Narančasta ljubav
|
Dopusti da noć po sobi razastre svoje tragove.
Oguli naranče i nahrani me. Kore ostavi na stolu. Neka mirišu. Ugasi sva svjetla osim onog narančastog. Pojačati će odsjaj narančastog zida. Preslikati boju na naša tijela. Kažu da narančasto u sebi spaja energiju crvene i sreću žute. Da probamo? Klizimo kroz boju. Sretni i energični. Volimo se... narančasto. Pa tvoje grudi, krevet i moja soba obješena u zraku kao naranča kao narančasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba |
magare s belegom na levoj kopiti
|
Prekrasna mi je ova usporedba s magom. :)
Za mnom cika... Za mnom potraga... A preda mnom put za Dovraga... Bar da mi je fićok rakije... Tu bi moglo da se sakrije... A kad svirci nagare... Zadnji groš ću propiti... Ali ne dam magare... S belegom na levoj kopiti... Kog sad ljubi, sanjiva... Kad se dan razdanjiva... Kom sad zamke postavlja... Kog li noćas ostavlja? Balašević: Bože, Bože... Počinje koncert u Rijeci. I Sanja je tamo... Jutro poslije započet će u Opatiji. Obožavam tu staru damu. Miris mora, šetnjice uz obalu, kolači i kava u Mozartu. Drage sjene prošlosti. |
"tražio sam te..." (6)
|
Susret.
Predvođen gomilama razmijenjenih poruka. Rekao je prepoznati ćeš me. Očekivala je njega. Nije znala želi li ponovo. Nije znala bi li bilo drugačije. Znala je samo da ga mora vidjeti. Tko god bio. Stigla je ranije, sjela i naručila kavu. Kroz velike prozore kafića promatrala ljude kako žure. Ne osvrću se. Prinijela je šalicu blizu usta, zažmirila i pomirisala. Otpijala gutljaje. Pogled joj privuče muškarac koji stoji pored ulične svjetiljke i promatra je. Malo nagne glavu i nasmiješi se. Nesvjesno. On? Stranac. Uzvrati osmjeh i uputi se prema njoj. Ulazi u kafić, otkopčava kaput i sigurno korača prema njoj. Saginje se, ljubi je u obraz i prošapuće. Našao sam te. Sjedne pored nje. Nije znala što mu reći. Kako mu reći. Osjećala je da zna. Da zna sve. Pružila mu je šalicu. Ruku je stavio preko njene i otpio gutljaj. Idemo? Osmjehnuo se očima. Ustala je i primila ga za ruku. Čvrsta, dugih prstiju. Nisu im trebale riječi. Trebali su oni jedno drugom. * * * Prišao joj je s leđa, probudio ju poljupcem. Hrapavom bradom zagrebao po ramenu. Stisnula se bliže. Mmmm. Njegov miris. Njihov miris. Prostruji misao. San? Ponovo? Prebaci ruku žurno prema njemu. Tu je. Zaječi od zadovoljstva. Zar opet? Smiješak. Protegne se izazivajući ga. A buniš se? Privuče je k sebi. Više ti neće trebati budilica, rekao je. Od danas te ja budim. |
"tražio sam te..." (5)
|
Jutra se nižu jedno za drugim.
Razmjenjuju poruke, misli, upoznaju se. Nitko je ne zna tako... Osim možda... Traži li je On, skoro zaboravljen, zatomljen duboko. Isti izrazi, razmišljanja, način na koji ophodi s njom. Jutra više ne završavaju tuširanjem i prvom kavom, odlaskom iz stana. Protežu se kroz dan. Uhvati se kako se osmjehuje dok razmišlja o njemu, strancu. Ne može dočekati sljedeći dan, novu poruku. Kako zna što treba reći? Što ona želi čuti? Osjeća njegovu prisutnost. I uvijek nezaobilazno "tražio sam te..." * * * Protegnula se i osjetila ga iza sebe. Prislonila se bliže, privila i zadovoljno promrmljala. Njegov dah draškao joj je vrat, trnci prolazili tijelom. Grudi joj nabreknu. Ritam srca se ubrza, disati postaje sve teže. Njegova ruka obavijena oko struka. Klizi sve niže. Izvija se. Još malo, dragi. Ispruži ruku iza leđa. Približiti ga, osjetiti jače. Iza nje praznina. Osjeća kako ponire. Samo san. "ušetao si mi u snove, pronašao me..." * * * Stranac. Bez obličja. Prisutan, stvarniji od gomile ljudi koju susreće. Jedan od njih? Možda. On? Vjerojatno. Nije ga vidjela dugo, izbjegavala je njihova mjesta. Nikada kasnije nije postavljala pitanja. Uljudno se pozdravljala sa zajedničkim poznanicima. I nastavila dalje, prije nego pitaju... Strah. Ako se susretnu, kako skrenuti pogled od njegovog? Vidjet će vlastiti odraz u njenim očima. Osmjeh i... veliko nedostaješ. Želi li ponovo? * * * "Poznajemo li se?" "Znam što radiš kada ustaneš. Koliko šećera stavljaš u kavu. Kako ne voliš ljude u gomili. Razbarušiš kosu gotovo prije nego je počešljaš. Znam te." "Da, ali... jesmo li se sreli?" "Susrećem te. Ti si prva na koju pomislim izjutra, prije nego otvorim oči. I zadnja kojoj uputim misao prije nego zaspim. I sada si tu, sa mnom." "Znaš što mislim." "Možda. A možda te samo podsjećam na nekog dragog. Možda i ti mene podsjećaš." |
Ja ću budan sanjati
|
Nakon nekolicine godina ponovo film Ja ću budan sanjati.
Putopis života poslije smrti, vizija raja i pakla koju sami stvaramo. Osjenčano prekrasnim bojama, utopljeno u slike i snove. Gledali smo ga na početku veze. Poslije filma pitala sam ga bi li došao po mene. Šaleći se. Zamislio se i rekao da ne zna. Ne zna bi li me mogao izvući. Danas ga nisam pitala. Odgovor bi možda bio isti. Riječi ne odgovaraju uvijek postupcima. Znam da bi se zbog mene spustio i u pakao. On je jedini koji bi me mogao pronaći. Jedini koji bi me mogao izvući. Izvlačio me već iz početnih krugova, drži me da ponovo ne potonem. Ponekad izmaknem. Pruža ruke, čvrsto me zagrli i znam da sam na sigurnom. Znam da sam doma. Oduvijek sam željela da postoji mjesto gdje mogu pobjeći kada sve ostalo ode k vragu. Sada je to mjesto gdje je on. Ponekad me plaši njegova ljubav. Spremnost da bude blizu kada ga zatrebam, da me zaštiti. Bojim se da ne znam tako uzvraćati. Ne bezrezervno. Ne bez pitanja. A što ako... Zbog mene bi živio u palači, zbog mene bi živio u spilji. Imao bi stotinu djece, ne bi imao ni jedno. Trošio bi sve, štedio svaku kovanicu. Ljubio bi me bez prestanka, nikada me ne bi dotakao. Vodio me na izlete, ne puštao me iz kreveta. Ispijao kave, odučio me od njih. Kupovao mi poklone, čitao priče, nikada ne progovorio. Zbog mene. Hoću li i ja moći jednom tako? |
"tražio sam te..." (4)
|
Novo jutro. Zvuci buđenja. Zvrndanje.
Mislila je da je ugodna rutina kojom se okružila potpuno ispunjava. Dovela ju je do savršenstva. Ugađala si. Ali danas prvo na što je pomislila bilo je da li je traži. Čudno. Nije znala tko je. Samo ime i nekoliko redaka. "tražio sam te u šumama, mirisao mahovinu, okretao kamenje, penjao se na najviša stabla, slušao vjetar…" |
Sretan Božić, dragi moji
Upalila je još jednu šibicu i našla se kako sjedi ispod predivnog božićnog drvca. Bilo je veće i ukrašenije od onog koje je vidjela kroz staklo bogatog trgovca. Tisuće voštanih svijeća gorile su na zelenim granama. Privlačile su je obojane slike, poput onih iz izloga. Pružila je ruke prema njima, ali šibica se ugasila. Hans Christian Andersen: "Djevojčica sa šibicama" Meni jedna od najdražih bajki. Uzmite šibicu, upalite je i pronađite dijete u sebi. Poigrajte se s njim, ispunite mu želje. I onda, tako sretni, krenite prema bližnjima i darujte im vatru ljubavi. UPDATE: Ne zaboravite. Proslavljamo rođenje djeteta. |
"tražio sam te..." (3)
Zvrrr...
Ustaje, kuha kavu, tušira se, lista novine. Sandučić. Inače ga ne otvara tako često. Ponovo njegovo pismo. Sigurno će razjasniti kome je prvo trebalo biti upućeno. Umjesto toga, samo nekoliko riječi. "tražio sam te u snovima..." |
"tražio sam te..." (2)
Zvuk budilice rastjerava snove. Čini se da noći traju sve kraće.
Jutro kao prethodno. I prethodno. Razlikuju se samo naslovnice novina. Nove šare ispisane poznatim slovima. Pušta vodu u kupaonici da curi. Pismo. Da odgovori? Neka zna da je zalutalo. Promašilo sandučić. Riječ, dvije... I jutro prestaje. Započinje ostatak dana. Za nju, jutro i dan, različiti kao dvije planete. |
"tražio sam te..." (1)
Svjetlost užurbanog grada probija se kroz prozor.
Zvuk budilice. Ruka izmigolji ispod popluna, traži tu glupu spravu i utišava je. Rasteže se. Još jedno jutro. Snena se izvlači iz kreveta. Jutarnji ritual. Prebire muzičku kolekciju. S čime započeti dan? Nešto ambijentalno. Otvara toplu vodu nad kadom. Pristavlja vodu za kavu. Malo šećera. Ostavlja da zakuha. Sjeda u kadu, pušta tuš i voda krene rominjati niz njena leđa. Udarci kapljica vode, muzika, mirišljava pjena, para. Tih sat vremena što ranije ustaje pripremaju je na ostatak dana. Osvježena, uzima meki ručnik. Briše se. Nanosi kremu. Voda je zavrela. Otače dio u šalicu. Stavlja kavu. Prva, druga,... peta žličica. Promiješa i ostavi da iskipi. Pa još jednom. Prelije vodom iz šalice. Uzima mlijeko iz frižidera. Toči ga u malu posudu. Na stolu džezva, podložak, mlijeko, šalica za kavu, poljsko cvijeće i tek dostavljene novine. Ulijeva kavu u šalicu. Dodaje mlijeko. Mmm… Obožava taj miris. Listanje novine uvijek započinje zadnjom stranom. Tijelo se pokreće uz zvuke muzike. Pjevuši. Pogled na sat. Ima još malo vremena. Sjeti se računa. Puni šalicu kavom, uzima je i pali računalo. Treba platila. Ponovo kasni. Tlači je nepotrebna rutina koja nemilice krade vrijeme. Otvara mail. Uglavnom smeće. Virtualni sandučići sve više je podsjećaju na prave. Briše jednu reklamu za drugom ne otvarajući ih. Nekolicina prijatelja, poslovni partneri. Kasnije. Sada ne stigne. Još jedan pogled na sandučić. Jedna poruka joj je promakla. Nepoznati pošiljatelj. Ime koje joj ništa ne znači. Približi miša na tipku obriši, ali ne stisne je. Uskoro počinje sastanak. Neformalni, ali ne voli kasniti. Kasnije. Kada se vrati. Oblači se brzo. Na prečac bira odjeću. Skakuće na jednoj nozi dok oblači cipelu. Zatvara sandučić. Ponovo to ime. Zaintrigirana otvara poruku. Samo nekoliko riječi. "tražio sam te…" |
...Jesam li rekao da je plakala i da su joj se suze ledile na licu, poput najfinijeg nakita? Zašto je plakala?Prošla je pokraj mene ne primetivši me, kao u snu. U prolazu obuhvati me oblak nekog egzotičnog mirisa. Nikad ga posle nisam sreo. Nikada je posle nisam sreo. Da, bila je plava. Ne, crna. Ne, riđa! Imala je ogromne tamne oči; u to sam siguran. ...Ali, zašto je plakala? ...Već više od petnaest godina razmišljam o tome zašto je plakala one noći. Momo Kapor: Snežana |
"PEEP…. PEEEP…. BLOODY PEEP!"
Ne mogu raditi jedno po jedno.
Bolje ovako, ne stignem razmišljati o stvarima o kojima ne želim razmišljati. Previše sam zauzeta žongliranjem između "negdje već započetog". Palim pećnicu. Pustim plin, dodam vatre. Neće. A da provjerim? Najbolje će biti da ja to vidim iz blizine. Stavljam glavu u pećnicu i škljocam fajrcegom. Još uvijek ništa. Glavom mi proleti scena iz crtića. Neko malo stvorenje ima zabijenu glavu u pećnicu. Ka buuuuum..... Vatrica. To me prosvijetli. Odmaknem se, probam još jednom. Ka buuuuum..... Vatrica. Samo se pečena Sanja nije posluživala za večeru. I tko može pobiti edukativnost crtića? :) A koliko mi je tek u zadnje vrijeme čajeva, kava, džezva, riža, krumpira, tava, lonaca... pregorilo! |
Kišober, jesi znala da Miljenko živi blizu nas? Svaki dan izjutra kafeniše na placu.
Eto nešto malo od njega (M. Jergović) iz knjige "Dvori od oraha". Gospođo Marija, kćer sam, nisam čudovište! Brinula sam se za nju trideset godina, i život mi je u tome prošao i nikome se nisam žalila. Nisam bježala, kao što djeca pobjegnu od roditelja. Na drugi kraj svijeta pobjegnu. I nije čudo da pobjegnu. Svakakvih nas ima. Nisam bila takva i sad imam pravo nešto reći. Cijeloga jutra išla sam od sobe do sobe, slali su me s prvoga na četvrti kat, pa nazad. Ne znam zašto to čine. Da li bi tako bilo i da sam došla prijaviti ubojstvo? Nisam čudovište, gospodo Marija, vjerujte mi, ali laknulo mi je, vjerujte. Kao da se preda mnom otvorio svijet. I pred djecom isto tako. Možete li zamisliti kako je to kad gledate rođenu majku dok se pretvara u neman, u nakazu, u... ne znam kako bih to uopće nazvala? Bila je majka, dobra ili loša, nije važno, ne znam ni kakva sam ja svojoj djeci, pa zašto njoj da sudim. Ali sam je voljela! Mogu to reći i dobro znam šta govorim. Ali od prije tri mjeseca to više nije bila ona. Vrag se uselio u nju! A ja ne vjerujem u vragove, uroke, duhove pa da mislite kako umišljam. Ali mi smo se noću zaključavali u spavaću sobu, jer samo tako se u toj kući smjelo zaspati. Ja i moje dvoje djece. Ujutro bih čistila ono što je porazbijala, čistila njezina..., njezin izmet po kući, bilo ga je na svakom... Tražila sam po Internetu neki njegov odlomak. I pronašla ovo. Potreslo me. Skroz. Ponekad čitam tuđe riječi i čini mi se kad da čitam sebe. Svoje najgore more. Prave, već proživljene. Jezovito. |
Frižider ili ubojstvo
|
Frižider od kojeg se teško odvajam (iz striktno financijskih razloga) stariji je od mene. A to su zavidne godine za jedan frižider.
Kako stari, tako postaje osjetljiviji. Zahtjeva više pažnje. Otopiti ga trebala bi biti svakodnevnica. Ponekad skroz poblesavi. Ili se ne gasi uopće, ili mu je teško startati (razgovor prokušano pomaže). I tako on meni čuva hranu, ja njega čistim i tetošim (prava simbioza), seljakamo se zajedno. Ali sad je već postao prezahtjevan. Odlučeno je, u kuću mu je prilaz zabranjen! Neko vrijeme sam ga zanemarila. A on prepun. Jučer zasučem rukave i upustih se u bitku. Pitanjce. Pretpostavimo da se nešto zapljesnivilo. Iz toga krenula mahovina, evoluirale nove vrste. Ja sve bacila u wc i pustila vodu, a iz cijevi su kasnije dopirali krikovi. Bi li se to moglo smatrati ubojstvom, genocidom? Ne priznajem NIŠTA! Samo se raspitujem. :) |
Ispričaj mi priču
|
Najviše volim kada se navečer onako promrzla (jer uvijek mi je hladno) stisnem uz tebe.
Malo negoduješ, ali me čvrsto zagrliš i ne daš da se odmaknem. Ispričaj mi priču, kažem. Umoran sam. Zar opet? Samo malo, znaš da ću ubrzo zaspati. Počinješ. Lako pristaješ ispuniti mi želje. Naslanjam glavu na tvoje grudi. Volim osjetiti kako podrhtavaju. Rukom me miluješ kao maleno dijete. I nije bitno o čemu pričaš. Često sam preumorna da povezujem riječi. Ali volim kako ih oblikuješ. Riječi, dodiri, zvuk koji para noć. Već spavam. I ne znam da li ću ijednu čuti do kraja. Ali.. ispričaj mi priču. |
Dragi Djedice!
|
Spremam ti se pisati ima već puno godina.
Al' znaš mene smotanu. Uvijek nešto. Na početku nisam znala ni crtati, ni pisati, ni šarati. Crtanje sam svladala, ali tko bi skužio moje apstrakcije. Naučim slova samo da ti napišem pismo. Nitko mi nije znao reći tvoju adresu. Tuga prevelika! Otad te ponekad čekam u zasjedi ne bi li te susrela dok posjećuješ dimnjake. Da popričamo. Nisi bio baš darežljiv svake godine, ali opraštam ti. Nisi ni mogao znati što želim. Pisma nisu stizala. Nisi znao ni jesam li dobra. Mada... mogao si upotrijebiti svoje moći i saznati. Ove godine se dosjetim. Možda je ne znam tvoju adresu, ali ti sigurno čitaš moj blog! Pa da ti pomognem… Ne znam kako si znao da sam ove godine bila posebno dobra i poslao mi predujam u obliku maličkog mp3 playera. Tko ti je prišapnuo da to želim? Pitam se, pitam… :) Sad kad si se istrošio, zaželjeti ću neke skromnije želje. Znaš, kad se spuštaš saonicama s planina, moja garaža, moja Alibabina pećina ti je usput. Ostavi biserje i drago kamenje, ćupove pune zlatnika, kovčege s dragocjenostima. Ponesi samo note i stare fotografije. Nedostaju mi. Ostaviš ih ispod bora? A pored njih malu plavu crticu. Da budem sigurna kako ćeš pročitati ovo, šaljem ti kopiju i e-poštom (valjda si se u međuvremenu modernizirao). Pozdravi sobove, patuljke i Bakicu. Zauvijek Tvoja mala Sanja |
|
Pogledom me miluješ, ko da me dodiruješ I svaki put kao da je prvi Ja stalno mislim prestaće, iz čista mira nestaće Al požuda ne prestaje, ti si mi u krvi. Toliko dugih godina, uzimanja davanja Ostajem poslednji i prvi Zbog tebe sanjam cigane i smišljam slatke prevare Al đavo se ne predaje, ti si mi u krvi Ako te odvedu, cigani čergari Ili te ukradu strašni haremski čuvari Ako te odvedu, ja ću da poludim Bez tebe neumijem više jutrom da se budim Ako te odvedu, sve će da se sruši Pamti me k'o prijatelja, čuvaj me u duši I onda kada misliš da je prekasno za snove Za sve... Zdravko Čolić - Ti si mi u krvi Sutra u Zagrebu. |
Od čega su sazdane djevojčice
Sugar Spice and everything Nice These are the ingredients to the perfect little girl Sugar Šećer. Smeđi šećer, bijeli šećer, šećer u kocki, šećer u vrećicama (slučajno pokupljen u obližnjim kafićima), Natreen. Done. Spice Začini. Sol, papar, cimet, klinčeki (zašto mi miriši na kuhano vino, pitam se?), korijander, peršin, ružmarin, paprika slatka, paprika ljuta, čili, bosiljak, đumbir. Done. and everything Nice Sve lijepo. Crveni nos i suza s lica klauna. Bajka. Mašnice za kosu. Bicikl. Poruka prijatelja. Leptiri u poljskom cvijeću. Povjetarac. Stara fotografija. Čaša vina. Polje makova. Srna. Pogled dok izranjam iz dubina mora (volim plavo). Dekica. Šećerna vata pored vrtuljka. Miris borove šume. Stare Marte. Fritule. Poljubac. Miris tek skuhane kave (mislila sam da je neću spomenuti, ali… moram!). Knjiga s posvetom. Pismo. Maca se proteže na suncu. Ruke, jedna u drugoj. Kišobran. Zagrljaj. Potapanje u plićaku. Skakutanje po lokvama. Kremšnite. Crtež djeteta. Osmijeh. Done. Mislila sam da sam sakupila sve sastojke. Hmmm... čini se da ipak nešto nedostaje. Morat ću revidirati. |
Kava
|
Nekako se često provlači ovim stranicama.
Kao maloj poseban doživljaj bi mi bio kada bi za doručak dobila šnitu friškog kruha i šalicu kavovine. Divka, Knajp. Puno primamljivije od kakaa ili samog mlijeka. Prve kave počela sam ispijati na fakultetu. Navukla me kuma. (U daljnjem tekstu T.) :) Prva slučajna kašnjenja na jutarnja predavanja iskoristili bi za odlazak na jutarnju kavu. Onda više nismo kasnili. Stizali smo na vrijeme. Za kavu. :) Kava je postala sinonim za druženje. Iza rečenice "Dođeš na kavu?" skrivalo se puno njih. Svrati na doručak. Pojest ćemo nešto, čavrljati uz kavu. Možda odemo i prošetati. Pozvati ću i... Ideš kod mene ovaj vikend. Nisi dugo. Spremamo ispit zajedno? T. je pri preseljenju u ovaj grad od bake dobila na poklon set šalica za kavu. Crvene, keramičke, lijepe... Poslije jedne od kava pomagala sam joj oprati suđe. U kuhinju studentskog doma. Podigla sam šalicu. Tanjurić se primio. I pao, razbio se... Nisam znala što reći. U tom trenu mi se učinilo da sam strgala najdragocjeniju stvar. Ma, nema veze... to je samo tanjurić. Pusa. Komplet šalica i tanjurića polako je postajao sve manji, okrhnutiji. Kad vidim sličan pomislim na te dane. Poziv. T., idemo na kavu. Jednom ću joj kupiti najljepši komplet, obećala sam sebi. Pitalica. Nabrajaju se pojmovi. Treba reći na što podsjećaju. Pijesak, more, konj, kava... Za mene kava predstavlja ljubav. Ljubav prema muškarcu, prijatelju, djetetu. Prijateljstvo. Pozivom na kavu odškrinem vrata mog svijeta. Pristajem na pozive s dragim mi ljudima. I nije toliko bitno hoćemo li popiti kavu ili čaj. Hoćemo li sjesti ili prošetati. Ostati zajedno sat ili dan. Bitan je poziv. I ono drag si mi koje se krije iza njega. Ne znam kada i kako je otvorena kafana "Kod Sanje", ali... u njoj ima mjesta za sve. Poslužuju se sve vrste. Ispunjavaju želje. I ako ja ne popijem kavu s vama, sigurno ćete pronaći dobro društvo. Ja sam svoje za danas pronašla. |
|
Večer s prijateljima u lokalnoj pivnici.
Onim ne-virtualnim, u ne-virtualnoj pivnici ispijajući ne-virtualnu pivu. Nismo se vidjeli već neko vrijeme u tom (proširenom) sastavu. Pričamo. Razgovori u malim skupinama. Objave. Slika bebe od 2 cm. Napredovanje. Novi posao. Rođendan. Većinu ih znam još s fakulteta. Studirali zajedno, polagali ispite, odlazili na duge jutarnje kave umjesto predavanja, razmjenjivali priče o prvim ljubavima, tulumarili, hranili se po menzama, učili u knjižnici. Znali su gdje me pronaći kada sam mislila da ću poludjeti od boli. Tako ih je lijepo vidjeti na okupu. Ali, pitam ja vas… Zar ne bi bilo jednostavnije da otvore blogove, pa da lakše doznam što se dešava u njihovim životima? Svako jutro pročitam novosti, ostavim komentar. Što će nam izlasci? Druženja? Zašto sjediti za istim stolom, gledati se u oči, osmjehivati? Nasmiješiti se kad se neki dotaknu s ljubavlju podjednakom već deset godina. Zagrliti nekog dragog. Prošaptati. Podijeliti bliskost uspostavljenu prije puno godina. Šalim se, naravno. Odoh ja malo u grad. Družiti se… |
|
Dužnost nam je da sledimo maštu bar koliko poštujemo očiglednosti realnog sveta od kojih živimo. Jer, istina ima najviše izgleda da bude negde gde se naša mašta i tuđa realnost ukrštavaju... B. Pekić Za sada samo toliko. Upravo (dok se post sam objavljuje) ispijam kavicu. Ne virtualnu, nego pravu. U kafiću. A blog živi neovisno. Ponekad mi se čini da i ja živim u više razina. A tako bi rado da se mogu prebaciti iz jedne u drugu. Na trenutak, možda dva... ih zamijeniti. |
Razgovori
|
Ne volim tišinu.
U mojoj glavi stalno je komešanje. Muzika, razgovori, monolozi, citati… Ni ne znam koliko procesa se vrti usporedo. Nije ni bitno. Samo da nije tišina. Ne znam zašto me toliko smeta. Danas ponovo odlutam. Opet pričaš s nekim? Trgnem se. Kako znaš? Proizvela sam zvuk? Riječ? Usne ti podrhtavaju. I osmjehuješ se. Osmjeh. Razgovaram. Malo sa sobom. Više s njim. Ljudi daleki, ljudi bliski. I ne, nisam luda. Još. Samo ne volim tišinu. Tad je zazvonio telefon, a ja ne volim telefon Ma nije baš tako kao u pjesmi.jer više neverujem nikome. Ma nek se prekine tišina makar zvonila mašina Namesti glasi rekoh slušam te. A sa druge strane žice i brate da mi vidiš lice to nije priča to je muzika. Uopšte ne znam šta mi priča a znam da nečuh takav glas a to nije glas već pesma anđela. Nije da ne vjerujem. Ali taj glas… (osmjeh na usnama) |
Ivva, leptiri me na tebe podsjete.
Prvo, za tebe, jedna kafica. ;) Ne znam kako da ti napišem bajku (možda jednom) i utješim te, ali dopusti bar da ti poklonim priču o leptirima. Malo sam okljaštrila Marquezovih Sto godina samoće. Zanesem se kad god krenem prepisivati neki odlomak, ali to je zato što mi je svaka riječ prelijepa i ne mogu je izostaviti. Mislila sam staviti samo manji dio u kojem se spominju leptiri, ali… zašto ne iznijeti ovako lijepu priču o ljubavi. Ovo je moja omiljena knjiga. Podsjetila si me na nju svojim leptirima i sada je čitam ponovo. A ti? Jesi je čitala? - Nemojte se plašiti! – rekao sam joj šapatom. – Nije to prvi put da jedna žena poludi za čovekom. – Osetila se toliko nezaštićena da je napustila radionicu i ne pogledavši nove modele, i celu noć provela prevrčući se u krevetu i plačući od ogorčenja. Riđokosi Severoamerikanac, koji je, u stvari, počeo da je interesuje, ličio je na dete u pelenama. Bilo je to onda kad je primetila da žuti leptiri prethode dolasku Mauricija Babilonija. Već ih je ranije viđala, naročito u mehaničarskoj radionici, i pomislila je da ih privlači miris boje. Ponekad je osećala da lete iznad njene glave u pomračini bioskopa. Ali kad je Mauricio Babilonio počeo da je proganja, kao duh koji je samo ona prepoznavala u gomili, shvatila je da su žuti leptiri s njim imali neke veze. Mauricio Babilonio uvek je bio u publici na koncertima, u bioskopima, na bogosluženju, i njoj nije bilo potrebno da ga vidi da bi ga otkrila, pošto su joj ga pokazivali leptiri. Knjigu (i još ponešto) mi je otkrio muškarac zelenih očiju i zagonetnog osmjeha. ..... Međutim, tokom nedelje tako ju je zaokupila vatrena čežnja da je u subotu uverila oca da je ostavi samu u bioskopu i da se po nju vrati po završetku predstave. Jedan noćni leptir lepršao je iznad njene glave još dok su svetla bila upaljena. I tada se zbilo. Kad su se svetla ugasila, Mauricio Babilonio je seo do nje. Meme se osećala kao da se koprca u močvari opasnosti, iz koje ju je mogao spasti, kao što se dogodilo u snu, samo taj čovek koji je mirisao na motorno ulje i koga je tek nazirala u tami. - Da niste došli – rekao je – ne biste me više nikad videli. Meme oseti težinu njegove ruke na svom kolenu i shvati da su oboje u tom trenutku bili u stanju predavanja. - Ono što me odbija od tebe – nasmejala se ona – jeste da uvek kažeš točno ono što ne treba reći. Poludela je za njim. Izgubila je san i apetit i povukla se u duboku samoću, tako da joj je čak i otac smetao. Izmislila je ceo splet lažnih obaveza da bi prevarila Fernandu, izgubila je iz vida svoje drugarice, izdigla se iznad svih konvencionalnosti samo da bi se sa Mauricijem Babilonijem videla u koji bilo čas i na bilo kom mestu. U početku joj je smetala njegova grubost. Prvi put kad su se nasamo videli, na pustom polju iznad mehaničarske radionice, on ju je bez milosti doveo u jedno životinjsko stanje, od kojeg je ostala iscrpljena. Bilo joj je potrebno izvesno vreme da primeti kako je to takođe jedan oblik nežnosti, i tada je izgubila mir i živela samo za njega, luda od želje da se utopi u njegov zadah od ulja u ceđi, koji ju je ošamućivao. ..... Bila je to Pilar Ternera. Čim ju je spazila da ulazi, pogodila je njene najskrivenije razloge. - Sedi – reče joj. – Nisu mi potrebne karte da bih saznala budućnost jedne Buendije. Meme nije znala, i nikad nije ni saznala, da je ta stogodišnja vračara bila njena prababa. Ali, isto tako, ona joj to ne bi verovala ni posle surove stvarnosti kojom joj je otkrila da ljubavna žudnja može biti zadovoljena samo u krevetu. ..... Meme nije pokazivala nikakve znakove žalosti. Naprotiv, iz susedne spavaće sobe Ursula je primetila da je ritam njenog sna miran, da je staložena, da uredno jede i da je u svakom pogledu zdrava. Jedino što je probudilo Ursulinu radoznalost posle skoro dva meseca kazne bilo je da se Meme nije kupala ujutro, kao što su svi radili, nego u sedam naveče. Ponekad je poželela da joj skrene pažnju na škorpione, ali Meme je bila tako hladna prema njoj, verujući da je ona izdala, da je više volela da joj čukunbaba ne smeta svojim upozorenjima. U predvečerje žuti leptiri su zauzimali kuću. Svake večeri po povratku iz kupatila Meme bi nailazila na očajnu Fernandu kako pumpom za insekte ubija leptire. - Ovo je nevolja – govorila je. – Uvek su mi govorili da noćni leptiri prizivaju nesreću. Jedne večeri, dok je Meme bila u kupatilu, Fernanda je slučajno ušla u njenu spavaću sobu, i u njoj je bilo toliko leptira da se nije moglo disati. Zgrabila je nekakvu krpu da bi ih uplašila, i srce joj se sledilo od užasa kad je povezala noćna kupanja svoje kćeri sa oblogama od slačice koje su se vukle po podu. ..... Te noći straža je oborila Mauricija Babilonija kad je podizao crepove da uđe u kupatilo, u kome ga je Meme, između škorpiona i leptira, čekala gola i sva uzdrhtala od ljubavi, kao što je radila gotovo svake noći poslednjih meseci. Jedan metak zariven u kičmu prikovao ga je za krevet do kraja života. Umor je u starosti u samoći, bez jauka, bez protesta, bez želje za osvetom, mučen uspomenama i žutim leptirima, koji mu nisu davali nijednog časa mira, i javno žigosan kao kradljivac kokoši. Muškarac kojeg sam prvog voljela. UPDATE: Čini se da poslužujemo i alkohol. Pa ti biraj... |
|
Gotovo svakodnevno ulazim u vaše male svjetove.
Proučavam. Zapitkujem. I vi svraćate u moj. Posjećujemo se. Upoznajemo. Stvaramo predodžbu jedni o drugima.  Neki se razotkrivaju do kraja.Neki pišu pjesme, priče. Protkane zlaćanim nitima svoje osobnosti. Tražim ih. Ja… ja pišem. Osjećam potrebu. Odašiljem poruke. Neke stignu na cilj, budu shvaćene. Neke su upućene samo meni. Obogaćujete me. Izazivate emocije. Dok čitam ponekad plačem. Češće se smješkam. Htjela bi zavući ruku u ekran, promiješati i izvući vas. Znate vi o kome govorim. Ako ste se pitali tko je tvorac ovog svijeta… Upoznajmo se. Malo sam veća i podosta starija. Ali sebe još uvijek doživljavam ovako. Pa reci zašto ne bi htjela Svrati na kavu, ili kafu. Imati me za prijatelja Evo ja ću biti tvoj najbolji drug Pa svrati na kavu… Čekam te. |
Mit o muškarcima, centimetrima i pločicama u kupaoni
|
Stan u kojem živimo bio je prava ruševina kada smo uselili.
Napukli prozori, nepofarbani zidovi, tepison na podu (Ne znam koje boje. To svojstvo je odavno izgubio.), okrhnute pločice, strgani namještaj… Kad smo ga prvi puta vidjeli poželjela sam plakati. Spavali smo na podu, držali stvari u kutijama. Svakih nekoliko mjeseci uredimo dio. Sada je to veselo mjesto. Toplo. Prvi puta sam smjela bojati zidove u razne boje. Birati parkete. A trajalo je;). Crtati po namještaju. Ispisivati naša imena na vratima. Veliki prozori. Volim sjediti pored njih i promatrati svijet. Nikog određeno, i svakog pomalo. Muškarac nalakćen na prozor. Puši. Kad god pogledam. I sada je tamo. Dvoje. Ona leži na krevetu, a on… Ne, to neću gledati. Žena iznosi ručak na balkon. Da se brže ohladi. Sretni stanovi. I oni malo manje. Djeca u parku. Ne volim zavjese. Još prije mjesec-dva mislili smo da će nam kuća biti nedostupna godinama. Pa da sredimo stan… Na red su došle kuhinja i kupaona. Tražimo pločice, umivaonik, kadu… I nikako da se složimo oko veličine. Tražim malu kadu. Veća ne stane. On traži preveliku. Zna. Mjerio je. I ja sam, dragi. Neki dan doznala sam njegovu tehniku. Natjerala sam ga da dođe u kupaonu i izmjeri predamnom. Kako on mjeri? 1, 2, 3,… 8. I još malo. (To su bile pločice nad kadom.) Svaka pločica ima 15 cm. Znači, 120 i više… Hmmm… ali ovo su pločice 10x10. :) Kupnjom kuće prestali smo preuređivati stan. Sad je ona na redu. Ne želim useliti dok ne bude spremna da nas primi. Sređena i topla. U kući ću imati veliku kadu. S mjehurićima. Savjet dana: Ako kaže da je nešto izmjerio, a izgleda vam predimenzionirano, raspitajte se za tehniku. Savjet mjeseca. Uf, što mi dobro ide to savjetovanje!: Sviđaju li vam se djelići slika na vrhu ove stranice, prošetajte do restorana Paviljon i pogledajte izložbu mlade autorice. Dolazim u napast da nabavim još jednu njenu sliku. A i restoran je prvoklasan. Bez obzira odaberete li kavu, kozice, štrukle, pršut s dinjom ili hrskavu patku na crvenom kupusu sa suhim smokvama. I ne zaboravite zahvaliti šefu kuhinje. On to radi s puno ljubavi. |
|
Danas sam bila negdje drugdje.
Izopćena iz svog svijeta. Okružena ljudima u bijelom i zelenom. Priče. Snovi. Okrugli trbusi. Plač djeteta. Tuga u očima. Ponovo nula. Bol. Strah. Osmijeh. Nemoć. Vibracije na stomaku. Zabrinutost u pogledu. Hoću li biti dobro? Da, doktore… Jaka sam. Hvala što pitate. I pamtite. A ti. Ti... Zagrli me jače... Rekla je - Sve je u redu, Rekla je - Zagrli me jače, Rekla je - Nije mi ništa, I tek je onda počela da plače Rekla je - Nemoj da brineš, Rekla je da nije važno, Rekla je - Brzo će proći Samo me zagrli snažno |
Ted: - I thought you knew how to read a map. Emmett: - Of course I know how to read a map. You go down this road, make a left at up yours, and then continue on about three miles to go fuck yourself. Tako i Sanja čita mape. :))) Snalaženje u prostoru i vremenu mi nije jača strana. Da shvatim gdje sam i kuda trebam krenuti potrebno je "ući u kartu". Uživiti se. Savjeti za lakše snalaženje: 1. Pronađite mjesto na kojem ste. 2. Nađite cilj. 3. Odredite put (barem smjer u kojem krećete). 4. Stavite prst na polazišnu točku. 5. Okrenite se u pravcu u kojem krećete. 6. I kartu okrenite u tom pravcu. 7. Slijedite prstom po karti svoje putešestvije u zbilji. 8. Ako skrenete desno, i kartu okrenite u desno. Ako skrenete lijevo... (ma shvatili ste) 9. Zalutate li, uvijek možete krenuti sa savjetom broj 1. Dodatna opcija za posebno smotane: Bacanje mrvica kruha za sobom, preporučljivo. |
Frenki (3)
|
Sastavili ga jesmo. Udahnuli mu ono nešto.
Kako vrijeme prolazi voljeno biće se razvija. Odvaja. Otkriva sitnice koje ga vesele. Vama nebitne. Njegova glad za novim ne zamire. Sve je više svoje. Osebujno. Ispituje. Traži korijene. Njegovo stvaranje i postanak ga ushićuju. Zašto i vi više niste slični njemu? Može li i on stvoriti družicu? Traži od vas da mu predate tajnu nastanka. Hoćete li mu je otkriti? Na vama je. Ja svome otkrivam. Ionako bi i sam shvatio. Nastao je od mene. Iz mene. Oblikovala ga je moja mašta, potreba, ljubav…. Ne zaboravite da i vi imate mogućnost promjene. Samog sebe. Kako bi inače stvorili njega? I pustite se… Dopustite mu da spozna, da odluči. Trebam slobodu. Zahtijevam slobodu. Kada se osjetim ugroženo, bježim. Mene nitko ne može imati. Barem tu slobodu i on zaslužuje. Neki kažu da su sve prave ljubavi tužne. Ova nije. Bez obzira hoće li odlučiti ostati ili nastaviti začarani krug prilagodbe s nekim drugim. Voljeli ste i bili voljeni. I to je sve. Ono sve što znaš o meni, to je stvarno tako malo… |
Queer as Folk
Brian: - How old are you really?
Justin: - 20, 19, 18… Brian: - What is this, a missile launch? Justin: - 17. Kad smo već kod prolupanosti... Gledate li? Meni je baš… mmm… UPDATE: (prigodan vic) Dvije vampirke uđu u sobu. Skinu se gole i zauzmu pozu 69. Nakon nekog vremena ustanu, i jedna reče: - Vidimo se opet za 28 dana. Zašto prigodan? Razgledaj moj svijet. ;) UPDATE 2 (vrijedna sam danas): Izludila me cimerova muzika. Pustila svoju. Random. Nek' on malo pati! ;) Prva stvar – EKV: Radostan dan. kakav radostan dan a više o ti imaš svoj strah vidite kod Ivve. kakav radostan dan |
|
Igraju Drakula i Frankenštajn poker u leševe.
Kaže Drakula: - Puk'o sam, nemam više nijednog. - Šta kenjaš, pun ti podrum leševa? - A tooo! To su šećeraši, čuva ih keva za pekmez. Lepensky objavio (slučajnim odabirom). Ali nekako mislim da mu je mjesto ovdje. Ide mi uz seriju postova (Drakula, Frenki(1), Frenki(2)). Ne ljutiš se, Lepy? ;) |
Frenki (2)
|
Sastavili ga jesmo.
Vidim da vas brine što je Frenki zasada samo ljuštura. Biće tek stvoreno je prazno. Nema sjećanja, iskustava, želja, principa. Pretpostavimo sljedeće. Ovo je aksiom. Ne dokazuje se. (Vjerujte mi.) Dok smo neživu tvar vraćali u život udahnuli smo joj mogućnost brzog prikupljanja i procesiranja informacija. Nastavite oblikovanje entuzijazmom s kojim ste pažljivo odabirali opipljive dijelove, Uložite vrijeme. Strpljivost. Na početku će se napredak činiti sporim. Ulagati ćete puno. A pomaci će biti mali. Prvo će vas oponašati. Oprezno! Upijati će vaše riječi. Pokrete. Zatomite sve što ne želite da preuzme. Psovke, svađe, predbacivanja… Razgovarajte. Čitajte mu. Pustite muziku. Naučite ga kako da pleše. Podučite ga kako odabrati vino koje pristaje uz večeru. Kako vam laskati kada se osjećate samo i nevoljeno. Pokažite mu kako se voli. Ljubi. Prelazite njegovim rukama po svom tijelu. Uzvraćajte mu nesmanjenom žestinom. Usmjerite ga gdje treba staviti ruke da vas izludi. Što prošaputati. Otkrijte mu i najskrivenije maštarije. On sigurno neće osuđivati. Vas. Učitelja. Stvoritelja. Smiješite se. Draškajte mu maštu. Razvijajte logiku. Neka se osjeti posebnim. On to i jest. Za vas. Tada… desiti će se čarolija. Iskra u očima. I shvatiti ćete da se odvojio. Postao neovisan. Razmišlja, donosi odluke… Ponosni ste na svoje djelo. Osmjehujete se. Snovi o sretnoj budućnosti napokon će se ostvariti. Ili...? tip: nastavlja se… |
Frenki (1)
Priča o još jednom savršenom muškarcu.
Frankenstein. Za prijatelje - Frenki. Ne tražite ga uzalud. Sastavite ga. Sami birate kostur (al' doslovce - kostur). I onda ga nadogradite. Obratite posebnu pažnju na pojedinosti. Ne škrtarite vrijeme tražeći ono što uzrokuje da osjetite leptiriće u stomaku. Meni su bitne ruke. Njegovane, dugih prstiju. Osmijeh. Oči. Pogled dubok. Rendgenski. Kad me gleda da… vidi. UPDATE (hvala Ivva): Glas. Dubok, muževan, očaravajući. (za ideal vidi post). Gdje nabaviti dijelove? Originalna legenda kaže da su mrtvačnice dobar izvor. Samo pazite da ne uzmete previše odstajalu robu. Ako otimate od živih primjeraka, preporučujem toljagu umjesto anestezije. Budite brzi. I nježni. :) Sada sve to sašijete. Dobro razmislite kud šta ide. Svaka poštena žena zna šivati. Dobro, dobro… ja ne znam. Ali neka vaša prijateljica sigurno zna. Khmm… kad razmislim... Dajte oglas! Preostaje još samo da mu udahnete čudo života. Probajte poljupcem. Umjetnim disanjem. Masažom srca. Udarom struje. Nešto će već upaliti. Tehnika varira ovisno o tome kako ste ih precizno sastavljali i za koji tip ste se odlučili. Samo… dobro razmislite kakvo ćete čudovište sastaviti. Jednom stvoren bit će vaš zauvijek. Za muške čitaoce: recept primjenjiv i na ženske Frenkete. (Ne-nagradno) pitanje publici: Postajem li premorbidna? |
Prvotna maštanja o ljubavi.
Ne. Krivo. Tada nisam bila svjesna da postoji ljubav. Nevidljiva poveznica muškarca i žene. Možda bolje… maštanja jedne klinke. Općenito. Fasciniralo me naizgled neobjašnjivo. Tajnovito. Bajkovito. Shvatila sam da su knjige (uz bakine priče) nepresušan izvor čuda. Vještice i čarobnjaci. Magija uzrokovana nerazumljivim riječima, mahanjem čarobnog štapića. Pokušavala sam pronaći te riječi. Bezuspješno. Smišljala svoje. Ni to nije upalilo. Ne znam ni gdje se čarobni štapići prodaju. Najdojmljivije biblioteke vidjela sam u filmovima, smještene u velikim kućama, starim dvorcima. Dvorci su iza polica s knjigama skrivali tajne prolaze. Paučina po zidovima. Labirinti. Baklje. Svaki ima priču. Film. Crno bijeli. Zagonetni muškarac čudnih sklonosti. Hrani se krvlju. Spava u kovčegu. Izbjegava sunčanu svjetlost. Putuje olujnim morima. Plaši se češnjaka, svete vode, križeva i drvenih kolaca. Htjela sam ući u film. Opčiniti ga. Živjeti noću. Šćućuriti se uz njega u kovčegu danju. Dopustiti mu da me štiti. Gristi. Grebati. Opijati se krvlju. Letjeti. OGLAS - traži se! Crna mačka. Čarobni štapić. Stihovi za magijanje. Muškarac oštrih kutnjaka s averzijom prema češnjaku. Imućan. Čitaj: dvorac prepun tajnih prolaza. Prednost starijim (dvorcima). Ili barem… maštovit, nesvakidašan i nadasve čudan. |
Kada ste zadnji put pripitomili? Bili pripitomljeni?
Poduži odlomak. Cijelo poglavlje, točnije.
Nisam se mogla odlučiti za svega nekoliko rečenica. Svaka je prekrasna. I ima za mene neko značenje. Tada se pojavi lisica: - Dobar dan - reče lisica. - Dobar dan - učtivo odgovori mali princ koji se okrete, ali ne vide ništa. - Evo me ovde - reče jedan glas, pod jabukom. - Ko si ti? - upita mali princ - Vrlo si lepa... - Ja sam lisica - reče lisica. - Hodi da se igramo - predloži joj mali princ. - Tako sam tužan... - Ne mogu da se igram s tobom - reče lisica - Nisam pripitomljena. - Ah! Izvini - reče mali princ. A onda, razmislivši, dodade: - Šta znači to "pripitomljena"? - Ti nisi odavde - reče lisica - šta tražiš? - Tražim ljude - reče mali princ. - Šta znači to "pripitomiti"? - Ljudi imaju puške - reče lisica - i oni love. To je prilično nezgodno! Ali oni gaje i kokoši. Po tome su zanimljivi. Tražiš li kokoši? - Ne - reče mali princ. - Tražim prijatelje. Šta znači to "pripitomiti"? - To je nešto što se davno zaboravilo - reče lisica. - To znači "stvoriti veze"... - Stvoriti veze? - Naravno - reče lisica. - Ti si za mene samo mali dečak sličan stotinama hiljada drugih dečaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama hiljada lisica. Ali, ako me pripitomiš, bićemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svetu. Ja ću za tebe biti jedina na svetu... - Počinjem da shvatam - reče mali princ. - Postoji jedna ruža... mislim da me je pripitomila... - To je moguće - reče lisica. - Čega sve nema na Zemlji... - Ah! to nije na Zemlji - reče mali princ. Lisica je izgledala vrlo radoznala: - Na nekoj drugoj planeti? - Da. - Ima li lovaca na toj planeti? - Ne. - Gle, pa to je zanimljivo! A kokoši? - Ne. - Ništa nije savršeno - uzdahnu lisica. Ali lisica se ponovo vrati na svoju misao: - Moj život je jednolik. Ja lovim kokoši, ljudi love mene. Sve kokoši su slične, i svi ljudi su slični. Meni je dakle, pomalo dosadno. Ali, ako me pripitomiš, moj život će biti kao obasjan suncem. Upoznaću bat koraka koji će biti drukčiji od svih ostalih. Drugi koraci me teraju pod zemlju. Tvoj će me kao muzika pozivati da iziđem iz rupe. A zatim pogledaj! Vidiš li, tamo dole, polje puno žita? Ja ne jedem hleb. Za mene žito ne predstavlja ništa. Žitna polja ne podsećaju me ni na šta. A to je žalosno! Ali ti imaš kosu boje zlata. Biće divno kada me pripitomiš! Žito, koje je pozlaćeno, podsećaće me na tebe. I ja ću voleti šum vetra u žitu... Lisica ućuta i dugo gledaše malog princa: - Molim te... pripitomi me - reče ona. - Vrlo rado - reče mali princ - ali nemam mnogo vremena. Treba da pronađem prijatelje i da se upoznam s mnogim stvarima. - Čovek poznaje samo one stvari koje pripitomi - reče lisica. - Ljudi nemaju više vremena da bilo šta upoznaju. Oni kupuju gotove stvari kod trgovaca. A kako trgovaca nema koji prodaju prijatelje, ljudi više nemaju prijatelja. Ako hoćeš prijatelja pripitomi me! - Šta treba da učinim? - upita mali princ. - Treba da si veoma strpljiv - odgovori lisica. - Najpre ćeš sesti malo dalje od mene, eto tako, na travu. Gledaću te krajičkom oka, a ti nećeš ništa govoriti. Govor je izvor nesporazuma. Ali, svakog dana sešćeš malo bliže... Sutradan mali princ ponovo dođe. - Bilo bi bolje da si došao u isto vreme - reče lisica. - Ako dolaziš, na primer, u četiri sata popodne, ja ću biti srećna već od tri sata. Ukoliko vreme bude odmicalo biću sve srećnija. U četiri sata biću uzbuđena i uznemirena; upoznaću cenu sreće! Ali ako budeš dolazio kad ti padne na pamet, nikada neću znati za koji čas da spremim svoje srce... Potrebni su čitavi obredi za to. - Šta je to obred? - upita mali princ. - I to je nešto što se davno zaboravilo - reče lisica. - To je ono što čini da se jedan dan razlikuje od drugog, jedan čas od drugih časova. Kod mojih lovaca, na primer, postoji jedan obred. Oni četvrtkom igraju sa seoskim devojkama. Četvrtak je, dakle, divan dan! Idem u šetnju čak do vinograda. Kad bi lovci igrali kad im padne napamet, svi bi dani ličili jedan na drugi, i ja ne bih uopšte imala odmora. Tako mali princ pripitomi lisicu. A kada se dan rastanka približi: - Ah! - reče lisica... - Plakaću. - Sama si kriva - reče mali princ - nisam ti želeo nikakva zla, ali ti si htela da te pripitomim... - Naravno - reče lisica. - Ali ti ćeš plakati! - reče mali princ. - Naravno - reče lisica. - Znači, time ništa ne dobijaš! - Dobivam - reče lisica - zbog boje žita. Zatim dodade: - Idi pogledaj ponovo ruže. Shvatićeš da je tvoja jedinstvena na svetu. Vrati se onda da mi kažeš zbogom, a ja ću ti pokloniti jednu tajnu. Mali princ ode da ponovo vidi ruže. - Vi uopšte ne ličite na moju ružu, vi još ništa ne značite - reče im on. - Niko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama hiljada drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svetu. Ruže su se osećale veoma nelagodno. - Lepe ste, ali ste prazne - reče im on još. - Čovek ne može da umre za vas. Naravno, običan prolaznik poverovao bi da moja ruža liči na vas. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam ja nju zavoleo. Zato što sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam njoj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusenice (sem one dve-tri radi leptirova). Zato što sam nju slušao kako se žali, hvališe ili kako ponekad ćuti. Zato što je to moja ruža. I on se vrati lisici: - Zbogom - reče joj on... - Zbogom - odgovori lisica. - Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati. - Suština se očima ne da sagledati - ponovi mali princ da bi zapamtio. - Vreme koje si uložio oko tvoje ruže čini tu ružu tako dragocenom. - Vreme koje sam uložio oko moje ruže... - reče mali princ da bi zapamtio. - Ljudi su zaboravili tu istinu - reče lisica. - Ali ti ne treba da je zaboraviš. Ti si zauvek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za tvoju ružu... - Ja sam odgovoran za svoju ružu - ponovi mali princ da bi zapamtio. Antoine de Saint-Exupery: Mali Princ Stvaranje veze. Biti poseban. Jedini na svijetu. Jedini za Nekog. Zahtjeva vrijeme. Strpljivost. Obrede. Koji su vaši? Završetak čina pripitomljavanja je početak ili kraj? Brinete za veze? Održavate ih? Volim igru. Bliskost. Obrede. Samo nama znane sitnice. A kasnije… ako se izgube, ako odu… Ne žalim. ...zbog boje žita… Možda plačem. Dopusti mi da budem lija. Pripitomi me. |
|
Hladni, magloviti dani.
Izazivaju sjetu. Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, i volim te usput, ko da sanjam, kao mnoge druge na toj zemlji. Stihovi Jesenjina. U noći. Izgovoreni glasom muževnim i očaravajućim. Poslušajte. I sve dobiva smisao. Voljela bi da si tu. Pored mene. |