Noga ispred noge... noga ispred noge... noga ispred noge...
Jedan-dva... jedan–dva... jedan–dva... tri–četiri... Ruke su iza leđa, desnom pridržava lijevu. Pomalo pognuto gleda nezainteresirano u stazu ispred sebe. Dok korača, glavu klati lijevo–desno... lijevo–desno... suprotno od noge koju pruža. Zelene cipele na vrhu se sužavaju i uzdižu u zavijutak, a na krajevima srebrni zvončići. Zvon-zvon... zvon-zvon... Na glavi dugačka kapa s cuflekom na vrhu. Odora boje šume, malo predugi rukavi i široke nogavice. Vilenjak maleni to je pravi. Mrmlja u bradu nerazumljivo i zabrinuto. Što mu se desilo? Proplanak ostaje iza njega, zalazi u šumu. Zastane i oštro skrene sa staze. Kad naleti na gusto šipražje ili srušena debla skrene ponovo. Presijeca nedavno pređene pute, vrti se u krug. Glas mu prelazi iz skroz nerazumljivih zvukova u pomalo smotani monolog. - Gdje ja biti prije? Ja naći! Sam se gubio. Tu ne biti. Ja gubio! Što naći? Tražiti. Imalo, a nema više. Nisam. Samo gubila. Nailazi na potočić i malo sjedne da se odmori. Skida cipele i šarene čarape, spušta noge u vodu. Na svakom stopalu sedam prstiju meškolji se u vodi. Umorno ih promatra i promišlja. Zbrkane riječi su njegov uobičajeni tok svijesti, bruje u glavi. Što? Traži. Ne. Što gubio? Nema. Gdje? Fali. Nađi. Luta već puno dana i traži. Zaboravio je kada i od kuda je krenuo. S vremenom je zaboravio i što traži. Samo zna da mora dalje. Dok ne pronađe. Jedino što primjećuje je neimanje izgubljenog. Ni šuma, ni vjetar, ni slap, ni maleni zečić što presječe mu put, ništa za njega ne postoji. Satre ga umor i nakon dugo vremena osjeti potrebu za snom. Legne na mekano lišće i usne. Sanjao je zvijezde na vedrome nebu, dvije ruke koje se nježno drže i stare zajedno, pretvaraju se u prah. Pa pustinja, deve, oaza, ćup vode koji mu pruža djevojka kojoj marama otkriva samo oči. Odsjaj mjeseca, let, oceani, izgubljeni gradovi i potopljene civilizacije. Ledenjaci, pingvini, kitovi, pješčane obale, palme. Gradovi, mostovi, oluje, gromovi, uspavanka, nestanak struje, tama, svitanje, rosa. Krikovi, plač djeteta, štala, zvijezda. Ponovo zvijezde. Probudio ga je cvrkut ptica. Predugo nije čuo ništa osim vlastitog mrmlja. Sunce je ponovo sjalo i nesebično ga grijalo. Tražeći nešto nekada davno bitno, zaboravio je sve ostalo. Tražio je čarobnu prašinu ljepote življenja, a cijelo vrijeme je bila u njemu. Sad kad zna svrhu potrage, kreće na novi zadatak. Obasipati će svijet vilenjačkim prahom, bacati ga bićima pred oči da im približi zvijezde. * * * * WUUUSHH! * * * WUUUSHH! * * * * |
Dan je bio samo još jedan u nizu napornih i iscrpljujućih.
Snatri o tome da ujutro ostane dugo u krevetu, probuđena toplinom sunčevih zraka. Odmoriti se i naspavati trenutno izgleda tako božanstveno i nedostižno. Noć i magla je zapljusnu na izlasku iz zgrade u kojoj se nalazi njezin ured. Magla je tako gusta da svjetlost uličnih lampi ne dopire do tla. Jedva razaznaje put. Tu je. Čeka je. Srebrni auto stoji parkiran na kolniku. Otvara stražnja vrata i ulazi. Muškarac na mjestu vozača se okreće, ali ona samo legne na stražnju klupu i pokrije glavu rukama ne bi li spriječila svjetlost da joj uđe u oči. - Molim te, ništa me ne pitaj. Samo me odvezi doma. Prvo nekoliko trenutaka ništa, pa okretanje ključa u bravi, zvuk motora i auto krene. Iz zvučnika dopire lagana muzika, a ugodna toplina i miris koji je podsjeti na borovu šumu ispune unutrašnjost automobila. Ne sjeća se kada je stavio miris. Brujanje motora i trešnja dok polako klize kroz maglu opuštaju je i uspavljuju. Treba joj topla kupka i tableta protiv glavobolje. Loš, ali brz i djelomično učinkovit nadomjestak za san. Zadrijema malo. Automobil staje, ali motor i dalje radi. Protegne ramena, pridigne se i pogleda kroz prozor automobila. Magla. - Gdje si nas dovezao? Kod tebe ili mene? – upita. Svrne pogled ka muškarcu na prednjem sjedalu i susretne se sa nepoznatim licem koje je promatra. Preumorna da bi paničarila pokušava srediti misli. Suze krenu niz obraze, bez glasa i jecaja. Slike ne tako davne prošlosti vrtoglavo pristižu i poslože se. Onaj za kojeg je zamijenila stranca više nije dio njenog života. Umor i automobil parkiran na mjestu gdje ju je toliko puta čekao uzrokovali su ovu apsurdnu situaciju. Neznanac ugodnim glasom započne pričati. - Izgledali ste izgubljeno. Pomislio sam ako vam se obratim, pobjeći ćete. Ponudi prijevoz. Možda bi radije da joj pozove taxi? Nalazili su se blizu omiljenog mu kafića. - Želite li popiti kavu se mnom? Ne otkrije mu da stanuje u blizini. Pokupi stvari, zahvali se i nestane u noći. - * - - * -- * -- * - - * -- * -- * - - * -- * -- * - - * -- * - Sljedeće jutro dok je držao šalicu sa kavom i čitao dnevne novine u tom istom kafiću ugledao je poznatu siluetu kako ulazi i pozdravlja konobaricu. - Uobičajeno, molim te. Sinoć mu nije htjela odati da je to mjesto gdje i ona ispija kave. Znala je da će uskoro ponovo susresti te tople oči. - Slobodno? – upita kad mu se približi. I nakon što je klimnuo, sjedne. |
Jučer je Udruga Roda na svojim stranicama objavila poziv na javno okupljanje i mirni prosvjed dana 15. siječnja 2005. godine u 11 sati u parku Maksimir (kod glavnog ulaza) pod nazivom Svako dijete je dar, kao odgovor na brošuru HBK "Dijete dar ili stvar - istine i zablude o umjetnoj oplodnji" tiskanu u 140.000 primjeraka, namijenjenu distribuciji obiteljima prigodom blagoslova kuća.
Namjera je fotografirati skupinu djece, od kojih su neka začeta postupkom medicinski potpomognute oplodnje i provokativnim pitanjem "pogodite tko je stvar, a tko dar?" još jednom podcrtati činjenicu koja bi svima trebala biti jasna - svako dijete je dar. Pročitajte više o tome zašto prosvjed... A ako vam još uvijek nije jasno, odvojite malo vremena i svratite na priče. Neke imaju sretan završetak, a neke su pune boli i čekaju da sretni dio priče tek bude napisan. Moje priče tamo još nema. Čekam sretni završetak. Čekam da je napišem u cijelosti. Do tada je ovaj svijet moja priča i moje utočište. Udruga Roda pokrenula je i akciju Čudesne bebe o kojoj ste već mogli čitati i na ovim stranicama. Želite li sudjelovati u sretnom završetku neke priče? Podržite akciju. UPDATE: Jeste li vidjeli priču Dijete je dar? |
Veliki točak se vrti
i odvodi sa sobom drvene konjiće, kočije i šarene autiće učvršćene debelim šipkama. Ponovo ih vraća, i odvodi… A na njima likovi. Djevojčica široko otvorenih očiju grčevito se drži za stup i zirka okolo. U ruci drži plišanog zeku, za uho… Oskudno odjevena djevojka pjevuši, pleše i izvija se oko stupa. Visoke potpetice i gole grudi. Klaun u šarenom odijelu. Šminka – suza i osmjeh od uha do uha, okrugli crveni nos i puno prevelike cipele. Žonglira narančama. Žena velikog okruglog trbuha. Miluje ga rukom, uspravno sjedi i zadovoljno se osmjehuje. Djetešce jurca okolo i utrkuje se s vrtuljkom. Autić u rukama, bruuuuumm… i prestiže. Umorna i iscrpljena žena zgrčena na podu. Suze joj klize niz obraze, jecaji i ramena koja podrhtavaju. Polu-žena polu-dijete musavih obraza liže sladoled koji se brzo topi i klizi niz ruke. Hajde, dragi… poigrajmo se. Koga ćeš večeras izvući? |
Zvukovi u tami probijaju se kroz lepezu snova. Samo se promeškoljila.
Udovi su se ukočili od hladnoće. Neartikulirani zvukovi postaju sve glasniji. Tapka rukom oko sebe i traži poplun da se utopli, ali ne nalazi ga. Polako se razbuđuje. U nosnicama miris mokre zemlje i zgažene trave. Sigurno su kosili travnjak. Proteže se. Bole je leđa, ukočila se. Rukom i dalje luta. Osjeti nešto tvrdo i oštro poput kamena. Polako otvara oči. Okružena je mrakom, oči se privikavaju na tamu i nadzire udaljenu svjetlost nalik na plamen. Odjednom shvati da nije u svom krevetu. Nalazi se u nekoj pećini. Nije sama. Pogrbljene spodobe se nezgrapno kreću. Umjesto pidžame u kojoj je zaspala, na njoj je maleno pokrivalo od kože. Opipa stopala. Nedostaju i plavo-zelene tople čarape. Obuzima je strah. Oči postaju sve veće, otvara usta i prije nego što je zvuk prodro kroz ždrijelo pokrije lice rukama. Ogledava se oko sebe. Pobjeći! Ustaje. Teško hoda. I ona je pogrbljena. Sigurno posljedica noći provedene na tlu. Stvorovi se okupljaju oko vatre. Mješavina mirisa mesa koje se peče, vlage i smrada prostire se pećinom. U glavi jedno pitanje stvara drugo, a odgovora nema. Odšepesa u smjeru suprotnom od vatre. Ogledava se i okrzne neku od spodoba. Panika. Uhvaćena je! Stvor nešto promrmlja i nastavlja dalje. Mora biti opreznija, neće više biti takve sreće. Na izlazu iz spilje ugleda sunce na izlasku. Stotinjak metara dalje nalazi se jezero. Uputi se u tom smjeru. Grlo joj je skroz suho. Ne može izgovoriti ni riječ, proizvesti zvuk. Pored vode je. Saginje se i rukom grabi vodu. Prinosi je ustima. Tek sada vidi kako joj je ruka dlakava i nezgrapna. To mora biti san. Samo da se razbudi, umije i sve će biti dobro. Otpije gutljaj vode i pruža ruku da zagrabi ponovo. Lik joj se zrcali u glatkoj površini jezera. Neko strašno dlakavo stvorenje koje je promatra iz vode! Voda curi kroz prste i zamućuje sliku. To je ona! Viče. Pomozite! Jedini zvuk koji proizvodi je neartikulirano urlikanje. UPDATE: Ne, nije ni san, ni noćna mora. Samo priča (bez nastavaka). |
neki novi klinci
"ima devojčicu od dva tjedna i uči je da spava…" pogled prema njemu oči zaiskre i prepune se suzama utroba se grči žar kola žilama i tjera na izvijanje bol pronalazi prečice kojima brzo putuje podmukli ritam tam-tam bubnjeva u sljepoočnicama i pitanje… kako je moguće da je tolika ljubav nesposobna stvoriti dijete? pripije mu se bliže da ne nestane |
Nije ga vidjela tjednima.
Otišao je poslovno na nekoliko dana. Projekt na kojem je radio odjednom je prerastao u pravu moru i zarobio ga daleko od nje. Jedini kontakt bili su razgovori koje su ponekad vodili noću. Telefonske linije često su pucale. Veza se ne može uspostaviti. Korisnik nije dostupan. Čekala je budna satima nakon tupog zvuka u slušalici tuuu… tuuu… Gledala telefon tjerajući ga da zazvoni. Zaspala bi pred jutro dok se mrak povlačio iz sobe. Prijatelji su je pozivali da izađe, a ona je ljubazno odbijala smišljajući nemaštovite isprike. Sjedila je doma i kao hipnotizirana promatrala telefon. Nekoliko takvih dana i više nije funkcionirala. Trzala se na zvuk zvona. Nakon prvog šoka zbog odvojenosti shvatila je kako joj odgovara imati vremena samo za sebe. U jednom trenutku prestala je biti ona i postala oni. Izgubila sebe kao jedinku. Odlučila se ponovo pronaći. Nazvala je nekolicinu prijatelja. Uslijedila su zajednička druženja, večere, kupovine. Već dugo nije ništa odlučila bez njegova odobrenja. Sjetila se zadovoljstva donošenja samostalnih odluka. Sparni ljetni dan. S velikim naporom vuče nogu za nogom i mašta o tome kakvo će osvježenje biti prohladni tuš i sladoled od vanilije koji je čekaju doma. Sutradan je uzela slobodno. Užurbani ljudi prolaze pored nje. Te sandale. Kako ju je prodavačica samo uspjela nagovoriti da kupi nešto tako elegantno i neudobno. Stane ispred izloga da prebaci teret iz jedne u drugu ruku i promeškolji stopala koliko su to uzane cipele dozvoljavale. Kroz prozor izloga ugleda kratku svijetloplavu haljinu. Takve je rado nosila prije koju godinu. Krene dalje, ali se zaustavi i pomisli zašto ne. Ulazi u dućan i isprobava haljinu. Izgleda poput djevojčice. Puno bolje od pojave ozbiljne poslovne žene. Sad još samo treba ugodne sandale. Žute, zelene, roza… samo da nisu dosadne ili neudobne. Ugodi si i opustoši omiljeni dućan. Sva tri para, molim. Može kartica? Dan kasnije ostaje duže u krevetu. Klima je uključena, kava i knjiga prave joj društvo. Lagana muzika iskrada se iz zvučnika. Mogla bi satima tako. Prošeta stanom, baci brzi pogled na sadržaj frižidera i shvati kako mora obnoviti zalihe. Oblači novu haljinu i zelene sandale, ubacuje novčanik i ključeve u torbicu. Zaleti se do tržnice, kupi potrepštine i pročita novine (još jedna kava, naravno). U odsjaju izloga ugleda odraz vlastite figure u lepršavoj haljinica i zadovoljno se nasmiješi. Požuri doma skuhati ručak. Ulazi u zgradu. Vrata lifta se zatvaraju, potrči... FAK! Vrećice su teške. Možda bolje da krene pješice. Muška ruka izvlači se kroz vrata i sprečava ih u zatvaranju. Izvolite. Nasmiješi se i zahvali. Što je rekao? Voli te? - osmjehne se sama sebi. Grozi se malih prostora. Gleda u pod. Zamka koja ubrzano prevaljuje visinsku razdaljinu do njezina stana naglo staje. Zašto se vrata ne otvaraju? Između katova su. Muškarac pokušava pokrenuti lift, uključiti alarm. Lupa na vrata. Vrijeme je meksičkih sapunica, malo stanara prolazi zgradom. Teško da će ih netko čuti. Panika se rađa u zakulisnim vijugama njezina mozga. Ne zna kuda bi sa sobom. Ne može šetati lijevo-desno, premalo mjesta. Naslanja se u kut i nesvjesno klizi prema dolje. Čučne. Nježno joj dodirne ruku. Dobro ste? Sad jesam, odgovori. Samo ne volim krletke. Mislim da ćemo neko vrijeme provesti ovdje. Tek tada ga promotri. Visok, tamnoput, očiju koje se osmjehuju i ulijevaju povjerenje. On otvara teme kako bi joj svratio misli. Svjesna je toga, no razgovor ipak pomaže da se opusti. Nedostaje zraka, postaje sve toplije. Kapljica znoja klizi mu polako iz kose, pored krajička oka niz obraze. Da je malo bliža oku mogla bi se zamijeniti za suzu. Pruži ruku, dotakne mu obraz i palcem miče znoj. On nagne glavu prema ruci i zadrhti. Uplašili ste se? Ne skida ruku s njegova obraza. Njegove su na njenim koljenima. Primiče joj glavu i ostavlja poljubac na obrazu. Osjećaju dah jedan drugoga kako struji draškajući kožu. Odmakne glavu još malo prema stranicama lifta i pogleda ga. Za toplinu koja je obuzima nije prvenstveno zaslužno godišnje doba i nedostatak ventilacije. Dotakne mu usne svojima. Isprva nježno, pa sve strasnije. Prima je ispod pazuha i s lakoćom podiže skroz do vrha lifta. Malo je spusti, tako da nogama dotiče tlo i zarobi tijelom. Zadigne joj haljinicu i miluje butine. Ubrzava joj ritam srca, tiho zastenje. Otkopčava mu hlače. Obavijene noge oko njegova tijela i ritmični pokreti. Trešnja isprepletenih tijela spaja se sa onom lifta koji se pokreće. Ping… Otvaraju se vrata na njenom katu. Spušta je nježno i upita. Da Vam pomognem ponijeti vrećice? Poljubi ga još jednom i odmahuje glavom. Ne treba, hvala. Ruka podrhtava dok ključ ugurava u bravu ulaznih vrata stana. Zvuk telefona koji uporno zvoni. Draga, tu sam. Upravo sletio. Stižem za nekoliko minuta. Zaželio sam te se. Trči pod tuš i skida tragove neznanca. A lift? Ostati će njena mala tajna. Njen strah od malih prostora je izliječen. Čini joj se da će joj pri svakom ulasku u lift od sada postati toplije. |
A evo kako delphi kroz svoju kristalnu kuglu doživljava zadnji post.
Loše društvo djeca su odlajsala nekud s bakom, njih dvoje se izležavalo u naponu snage, nasred godišnjeg odmora, na morskome plavom žalu… ona se ustala, pogledala ga dok je škiljeći pokušavao protiv sunca razaznati po faci kakve su joj namjere, a ona se šeretski nasmiješila i krenula u more sjedio je i gledao dugo, čekao da malo otpliva dalje, skoro do pučine, pa će krenuti u lov na školjke pružio ruku u torbu i izvadio masku, a u masci paketić viagre, podvaljen u oblačiću nad glavom piše: «Ma kučka... ma mamu joj njenu, opet je čitala Sanjine blogove!» :@ P.S. Priznajem, malo sam lijena dovršiti priču, pa malo copy-pasteam uz dozvolu autora. Možda za koji sat. * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * Hmm.. čini se da i Udo ima nešto za reći na tu temu. DAJMO MU da se izrazi! Ipak je On (khm) susret popratio osobno i nadasve nepristrano. Događaj se zbio s vanjske strane bezimena otočića pred Paklenjacima. Odlučio je postići osobni rekord u zaronu s bocama. 64 metara i euforično dotakne kamen. Na njegovo bezgranično iznenađenje i ne mali strah, može i obratno, u njega je gledao par očiju... A ovo je tek početak. Za potpunu informaciju kliknite na Udine Tri želje (samo nježno, molim). On je, ipak, samo ozbiljan udo u godinama. Saznajte koga je susreo i što predstavljaju Želje. Da li su ispunjene? |
Prve sunčeve zrake odbijaju se i poigravaju površinom mora.
Ovako rano može nesmetano uživati u čaroliji. Sitni kamenčići i krhotine školjaka koje je more izbacilo na obalu bodu joj bosa stopala. Šum vjetra u krošnjama borove šume i miris mora rezervirani su samo za nju, jedinu siluetu na obali. Sjeda na obližnju stijenu. Sitne kapi mora koje nastaju dok valovi zapljuskuju stijene škakljaju je po nogama. Sunce joj grije tijelo i isušuje kapljice mora. Prislanja glavu na rame i kroz nosnice uvlači zrak. Voli miris soli na koži, pomiješan sa mirisom tijela i sunčeve topline. Uranja u plavetnilo mora. Napokon sasvim sama. Klizi uz dno. Takvo kretanje zahtjeva najmanje napora. Migolji i promatra sunčeve zrake koje se probijaju s površine mora. Igra svjetla i vode je opčinjava. Izvija se i izranja. Pliva prema pučini. Udara nogama, zamahuje jednom pa drugom ruku ispred tijela, glave uronjene u vodu. Nakon svakog četvrtog zamaha uzima zrak. Tijelo siječe valove. Pomalo iscrpljena, posustaje. Odmaknula je dovoljno daleko. Rukama sklanja kosu i kapi vode s lica. Ispruži se na leđima i pušta valovima da je nose. Jedini dodir sa stvarnošću je šum mora u ušima i svjetlo koje se probija kroz zatvorene kapke. Duboki zaron okomito do dna i klizi ponovo. Osjeti čvrsti stisak oko struka. Ispuni je paničan strah. Zadržava dah i pokušava se izvući. Vidjeti tko je iza nje. Najviše što joj uspijeva je primiti čvrste muške ruke i pokušati se otrgnuti. Sve ostaje samo na pokušaju. Prima je čvršće i povuče za sobom. Od iznenadnog pritiska ostaje bez daha. Prislanja joj nešto na lice. Prvo se pokuša istrgnuti, ali shvati da je to kisik. Srce joj ubrzano udara. Rukom prislanja masku na lice. Njegove ruke trgaju joj kupaći kostim. Pritišće je uz pjeskovito dno, i uzima. Valovi ih pomiču, dno joj se zarezuje u kožu, sol nagriza tek stvorene rane. Snažan je poput mora koje ih okružuje. Prima se za njega, za dno. Grabi. Ispušta masku. On popušta pritisak jedne ruke i prislanja joj dotok života čvrsto na lice dok je odostraga nabija na svoje čvrsto udo.* Ritam valova, ritam njega... izluđuje je. Iznosi je na obalu, obavije u ručnik. Iscrpljenu, ranjenu, zadovoljenu... Poljubi je nježno i upita. Draga, jesam li te iznenadio? *Ovaj ud se pojavio u priči isključivo kao tribute to Udo Čoroje vjerne čitateljice i obožavateljice, nadasve zahvalne za onih 0,17 (khm) bodova. Svaka daljnja sličnost je (naravno) slučajna. |
Bila jednom jedna Princeza. Živjela je u bajci (kao i sve prave Princeze). Lutajući bespućima susretne Princa.
Bajka je to prava. Živjeli su svako u svom dvorcu okruženom zidinama, kanalima punim krokodila. Čuvali su ih stražari. Putovi u Kraljevstvu bili su krcati zaprekama i magičnim tajnama. Zmajevi koji riču vatru, mačevi, čarobni napitci, toljage, putovi dugi sedam gora i sedam dola. Bilo je turnira, ranjavanja, borbi, goluba pismonoša, vezivanja, zakopanih blaga. (Samo je služinčad nestala jutros. Zaboravili im uplatiti doprinose za prošlu godinu.) I saznali bi punu priču da nije stigao Prinčev Ukaz u kojem je zabranjeno objavljivanje. Ali nije to jedina zabrana. Pričah nešto s Ivvom noćas. Zabranila mi kasnije prilaz blog-editu. Samo ne znam da li se to odnosi na vremenski period ili na tematiku (hihihihi). Zarazio me čarobni smijeh Kišobera. Toliko iz Svijeta Zabrana I Ograničenja jutros. Kad nađem temu o kojoj smijem pisati, javim se. |
Ovaj posao me izluđuje. Treba mi nešto bolje. Po mogućnosti ništa rada, obrnuto proporcionalno novaca. Kad se obogatim, krećem raditi stvari koje stvarno volim. Koliko god novaca (ne)donosile.
Da patentiram nešto? Zgroženost blagdanskim duhom (čitaj shoping-manijom) rađa ideju. Najprodavanija igračka. Tko bi odolio da svome djetetu ne kupi najnoviju idiotariju? S obzirom koliko se na igračke potrošilo ovih dana, dalo bi se nekako živjeti od sitnog postotka. Ali kako najprodavaniju? Takva tek treba postati! Ma ne... ako ju ja patentiram, to je sigurno nešto jako pametno. Ne može da omane! Karakteristike igračke uzdižu je na putu uspjeha. Dovoljno malena da je dijete može vući za sobom, a opet dovoljno velika da je sva ostala djeca primijete (ah, ta veličina…). Za djevojčice mucane i raznobojne. Mucana - u mom prijevodu – poželiš je maziti. Dok je miluješ, izražava osjećaje; prede, negoduje, stenje... (zvuk odabire dijete, ili snima vlastiti). Dečkićima dolazi sastavljiva/rastavljiva u nekoliko dijelova, s još ponekim rezervnim (pobuđuje maštovitost). Prodajemo i ekstenzije (naravno). I posebno izdanje mješavine gore navedenih (za bića poput mene). Nekoliko gumbića za promjenu karaktera. Primjerice, ako prigrlimo igračku ona se može ili priljubiti ili odguravati istom silinom. I poneki gumb za koji nitko ne zna čemu služi. Ne smije biti prejeftina. Ne-skupo po definiciji nije dobro, nije cool. Nisi faca s igračkom od 50 kuna! Hmm.. možda za početak počnem dilati male mace. Glavni nedostatak je što narastu, kako one tako i njihovi noktići (probala). A i svojeglave su. P.S. Sanja voli mučiti male životinje! |
Uđem u kuhinju. Tu sam u jednom trenutku smjestila gotovo sve biljke.
Lakše se brinuti za njih kad su mi "na oku". Ipak se u naših 50tak kvadrata lako zagubiti. Listovi spušteni do poda. Tegla u kojoj postoji naznaka života iz prahistorije. Hmmm... a bila je puna malih crvenih kuglica. Kanda jučer! Volim bilje. I veseli me kada promatram kako niču cvjetovi, rastu mali listovi, razvijaju se grančice. Pratim ponekad i BBC-ev dokumentarac vikendom - Vrtlarenje. Priprema za uređenje našeg novog vrta. Ma i trava će od moje prevelike ljubavi i brige nestati! Svaki put kad nabavim novu biljku Zakoniti me zeza. Ako mi se biljka sviđa, što je osuđujem na sigurnu smrt? One koje mi se svide i privuku me, zapravo imaju samoubilačke sklonosti. Viču... Skratite nam muke! Pustite nas Sanji! Za koji dan, u tretmanima žega-poplava, toplo-hladno, brinem se-ups! imam novu biljku! zaboravih! želja im je uslišana. Ostaju samo najotpornije. Odlučila sam iskoristiti svoj talent. Testirati ću zelena čudovišta na razne uvjete. Koje preživi sa mnom mjesec dana, proglašava se neuništivim! Može i u sondama na okolne planete. Prokušano mu ne treba ni hrana, ni voda, ni zemlja, ni zrak... |
Možda zaboravi kada ga je prvi puta vidjela. (Prolazio je na biciklu dok je šetala gradom s prijateljicom. Zaustavio se i pročavrljao. Pomislila je zašto se meni ne može svidjeti netko takav?) Možda zaboravi kada su prvi puta bili u kinu. (Poslije ju je pratio doma i nasmijavao.) Možda zaboravi kada je shvatila da joj nedostaje (Nije je zvao nekoliko dana, otišao u Beč. Kada se vratio, nazvao je kao da je zadnji razgovor bio jučer. I nije spomenuo gdje je bio.) Možda zaboravi kada je prvi puta krivo shvatio napravi kako želiš. (Mislio je da ga ne želi blizu, i otišao dan-dva do mora. Zvao ju je sa svake telefonske govornice, iz svakog kafića. Bilo je to prije ere mobitela.) Možda zaboravi kada ju je prvi puta mazio satima. (Psssst...) Možda zaboravi kada se šetala s prijateljicama gradom, a on je samo pozdravi. (Nije znao želi li da je vide s njim. Primila ga je za ruku i poljubila.) Možda zaboravi kada ju je prvi puta zaprosio. (Klečeći, na trgu u Veneciji, plavim prstenom. Nakon samo mjesec dana ljubavi.)
Pamtiti će kada ju je prvi put poljubio. (Pokušavala mu je reći da nemaju budućnosti. Ona ne zna biti s nekim toliko normalnim. Poljubio ju je. Poslije je samo zamuckivala. Nitko je nije tako ostavio bez riječi.) |
Kraj jedne, početak druge godine. Prekretnica?
Dan kao i svaki drugi. Treba li napraviti rezime godine koja ističe? Postupke rezimiram i revidiram u nekim svojim ciklusima. Danas nemam potrebu. Novogodišnje odluke za sljedeću? Vjerojatno ću jednu pogaziti prije jutra. Onda i ostale gube smisao. Zašto baš danas? Nova godina, nove prilike, novi izgovor za početak. Počeci brišu greške prošlosti, ili… ? Što je ova noć toliko drugačija od ostalih da bi nas navela zamisliti se nad našim življenjem? Vatromet na nebu, okupljeni dragi ljudi i zdravica. Zaželjeti nešto? Već godinama imam istu želju. Samo jednu. I ne trebam je poželjeti danas. Svaki atom moga tijela vrišti, želi, nada se... Svakodnevno. Svake sekunde. I na kraju... bez obzira koliko to ofucano zvučalo (a znam da zvuči), želim Vam da večer provedete u zagrljaju voljene osobe... i zaplešete. Oh let me see your beauty when the witnesses are gone Let me feel you moving like they do in Babylon Show me slowly what I only know the limits of Dance me to the end of love Dance me to the end of love |