijeke, tko je sve i kada živio, demografski razvoj Vukovara.
Krajem 18. stoljeća Vukovar je bio županijsko središte Srijemske županije. Malo je poznato u javnosti da je Vukovar sve do 1873. godine bio Grad od dva dijela – Starog i Novog koji su bili povezani s mostom preko Vuke. Dok još nije osnovana Srijemska županija u Starom i Novom Vukovaru je 1730-ih godina zabilježeno u katoličkim župnim matičnim knjigama 372 kuće. Tijekom istog desetljeća u popisu vlastelinstva Vukovar spominje se 410 kuća ( Stari-371, Novi-39). Gradski magistrat je 1739/1740 popisao oko 1200 stanovnika, dok su godinu dana kasnije franjevci naveli podatak od 1022 stanovnika-katolika. Možemo pretpostaviti da su razliku činili stanovnici pravoslavne vjeroispovijesti, kao i drugih vjerskih zajednica. Stotinjak godina kasnije, to jest 1830. godine Vukovar je imao 978 kuća i oko 5000 stanovnika. Dvanaest godina kasnije popisano je 5310 stanovnika od toga je katolika bilo 3302, a pravoslavnih 1938, Židova 50 i kalvinista 20. Spomenuti su različiti pripadnici vjerskih zajednica bili rezultat mnogobrojnih migracija diljem Habsburške Monarhije, naročito iz južne Ugarske (Banata i Bačke).
Prije početka Prvog svjetskog rata, to jest tijekom zadnjih godina postojanja multietničke i multikonfesionalne Habsburške Monarhije proveden je jedan od najcjelovitijih popisa stanovništva 1910. godine. Prema tome popisu možemo uočiti da je u tada cjelovitom Vukovaru (spomenuto spajanje Starog i Novog 1873. godine) živjelo 10 359 stanovnika. Hrvata je bilo 4125, Nijemaca 3502, Mađara 954, Srba 1592 i drugi. Promatrajući popis kroz konfesije možemo uočiti da je Rimokatolika bilo 7923, Grkokatolika 84, Reformista 175, Evangelika 56, Pravoslavnih 1628, Židova 493.
Tijekom monarhističke Jugoslavije, odnosno tijekom prvih godina iste iseljeno je dosta Mađara i Nijemaca što se često u literaturi navodi i kao prvi egzodus stanovnika Vukovara. Drugi val pojačanih migracija u 20. stoljeću počinje 1939. godine kada Srbi koji su pretežito od 1918. godine zamijenili Nijemce i Mađare na službeničkim mjestima napuštaju Vukovar. Od 1941. do 1943. godine i Židovi, Hrvati koji su se suprotstavili vlasti NDH, Romi i Srbi napuštaju Vukovar. Treće iseljavanje je uslijedilo dolaskom komunističke vlasti kada protjeruju Nijemce iz Vukovara i okolice, kao i drugi narodni neprijatelji (naročito Hrvati). Najveći egzodus stanovništva iz Vukovara uslijedio je 1991. godine kada je Vukovar bio okupiran. U Gradu heroju je prema popisu stanovništva 1991. godine bilo 44 639 stanovnika od kojih 21065 Hrvata (47,2%), 14425 Srba (32,3%), 4355 Jugoslavena (9,8%) i 4794 drugih (10,7%). Nakon 1991. godine je uslijedila depopulacija u njezina tri oblika-emigracijska, prirodna i ukupna. Ona je bila rezultat srpske oružane agresije i spomenute okupacije. Prema izvještaju Državne komisije za popis i procjenu ratne štete 1999. godine ratna šteta na području Grada Vukovara procijenjena je na 9,5 milijardi kuna.
Više o opisanoj tematici u:
Davor Marijan, Obrana i pad Vukovara
Sanja Lazanin, Stanovništvo Vinkovaca i Vukovara u razdoblju njihova oblikovanja u urbane cjeline: kraj 18. i početak 19. stoljeća
Slaven Ružić i Dražen Živić, Ratni mortalitet Srba (bivše) općine Vukovar tijekom 1991.
Dražen Živić, Demografske osnove poslijeratnog razvoja Grada Vukovara (1991.-2001.)
Oznake: Vukovar, migracije, 1991
petak, 15.09.2017.
107. brigada – Akcija Vrabac 1991. godine
Foto: Položaj karaula 1991., Dokumentarni film Vukovi s Drave
Akcija oslobađanja karaula koja nosi službeni naziv „Vrabac“ provela se u noći 15. na 16. rujan 1991. godine od strane pripadnika 107. brigade na području tadašnje općine Donji Miholjac. Tih su tjedana bili uobičajeni artiljerijski napadi od strane pobunjenih Srba i JNA iz pravca Baranje. Pri tome su uništavani privredni i civilni objekti, ali i ubijani civili. Opisanim se napadima na području zapadno od Osijeka suprotstavljala 107. brigada sa sjedištem u Valpovu koja je utemeljena 28. lipnja 1991. godine pod zapovjedništvom Slavka Barića. Njezina su zona odgovornosti bile općine Valpovo, Donji Miholjac, Našice i Đakovo na kojima su imali mnogobrojna djelovanja.
Foto: Dijelovi srušenog aviona, Dokumentarni film Vukovi s Drave
Konkretne su se pripreme za zaposjedanje karaula zbile 12. rujna kada je onemogućen prolaz kolone JNA od 20 kamiona i oklopnih transportera iz našičke vojarne prema karaulama Donji Miholjac, Viljevo i Podravska Moslavina. Nakon izvršenih pripremnih radnji uslijedilo je oslobađanje karaula pod zapovjedništvom Slavka Barića. Za razliku od ostalih moslavinska karaula je pala bez borbe, dok je viljevačka karaula pala nakon 40-tak minuta borbe u kojoj su sudjelovala dva voda iz valpovačke bojne od kojih je jedan bio izvidničko-diverzantski i satnija miholjačke bojne pod zapovjedništvom Tomislava Ivića i Miroslava Štargla. Za napad je na miholjačku karaulu bila potrebna kompletna postrojba među kojima možemo istaknuti vod „Crne vrane“ i dio pripadnika miholjačke policijske postaje od 20 policajaca. Borba je tek završila padom karaule u jutarnjim satima, oko 9:30 sati. Prilikom ove borbe JNA je koristila avione od kojih su tri bila i uništena. Zarobljeno je oko 70 vojnika JNA, veća količina protuoklopnog oružja i pješačko naoružanje za tri satnije. Značaj je ove akcije velik jer je 107. brigada neutralizirala djelovanje JNA na području hrvatskih sela sa srpskim stanovništvom miholjačke općine pri čemu se i značajno naoružala što joj je olakšalo akcije oko vojarna u Đakovu i Našicama.
Više o Akciji Vrabac možete čitati u knjizi 107. Vukovi s Drave autora Slavena Ružića i Natka Martinića Jerčića, kao i na facebook stranici Šegrtski zapisi.
Oznake: 107. brigada, Donji Miholjac, 1991
