Noga ispred noge... noga ispred noge... noga ispred noge...
Jedan-dva... jedan–dva... jedan–dva... tri–četiri...

Ruke su iza leđa, desnom pridržava lijevu. Pomalo pognuto gleda nezainteresirano u stazu ispred sebe. Dok korača, glavu klati lijevo–desno... lijevo–desno... suprotno od noge koju pruža.

Zelene cipele na vrhu se sužavaju i uzdižu u zavijutak, a na krajevima srebrni zvončići. Zvon-zvon... zvon-zvon...
Na glavi dugačka kapa s cuflekom na vrhu. Odora boje šume, malo predugi rukavi i široke nogavice.
Vilenjak maleni to je pravi.

Mrmlja u bradu nerazumljivo i zabrinuto. Što mu se desilo?
Proplanak ostaje iza njega, zalazi u šumu. Zastane i oštro skrene sa staze. Kad naleti na gusto šipražje ili srušena debla skrene ponovo. Presijeca nedavno pređene pute, vrti se u krug. Glas mu prelazi iz skroz nerazumljivih zvukova u pomalo smotani monolog.
- Gdje ja biti prije? Ja naći! Sam se gubio. Tu ne biti. Ja gubio! Što naći? Tražiti. Imalo, a nema više. Nisam. Samo gubila.
Nailazi na potočić i malo sjedne da se odmori. Skida cipele i šarene čarape, spušta noge u vodu. Na svakom stopalu sedam prstiju meškolji se u vodi. Umorno ih promatra i promišlja. Zbrkane riječi su njegov uobičajeni tok svijesti, bruje u glavi. Što? Traži. Ne. Što gubio? Nema. Gdje? Fali. Nađi.

Luta već puno dana i traži. Zaboravio je kada i od kuda je krenuo. S vremenom je zaboravio i što traži. Samo zna da mora dalje. Dok ne pronađe.
Jedino što primjećuje je neimanje izgubljenog. Ni šuma, ni vjetar, ni slap, ni maleni zečić što presječe mu put, ništa za njega ne postoji.

Satre ga umor i nakon dugo vremena osjeti potrebu za snom. Legne na mekano lišće i usne. Sanjao je zvijezde na vedrome nebu, dvije ruke koje se nježno drže i stare zajedno, pretvaraju se u prah. Pa pustinja, deve, oaza, ćup vode koji mu pruža djevojka kojoj marama otkriva samo oči. Odsjaj mjeseca, let, oceani, izgubljeni gradovi i potopljene civilizacije. Ledenjaci, pingvini, kitovi, pješčane obale, palme. Gradovi, mostovi, oluje, gromovi, uspavanka, nestanak struje, tama, svitanje, rosa. Krikovi, plač djeteta, štala, zvijezda. Ponovo zvijezde.

Probudio ga je cvrkut ptica. Predugo nije čuo ništa osim vlastitog mrmlja.
Sunce je ponovo sjalo i nesebično ga grijalo.
Tražeći nešto nekada davno bitno, zaboravio je sve ostalo.

Tražio je čarobnu prašinu ljepote življenja, a cijelo vrijeme je bila u njemu.
Sad kad zna svrhu potrage, kreće na novi zadatak.
Obasipati će svijet vilenjačkim prahom, bacati ga bićima pred oči da im približi zvijezde.

* * * * WUUUSHH! * * * WUUUSHH! * * * *