Spremam ti se pisati ima već puno godina.
Al' znaš mene smotanu. Uvijek nešto.
Na početku nisam znala ni crtati, ni pisati, ni šarati.
Crtanje sam svladala, ali tko bi skužio moje apstrakcije.
Naučim slova samo da ti napišem pismo. Nitko mi nije znao reći tvoju adresu. Tuga prevelika!
Otad te ponekad čekam u zasjedi ne bi li te susrela dok posjećuješ dimnjake. Da popričamo.
Nisi bio baš darežljiv svake godine, ali opraštam ti. Nisi ni mogao znati što želim.
Pisma nisu stizala.
Nisi znao ni jesam li dobra. Mada... mogao si upotrijebiti svoje moći i saznati.
Ove godine se dosjetim.
Možda je ne znam tvoju adresu, ali ti sigurno čitaš moj blog! Pa da ti pomognem…
Ne znam kako si znao da sam ove godine bila posebno dobra i poslao mi predujam u obliku maličkog mp3 playera. Tko ti je prišapnuo da to želim? Pitam se, pitam… :)
Sad kad si se istrošio, zaželjeti ću neke skromnije želje.
Znaš, kad se spuštaš saonicama s planina, moja garaža, moja Alibabina pećina ti je usput.
Ostavi biserje i drago kamenje, ćupove pune zlatnika, kovčege s dragocjenostima.
Ponesi samo note i stare fotografije. Nedostaju mi.
Ostaviš ih ispod bora?
A pored njih malu plavu crticu.
Da budem sigurna kako ćeš pročitati ovo, šaljem ti kopiju i e-poštom (valjda si se u međuvremenu modernizirao).
Pozdravi sobove, patuljke i Bakicu.
Zauvijek Tvoja mala Sanja
Post je objavljen 17.12.2004. u 23:55 sati.