Šegrtski zapisi
ponedjeljak, 30.04.2018.
Povijest poreznih opterećenja – desetina koja život znači (I. dio)
Slika: Kukuruz "zlatne slavonske ravnice"
Kada se promatra povijest Slavonije od prije dvjesto ili tristo godina možemo uočiti da je ona prožeta borbom seljaka za opstanak. Neki su svoj kruh nalazili izvršavajući svoje dužnosti, a neki kroz mnogobrojna negodovanja pa i razbojništvo.
Problema su bili svjesni i tadašnji vladari Leopold, Karlo VI. (Slavonija je bila dio Habsburške Monarhije tijekom 18. stoljeća) i njegova nasljednica Marija Terezija. Oni su slali izaslanike u sve dijelove svoje monarhije pa tako i na krajnji jugoistok – u današnju Slavoniju. Izaslanici su prvo zapisivali s čime sve raspolaže lokalno podložničko stanovništvo (kmetovi). Također su zapisivali i mnogobrojne podložničke tužbe koje su se javljale nakon odlaska osmanske (krivo navođene turske) vlasti i dolaska habsburške vlasti. Iako postoje gospodarski procesi dugog trajanja možda je najbolje započeti s 1683. godinom uz poneke osvrte na spomenute procese.
Sve u svemu, tijekom spomenute godine „osmanska vojska na čelu s velikim vezirom Kara Mustafom uputila se preko južne Ugarske prema Beču. Nakon dugotrajnoga planiranja odlučeno je u Istanbulu da će se pokušati s osvajanjem prijestolnice zapadnoga susjeda – Habsburške Monarhije. Prema već uhodanom obrascu vojska se okupljala u Beogradu i preko Sulejmanova mosta kod Osijeka krenula k Beču. U kasno se ljeto 12. rujna 1683. godine održala bitka tijekom koje je osmanska vojska doživjela velik poraz. Takav je rasplet događaja negativno utjecao na raspoloženje osmanske vlasti i muslimanskoga stanovništva na prostoru između Ilove, Drave, Save i Dunava. U sljedećih je osam godina uslijedio mnogo bitaka i česta izmjena vlasti. Carska je vojska osvajala gradove i teritorije te uzrokovala migracije i oscilacije stanovništva. Ono se skrivalo po šumama i močvarama iz straha od nekadašnje osmanske vlasti i osvete, ali i iz straha od nove vlasti za koju se nije znalo što sa sobom donosi. Naposljetku je nakon bitke kod Slankamena 18. kolovoza 1691. godine, došlo do konačnoga osiguranja područja Međuriječja od strane carske vojske.“
„Osmanske vlasti od tada više nisu prelazile na područje sjeverno od Save. Dok su još trajale vojne akcije južno od Save i Dunava počela je unutrašnja gospodarsko-politička borba u nametanju habsburške vlasti. U prvom su redu na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće Dvorska komora i carska vojska vodile glavnu riječ oko izgradnje uprave. Komorski činovnici ulazili su u sukobe i rasprave s generalima, no nisu mogli funkcionirati bez pomoći vojske u pogledu sigurnosti. Dok je Komora stvarala činovnički aparat i provizorate te okruge diljem Slavonije pokušavajući prikupiti porez za državu, vojni dužnosnici nametali su svoju volju u sferi vojnih, gospodarskih i političkih poslova. Sve je to rezultiralo žalbama od strane Komorske inspekcije iz Osijeka, čiji su se čelnici stalno mijenjali bez naročita političkoga uspjeha. Prvenstveno možemo izdvojiti dva komorska činovnika koji su svojim radom pokušali utjecati na odnos vojske i komorske uprave. Oni su Martin Zemljak i don Ferdinand Carl grof Caraffa di Stigliano. Prvi je ustanovio i ukazao Dvoru na to da vrhovni zapovjednik u Slavoniji general Guido von Starhemberg sa svojim generalima i nižim časnicima ubire sve javne prihode i utječe na gospodarsku efikasnost i na migracije stanovništva. Također je zagovarao popisivanje stanovništva te njihove pokretne i nepokretne imovine. To je proveo drugospomenuti sa svojim komisijama 1698. i 1702. godine. Cilj je popisivanja bio saznati s čime raspolaže Dvorska komora, odnosno kolika je gospodarska snaga stanovništva, pri čemu se treba razlučiti prostor pod utjecajem i upravom vojske, i onaj pod utjecajem Komore. Budući da Komora nije raspolagala s dovoljno ljudstva, a pogotovo s kvalitetnim, provodila je popise i uz pomoć vojne infrastrukture i lokalnoga stanovništva. U svakom su naselju starješine sudjelovale u popisivanju i informirale komorske činovnike o broju kuća, pokretne i nepokretne imovine. Na temelju toga krajnje subjektivnoga sustava popisivanja određeni su porezni koeficijenti, dužnosti kmetova i prostor pod upravom Dvorske komore. Odlučeno je kako će podanici plaćati desetinu žitarica, vina, janjadi, jarića i drugoga. Jasno se podijelio prostor naseljâ koja će biti pod jurisdikcijom generalata u Osijeku, a koji pod dvorskom inspekcijom u Osijeku. Caraffa je samoinicijativno, što je kasnije potvrđeno i od strane Dvora, donio odluku kako će se jedno selište sastojati od 24 jutra. Pri tomu se vrednuje da je motika vinograda dva jutra oranice, a isto tako i kosac livade. Na osnovu nabrojanoga odlučeno je kako će se oporezovati na godišnjoj bazi 3 forinte za Dvorsku komoru, 12 forinti za vojsku i 8 forinti umjesto rabote od selišta. Zbog određenoga broja braće i sinova u kućama čiji je udio u stanovništvu varirao od kuće do kuće usvojeno je da plaćaju 1 forintu za otkup od rabote.“
Slika: Oranica "zlatne slavonske ravnice"
„Sve navedeno trebalo je postati okvirom poreznoga sustava koji bi funkcionirao na prostoru koji je do prije desetljeća i pol bio pod osmanskom vlašću. Na nesreću podložnikâ i njihovih obitelji nije funkcionirao jer nije došlo do stvarne raspodjele između komorske i vojne vlasti. Stanovništvo vlastelinstava koje se nije nalazilo pod upravom vojne vlasti također je sudjelovalo i na izgradnji vojne infrastrukture diljem Vojne krajine. Ovisno o blizini staništa svako je naselje davalo svoj doprinos u novcu ili radu ili u jednom i drugom tijekom radova na kasarnama, tvrđavama, cestama i drugim važnim infrastrukturama za funkcioniranje vojske. Isto su tako komorski činovnici trebali pomoć vojske na područjima pod svojom nadležnošću zbog već naznačene sigurnosti pri čemu su vojnici prekoračivali svoje ovlasti na štetu podložnika. Tražili su prekomjerne potrepštine za svakodnevne potrebe u obliku hrane i drugoga, kao i privremeno boravište. Iz svega navedenoga razvidno je kako je sve išlo na teret podložnikâ i njihovih ukućanâ.“
„Po svemu sudeći još je najgore za podložnike bilo to što nisu znali čemu se mogu nadati. Proučavajući zakonske članke možemo zaključiti kako njihov položaj nije bio povoljan. Nasljeđivali su kmetstvo, uz to što je kmetom mogla postati i slobodna osoba na osnovu sudbene presude, na osnovu ugovora i zastare ukoliko je kmet na posjedu drugoga plemića. Kmet je bio vezan za zemljište, pri čemu je imao ograničenu slobodu kretanja. Ipak, imao je privatno-pravnu slobodu koja je bila ograničavana ekonomskim interesima od strane Komore, vojnih vlasti i konačno zemljoposjednika, koji je bio svojevrstan posrednik između prethodno spomenutih. Pri tomu je još vidljivo da se i ti zakonski regulirani obrasci ponašanja i odnosa u društvu nisu poštivali, a sve na štetu podložnika.“
„U takvim okolnostima ne treba čuditi okretanje pojedinaca, ali i cijelih naselja prema razbojništvu ili neizvršavanju svojih dužnosti o kojima će više biti riječi kasnije. S takvim su načinom ponašanja samo štetili zajednici kojoj su pripadali, prvenstveno podložnicima koji se nisu dizali protiv vlasti. Oni drugi bojali su se za svoju sigurnost pri čemu nisu gospodarili svojim zemljištima u mjeri u kojoj su mogli i trebali. Zbog toga nisu niti dovoljno plaćali dogovorene cenzuse Dvorskoj komori. Komora je ovisno o vanjskopolitičkim okolnostima povećavala ili smanjivala iznose poreza. Isto tako, kako bi namaknula novac, prodavala je ili davala zbog određenih zaslugâ, pojedina vlastelinstva velikašima, najčešće stranoga porijekla.“ (M. Sučić, Okolnosti i nastanak slavonskih urbara 1737. i 1756. godine: međuodnos između vlasti, kmeta i vlastelina, Lucius: Zbornik radova Društva studenata povijesti „Ivan Lučić-Lucius“, sv. 22. 2017.)
„Tako je recimo posjed Ilok, odnosno Srijem dobio knez Odescalchi 1697. godine, dok je posjed Kutjevo zbog različitih zasluga na kulturnom i vjerskom planu pripao isusovačkom redu još za Slavoniju ratne 1689. godine. Također su posjedi Kaptol i Đakovo pripali bosanskom biskupu 1701. godine na osnovi ranijih dogovora i zasluga. Navedeno dijeljenje posjeda uz još nekoliko ulazi u prvi val dekameralizacije novostečenih područja koji nije zahvatio prostor budućeg vlastelinstva Valpovo… Jedno od najvećih slavonskih vlastelinstava – valpovačko vlastelinstvo nastalo je pod utjecajem ponovnog rata protiv Osmanskog Carstva koji je završio Požarevačkim mirom 1718. godine, a što je još dodatno pojačalo potrebu za financijama u uvijek nedovoljno punoj riznici Dvorske komore. Došlo je i do povećavanja postojećih opisanih potreba vojske diljem Slavonije kojima se udovoljavalo raznovrsnim nametima, a na račun podložničkog stanovništva. Prema tome, počela je s prvim godinama trećeg desetljeća 18. stoljeća druga faza dekameralizacije. Nastalo je pritom nekoliko vlastelinstava među kojima je već spomenuto vlastelinstvo Valpovo, kao i vlastelinstva Orahovica 1722. godine, Našice 1723. godine, Vukovar 1721. i Virovitica 1726. godine.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)
„Ta su vlastelinstva imala svoju upravu koja se uglavnom podudarala s komorskom. No, upravitelji su sa svojim činovnicima uzimali veće namete nego što su bili određeni na temelju provedenih popisa ili vlastelinskih urbara. To je sve rezultiralo brojnim tužbama od strane podložnikâ, a na zahtijevanje iznošenja potonjih od strane komisija.“ (M. Sučić, Okolnosti i nastanak slavonskih urbara 1737. i 1756. godine: međuodnos između vlasti, kmeta i vlastelina, Lucius: Zbornik radova Društva studenata povijesti „Ivan Lučić-Lucius“, sv. 22. 2017.)
Oznake: Slavonija, Gospodarstvo, rani novi vijek
