Jutra se nižu jedno za drugim.
Razmjenjuju poruke, misli, upoznaju se.
Nitko je ne zna tako... Osim možda...

Traži li je On, skoro zaboravljen, zatomljen duboko.
Isti izrazi, razmišljanja, način na koji ophodi s njom.

Jutra više ne završavaju tuširanjem i prvom kavom, odlaskom iz stana. Protežu se kroz dan.
Uhvati se kako se osmjehuje dok razmišlja o njemu, strancu.
Ne može dočekati sljedeći dan, novu poruku.

Kako zna što treba reći? Što ona želi čuti?
Osjeća njegovu prisutnost.

I uvijek nezaobilazno "tražio sam te..."
* * *
Protegnula se i osjetila ga iza sebe.
Prislonila se bliže, privila i zadovoljno promrmljala.
Njegov dah draškao joj je vrat, trnci prolazili tijelom.
Grudi joj nabreknu. Ritam srca se ubrza, disati postaje sve teže.
Njegova ruka obavijena oko struka. Klizi sve niže.
Izvija se.
Još malo, dragi.
Ispruži ruku iza leđa. Približiti ga, osjetiti jače.
Iza nje praznina. Osjeća kako ponire.

Samo san.

"ušetao si mi u snove, pronašao me..."
* * *
Stranac.
Bez obličja.
Prisutan, stvarniji od gomile ljudi koju susreće.
Jedan od njih? Možda.

On? Vjerojatno.
Nije ga vidjela dugo, izbjegavala je njihova mjesta.
Nikada kasnije nije postavljala pitanja. Uljudno se pozdravljala sa zajedničkim poznanicima. I nastavila dalje, prije nego pitaju...
Strah.
Ako se susretnu, kako skrenuti pogled od njegovog?
Vidjet će vlastiti odraz u njenim očima.
Osmjeh i... veliko nedostaješ.

Želi li ponovo?
* * *
"Poznajemo li se?"
"Znam što radiš kada ustaneš. Koliko šećera stavljaš u kavu. Kako ne voliš ljude u gomili. Razbarušiš kosu gotovo prije nego je počešljaš. Znam te."

"Da, ali... jesmo li se sreli?"
"Susrećem te. Ti si prva na koju pomislim izjutra, prije nego otvorim oči. I zadnja kojoj uputim misao prije nego zaspim. I sada si tu, sa mnom."

"Znaš što mislim."
"Možda. A možda te samo podsjećam na nekog dragog. Možda i ti mene podsjećaš."