PLAVO je moja boja i tu nema…
Sigurno ste kod Kišober čitali ovih dana da vlada opasna bolest. Samo, onda se još nije znalo da je potonja prenosiva žicom. Eto, je. Provjereno. Otkrih na vlastitoj glavi, točnije zubu. Ni svi antibiotici, ni ubojice boli, ni romantični filmovi ne mogu mi pomoć da odspavam. I sad se čika Zubo i ja družimo. Onaj isti kojeg i Kišober posjećuje. Možda je sve krenulo onu subotu kad smo prošetale kod njega i najavile svoj skori dolazak. Vidjevši nam istinu u očima (čika Zubo je zapravo preobučena i ubačena stara vještica) kako naš naum i nije toliko stvaran, bacio je na nas čini ubrzanog kvarenja zuba. Tek toliko da nas namami u svoj brlog. I sada tamo slika, brusi (Što on vole da buši! Sigurno je gledao onu reklamu "će da sredimo" i uživio se.), kopa.. spominje neke kanale i punjenja, a uz to još i nonšalantno zvižduče. Ko da ja ne znam zašto mene glava rastura! Pih! Nije mu ni to bilo dosta! Gurnuo je dragu mi supatnicu po zubu niz stepenice! Mislim, nije baš on svojom rukom, ali je začarobirao stepenice da mijenjaju oblik i sapleću se pod nogama. Jučer sam (ponukana iskustvom drugog) silazila u rikverc. Čuvala leđa! Sve je to urota! Posjeti zubaru imaju i dobru stranu. Smješten je odmah pored kina (sigurno ima ugovor s njima i dobiva proviziju!), tako da poslije zubara skoknem na predstavu (to mi dođe umjesto lizalice koju iz očitih razloga baš i ne mogu konzumirati). U ponedjeljak su na repertoaru bili Bliski odnosi. Iz recenzije filma: …Vulgarni dijalozi izgovaraju se kratkim rafalnim rečenica s jasnim ciljem i značenjem. Odnosi koji funkcioniraju u lažima, raspadaju se čim se izrekne istina, a pokušaji manipuliranja, odnosno 'pobjeđivanja' završavaju nepovoljno. … …Ipak, bez obzira na nedostatak motiva likova, riječ je o bogatom spektru odnosa koji se odvijaju kroz nekoliko godina u Londonu. Njihova izgubljenost, bezosjećajnost, narcisoidnost, lakomislenost, lažljivost, glupost i perfidnost u svom tom paklu koji su si sami organizirali, djeluju ljudski slabo i zanimljivo, a kako je humor najbolji kad se temelji na vjernoj preslici života, ne čudi da „Bliski odnosi“ više puta izazivaju iskreni smijeh. Meni se svidjelo. Rijetko inteligentan scenarij s britkim dijalozima. Sinoć Besmrtnik. Tek iz bla-bla-truch-truch o filmu jasno mi je od kud se u dijalog ušuljala i šljivovica.:) New York 2095.-e godine. U neobičnoj piramidi koja lebdi na nebu, bogovi starog Egipta sude Horusu. U gradu je uhićena mlada žena imenom Jill plave kose i suznih očiju koja posjeduje tajnovite moći kojih ni sama još nije svjesna. Horus ima sedam dana da pronađe i opsjedne Jill... Jill je plava (ne žuta, plava). I ostavlja tragove boje. Scena u kojoj se kupa. Nikopol umoči ruku u vodu (plavu), a ona ga upozorava da se plavo njenih suza ne ispire. Godinu kasnije, njegova ruka je još uvijek plava. Volim plavo. I tragove. Što ću gledati sljedeći ponedjeljak? Baš sam jučer nešto razmišljala da kupim stan u blizini. Zubo, kino i neloša kava. Što čovjeku treba više da ga čini sretnim? :D Sad, postavlja se tu i financijska strana ovih posjeta čika Zubi i obavezni posjeti kinu + kafenisanje. Vrlo jednostavno. Bušenje mi je porezna olakšica (pa zapravo predstave plaća država:). Paralela se nametnula sama od sebe. Za ovu godinu nisam još podnijela poreznu prijavu! Hau suprajzingli of mi! |
Udruga Roda je pokrenula peticiju Vladi Republike Hrvatske za hitno slanje u saborsku proceduru Nacrta prijedloga Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji predstavljenog na sjednici Vlade 30. rujna 2004. godine i Hrvatskom državnom saboru za hitno izglasavanje predloženog Nacrta.
Predloženi Nacrt kvalitetno pokriva područje medicinski potpomognute oplodnje, predviđa i sankcionira sve moguće zloupotrebe, poštuje prava građana zajamčena Ustavom i zaštićena ostalim pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Za pacijente odjela medicinski potpomognute oplodnje u nekim slučajevima je njegovo donošenje jedini način da dođu do svog djeteta, pogotovo ako je riječ o osobama koje su temeljem medicinske indikacije kandidati za donaciju genetskog materijala. Sada su osuđene na čekanje, a reproduktivna dob im prolazi. Podržite akciju i potpišite peticiju. |
Nedjelja. Budi se lagano. Sunce je davno izišlo. Izležavati će se još malo. Treba joj nakon onog sinoć.
Još jedna burna noć. Večer s prijateljicama već tradicionalno počinje ispijanjem lakohola (onaj pomalo oštri sastojak zatomljen raznim aromama od kojeg se hihoće) i razmjenom najnovijih tračeva. Nekoliko praznih čaša, hihot i počinju dobacivanja lokalnih frajera. Kojeg će noćas usrećiti? Podsmjehuju im se. Misle li stvarno da su oni glavni? Sve je to igra. Ne sjeća se više koga je dovela kući. Nije ni bitno. Glavno da je zadovoljena. Težak miris alkohola i cigareta posvuda. Jedva ustaje i još žmireći otvara prozor i navlači zavjese. Noge su joj teške. Možda da se vrati u krevet i odspava još nekoliko sati. Probat će se osvježiti tušem. U kupaoni ugleda odraz muškarca. Podbuhlog i neurednog, a njegova muškost.. gotovo neprimjetna! Kako je mogla spavati s njim? Zašto je još ovdje? Obično im kaže da odu čim zabava prestane, a oni kao poslušni psi nestaju. Pričinja joj se kako joj je govorio sinoć o tome kako posjeduje moć pretvoriti je u nešto čega se najviše gnušala. Ma ne! Previše čita Sanjine priče! A ovoj nedostaje inspiracije, pa se ponavlja. Odlazi pod tuš. I dok voda ispire tuđe dodire, saginje glavu da joj kapljice masiraju vrat. Pogled pada na velika, nezgrapna, dlakava stopala. |
Pravila ove Igre ne izučavaju se nikako drukčije doli na uobičajen, propisan način, što iziskuje višegodišnji trud, a nikome od posvećenih ne bi moglo biti od koristi da se pravila Igre učine lakše savladivima.
Ta pravila, znakovni jezik i gramatika Igre neka su vrsta visoko razvijena tajnog jezika u kojemu su djelomice sadržane različite znanosti i umjetnosti, ali poglavito matematika i glazba (odnosno znanost o glazbi) i kojim se sadržaji i rezultati gotovo svih znanosti mogu izraziti i postaviti u međusobne odnose. Hermann Hesse: "Igra staklenim perlama" |
Prolazi parkom pored zamrznute fontane i klupa prekrivenih snijegom. Na kraju parka obasjanog tek uličnom rasvjetom - restoran. Konobar ispraća posljednje goste, gasi svjetla, zaključava i odlazi.
Velika staklena vrata koje vode u jednu od dvorana odškrinuta su, čini se. Nakratko se dvoumi, ali ipak lagano rukom pogurne vrata. Otvaraju se uz tihu škripu. Hladno joj je. Samo da se malo ugrije, pomisli. Na ulazi u salu zastane dok se oči privikavaju na mrak. Stolovi spremni za prve sutrašnje goste, uredno složen pribor. Pored zida izložbeni stol sa vinima. Nasred prostorije ugleda dobro poznatog starog prijatelja. Ote joj osmijeh. Elegantnih linija, impozantan je i sjajan, crn. Na njemu svijeće čekaju čaroliju koja će ih upaliti. Sjeda na klupicu. Približava prohladne ruke i dršćući prelazi po sjajnom crnilu. Podiže poklopac i sklanja zelenu tkaninu. Otkrivaju se redovi crnih i bijelih tipaka. Na mjesečini, nalik na bisere. Zaboravi na hladnoću i glad, zaboravi na strah. Smetne s uma da mora biti nečujna. Na rukama pletene rukavice bez prstiju. Prelazi dlanovima nježno preko pravilnih crno-bijelih oblika, miluje ih pogledom. Kažiprstom desne ruke pritišće tipku. Prvu bijelu unutar skupine od tri crne. Samo jedan ton, ali ona čuje melodiju kako odzvanja. Mjesečeva sonata. Zvuk postaje sve slabiji, dok ne iščezne. Ponovo pritisne istu tipku. Ruke počivaju spremne za igru crno-bijelu i milozvučnu. Zatvori oči. Prsti se pomiču malo iznad dirki, ne dotičući ih. Beščulna melodija potresa joj tijelo. Zvuk postaje sve jači i obuzima je. Nije ni shvatila kada je počela svirati. Prsti, prvotno malo zahrđali od hladnoće i predugog rastanka s crnim ljubavnikom ispunjeni su toplinom i ugodnom boli. Nisu dugo izvodili takve pokrete. Prsti pamte melodiju i pokrete. Posljednji taktovi i... tišina. Očni kapci još su spušteni. Kada ih otvori, ugleda plamen svijeća koji plamsajući prosipa boje i pokrete, po slikama obješenim na zidove. Od kada plamte? Sprema se na uzmak. Pogled joj se susretne sa crnim očima nepoznate žene. Stoji nalakćena na klavir i smiješka se. Pred njom dvije kristalne čaše pune crnog vina i sendvič. - Ovo je za vas, okrijepite se - govori pružajući joj hranu. Poželi nestati, ali nešto u tim očima uvjeri je da joj može vjerovati. Prihvati sendvič objema rukama i tek nakon nekoliko ugriza shvati koliko brzo i halapljivo proždire. Nasmije se sama sebi i postidi. - Oprostite… bila sam gladna. Gledala ju je raščupanu i promrzlu u staroj odjeći. Zamusani obrazi, ranjavi prsti i crno ispod noktiju. Nalikuje na djevojčicu uhvaćenu u nepodopštini. Totalna suprotnost instrumentu koji svira. Ponudi joj čašu s vinom i predloži zdravicu. |
TIP DANA: Ukoliko npr. svote na ugovorima s jednom valutom prikazujete u drugoj, a pritom vam treba i broj ugovora, nije nužno i neophodno i sam broj ugovora pretvarati u tu novu valutu.
Postoji realna šansa da ćete raditi posao dvaput.:) TIP DANA num 2 (uh, što volim kad sam produktivna!:): Kad vam se kao prepreka ukažu zatvorena vrata, prvo ih otvorite (ili zamolite nekog za isto), a tek potom prođite kroz njih. Da pribilježim, čisto kao podsjetnik sebi... - smanji kave - povećaj spavanje |
Veliki fluorescentni brojevi na satu pokazuju 02:17. Trebala bi spavati, a ne može. Tijelo je umorno, oči se sklapaju, ali mozak i dalje radi, buči.
Pogled kroz prozor prema parku. Hladno je i mračno. Odlazi prošetati. Zaustavi se kod klupe, popne na sjedalicu i sjedne na naslon. Tako je manje hladno. Toplim zrakom dahne u šake ne bi li se ugrijala. Svijetlo noćnih svjetiljki, bjelina snijega i magla čine noć manje mračnom, rasipaju bjelinu. Prilazi joj poznata, draga kontura, pomalo pogrbljena. Miris tek ispečenih krafni, stara umrljana pregača sa cvjetovima i smežurane ruke. Zvuk valcera probija se tiho kroz maglu. Strauss. Na lijepom plavom Dunavu. Vrtjele su se plešući po kuhinji dok je bila mala i igrala se s tijestom. Sjedne pored nje na klupu. Odjednom postane toplo, neka čudna svjetlost ih obasja. Spusti se bliže, zagrize u ponuđenu krafnu i stavi glavu u staračko krilo. Bolje nije jela godinama. Samo ona ih je znala takve napraviti. Uostalom, ona je sve znala najbolje. Bila je njena ljubav, njen učitelj, njen zaštitnik. - Imam ti puno toga za pričati. - Znam, sve znam… Uvijek je znala. I tako su razgovarale bez riječi. Dodirima, milovanjima, smiješkom, drhtajem usana. Kao ljubavnice, kao majka i dijete, kao sestre. Smijala se, plakala, suze joj caklile u očima, hihotala. Bila je tješena, milovana, prihvaćena. S njom je bila ono sve što je inače s mnogima. Sve One u njoj se slomile, otvorile, uzdigle i postale Jedno. Zaspala je pred jutro, na klupi usred parka s glavom na toplom krilu uljuljkana dodirima i tihim pjevušenjem. Svu noć šaputala joj je u uho tajne o prošlosti i budućnosti, o ljubavi. I njihala je kao malo dijete, kao nekoć. Probudio ju je dodir ruke na obrazu. Nježne, pomalo hrapave, pune i mirisne. Staračke pjege još se nisu nazirale. Milujući je prenosila joj je mudrost. A prošle su te ruke svašta. Prematale su djecu, prale podove, štitile od batina. Preživjele su ratove, bonove i točkice, neimaštinu, vlakove. Mijesile su najmirisnije kolače, podizale je i voljele. Rastale su se bez riječi. Znala je da će se sresti ponovo. U nekoj magli, u nekom životu. Jer samo je ona znala bezuvjetno je voljeti. Tuga i sreća, bol i prasak u središtu i Jedno opet postane Mnoge. -- 35 dag glatkog brašna 5 dag putra 3,5 dag šećera malo ruma malo soli 1 cijelo jaje + 3 žumanjka 1 germa 2 dl mlijeka |
Danas joj je rođendan. Pomno je birao mjesto kuda će je odvesti. Bila je izbirljiva, pomalo ohola.
Sinoć kasno stigli su u kuću od kamena pored obale mora. Promeškolji se u snu i nerazumljivo promrmlja. Promatrao ju je kako spava. Djelovala je nježno i mazno. Volio ju je takvu. Nije se micao pazeći da je ne probudi. Povremeno bi dok je spavala nesvjesno prislonila svoje tijelo uz njega. Samo tada je nalikovala na nezaštićenu djevojčicu. Prvim treptajem oka i buđenjem vlastite svjesnosti postajala je hladna, udaljena. Smatrao je to njenom linijom obrane, njenim strahom od bliskosti. Sunčeve zrake probijale su se kroz prozor i grijale njihova tijela. Šum borova i miris mora. U sobi ispunjenoj starinskim namještajem nalazila se i komoda s knjigama. Pronađe jednu s kratkim pričama. Iskrade se tiho u kuhinju, namaže kruh maslacem, pristavi kavu i iscijedi naranče. Probudi je poljupcem i posluži doručak u krevetu. Već dugo želi smjestiti se blizu nje i čitati joj dok mu ruka luta udubinama njenih leđa. Knjige su bile njegov svijet. Malo nevoljko, dok je zadovoljno ispijala kavu, pristane. Legne pored njega. Trebalo joj je neko vrijeme da se navikne na njegove nježnosti i opusti, svaki puta ponovo. Znala je da mu može vjerovati, ali njeno tijelo grozilo se dodira. Otvori knjigu, prelista je i pronađe priču nazvanu njenim imenom. Čitana je više puta, označena savinutim uglom papira na vrhu stranice. Nekoliko slika djetinjstva, mučni opisi odbačene i zanemarene djevojčice, tvrdoglave u naumu da preživi. Osjeti kako joj tijelo podrhtava i pomisli, smeta joj njegova ruka, pa je makne. Kad zajeca, ponovo je nježno zagrli i poljubi u tjeme. Njene suze kliznu s obraza k njemu. Glavom mu protutnji pitanje. Zar je moguće? Ona? Privije je bliže i stisne šake u želji za osvetom. A u glavi košmar. UPDATE: Niste shvatili. Ne održava se licitacija ima li ili nema nastavka. :D To je samo obična Priča. |
Dragi,
Ona hrpa šarenila u desnom kutu spavaće sobe ako gledaš prema krevetu, da.. ona koja raste, čiji vrh možemo dosegnuti samo penjanjem na ljestve, to je čisto rublje. Samo ga treba ispeglati. Možeš? Barem jednu košulju meni, jednu tebi. I one moje crne hlače, trebale bi biti pri vrhu. Nedavno su oprane. Samo.. pazi, da ne zamijeniš hrpe. Ona druga, pomalo slična po šarenilu, obliku i veličini u lijevom kutu je sa zamazanim. Njega ne trebaš ispeglati. Samo razdvojiti bijelo i šareno i oprati (peglanje dolazi kasnije). Treba odvojeno strpati u mašinu. Objasnila bi ti kako se njome rukuje, ali.. ne stignem. Upute za upotrebu su u dnevnom boravku. Zajedno sa ostalim sličnim uputama i garancijama. Ne pitaj gdje, jer ne znam. Lako ćeš ih pronaći, sigurna sam. Mora postojati neki sistem po kojem odlažemo papire, ili..? Nego, da objasnim to s bijelim i šarenim. Znam da je komplicirano (vidiš kako ja radim težak posao inače). Bijelo ne podrazumijeva baš sve što je bijelo. To su uglavnom ručnici, posteljina, gaćice, krpe za suđe.. Ma znam da nemamo ništa od toga bijelo (osim ako se ne računaju one tvoje edicije roza i plavih potkošulja nastalih dosadašnjom nepažnjom), to se samo tako kaže. Ne trpaj košulje, pa makar i bile bijele. Ne pitaj sad zašto, ne mene, nemam vremena.. Pitaj one koji su napravili tu podjelu. Ostalo pročitaj u uputama - malo praška, omekšivač, namjestiš temperaturu i program. Samo nemoj pobrkati hrpe odjeće. To tvoje lijevo i drugo lijevo. Ponekad se pitam koliko strana imaš. Bolje i to nego da si desno i drugo desno. Za svaki slučaj, malo prošnjofaj. Razjasnit će ti se. Dok puniš mašinu, neupitno ćeš uočiti velike hrpe neidentificiranih oblika i mirisa. Tamo je završilo sve naše suđe uz pomalo smeća! Ako možeš speri skoreno, inače.. bacaj. Onda možeš iznijeti van i sve staklo, plastiku i papire s kojima se sudaramo prolazeći hodnikom. Imam prijedlog, mogli bi od sada koristiti samo plastični tanjure, pribor i šalice. Ne treba ih prati, samo baciti. Vidiš kako je ovo dosadašnje nepraktično. Ima još puno toga što ti želim reći, ali ne stignem.. Žurim na kavu. I drugu kavu. Skoro zaboravih, uključi mašinu, pomaže. O problematici kupaone obavijestim te SMSom. I.. molim te, usisaj stan ili spusti rolete. Ne mogu gledati ovu prašinu. U tami nestaje. ljubi te tvoj Bloger |
Površina ispred bijele kuće popločena je bijelim kamenim pločama. Bijela garaža prislonjena s desne strane. Unutra parkiran poveći obiteljski automobil, bijeli.
Iza kuće ploha posuta šljunkom. Nigdje stabala, cvijeća, grmova, čak ni trave i korova. Kuća i okućnica nalikuje susjednoj, i onoj pored. Naselje bijelo i sivo, bezbojno. Bezlično. Ne čuje se lavež pasa, ni smijeh razigrane djece. Mir narušava identični automobil koji ulazi u naselje. Parkira se pred jednom od kuća. Iz njega izlazi četvero ljudi u bijelom. Kosa im je prekrivena bijelim navlakama. Žena, muškarac i dvoje djece. Mališani poslušno uzimaju bijele vrećice iz prtljažnika i unose ih u kuću. Za njima žena. Muškarac parkira auto u garažu i zatvara je. Sve bez riječi. Pokreti su im smireni i ujednačeni, lica bezlična, ne odražavaju osjećaje. Ponovo potpuna tišina. Bića koja obitavaju ovdje rezultat su dugogodišnjih ispitivanja i eksperimenata. Znanstvenici ubrzano izvode pokuse na novoj rasi koja će raditi, govoriti, živjeti, ali ne i osjećati. Na sterilnim primjercima koji ne maštaju, ne pate, ne smiju se, ne plaču, ne vole. Žele napraviti savršenu radnu snagu igrajući se njihovom genetskom tvorevinom. U kući bijeli namještaj. Nema aparata koji prenose sliku i zvuk. Nema boja. Bijeli zidovi, bijeli tepisi na bijelim podovima. Nema slika ni fotografija. Nema igračaka ni knjiga. Nema šarenih sitnica prikupljenih negdje usput. Jedna prostorija u prizemlju je zaključana. To je mjesto gdje u drugim kućama čuvaju namirnice. Djeci je tamo zabranjen pristup. Nikome ne smiju spomenuti zaključanu bravu. I ne govore. Ne pitaju se zašto. Naučeni su slušati bez pogovora. U prostoriju se ulazi kroz bijela vrata. Naoko obična. Na policama namirnice, ponešto alata. Kada se pomakne bijela presvlaka na podu, otkriva se skriveni prolaz. Ispod kuće nalazi se još jedna prostorija. Iskopana u tajnosti. Njeni zidovi pokriveni su bojama; udobni namještaj, svijeće, jastuci. U teglama uzgojeni začini. Odrasli koji obitavaju u ovoj kući jedine su osobe koje znaju za njeno postojanje. Oni su greška. Njihovi geni bili su jači od eksperimenata. Vrlo rano spoznali su svoju različitost. Kada su naišli na nerazumijevanje i nazrijeli opasnost koja im prijeti, zatomili su vlastitu individuu. U svojoj djeci vide naznake njih samih. Još su mala. Ne žele ih dovesti u opasnost. Kad budu dovoljno veliki da shvate, otkriti će im tajnu. Kasno noću iskradaju se iz svojih bijelih soba, napuštaju neudobnu postelju. Zaštićeni tamom nečujno silaze u podrum i zaključavaju se. Okret ključa sa unutrašnje strane prolaza i s lica spadaju maske. Dolaze ovamo opustiti se, prestati sa pretvaranjem. Upale svijeće i puste lagane zvuke muzike da se razliju i ispune prostoriju. Boje igraju pod trepetom svjetlosti. Povremeno naprave nešto fino za pojesti dodajući začine koje sami uzgajaju. Često odmara glavu na njegovom trbuhu dok je voljena ruka nježno miluje, ne strahujući hoće li ih netko vidjeti. Čitaju knjige jedan drugome, razgovaraju, gađaju se jastucima, nasmijavaju, plešu. Ili se samo drže za ruke. Dolaze ovamo prepustiti se, osjetiti se živima i voljeti. |