Površina ispred bijele kuće popločena je bijelim kamenim pločama. Bijela garaža prislonjena s desne strane. Unutra parkiran poveći obiteljski automobil, bijeli.
Iza kuće ploha posuta šljunkom. Nigdje stabala, cvijeća, grmova, čak ni trave i korova.
Kuća i okućnica nalikuje susjednoj, i onoj pored. Naselje bijelo i sivo, bezbojno. Bezlično. Ne čuje se lavež pasa, ni smijeh razigrane djece.
Mir narušava identični automobil koji ulazi u naselje. Parkira se pred jednom od kuća.
Iz njega izlazi četvero ljudi u bijelom. Kosa im je prekrivena bijelim navlakama.
Žena, muškarac i dvoje djece. Mališani poslušno uzimaju bijele vrećice iz prtljažnika i unose ih u kuću. Za njima žena. Muškarac parkira auto u garažu i zatvara je.
Sve bez riječi.
Pokreti su im smireni i ujednačeni, lica bezlična, ne odražavaju osjećaje.
Ponovo potpuna tišina.
Bića koja obitavaju ovdje rezultat su dugogodišnjih ispitivanja i eksperimenata.
Znanstvenici ubrzano izvode pokuse na novoj rasi koja će raditi, govoriti, živjeti, ali ne i osjećati. Na sterilnim primjercima koji ne maštaju, ne pate, ne smiju se, ne plaču, ne vole.
Žele napraviti savršenu radnu snagu igrajući se njihovom genetskom tvorevinom.
U kući bijeli namještaj. Nema aparata koji prenose sliku i zvuk.
Nema boja. Bijeli zidovi, bijeli tepisi na bijelim podovima. Nema slika ni fotografija. Nema igračaka ni knjiga. Nema šarenih sitnica prikupljenih negdje usput.
Jedna prostorija u prizemlju je zaključana. To je mjesto gdje u drugim kućama čuvaju namirnice. Djeci je tamo zabranjen pristup. Nikome ne smiju spomenuti zaključanu bravu. I ne govore. Ne pitaju se zašto. Naučeni su slušati bez pogovora.
U prostoriju se ulazi kroz bijela vrata. Naoko obična. Na policama namirnice, ponešto alata. Kada se pomakne bijela presvlaka na podu, otkriva se skriveni prolaz.
Ispod kuće nalazi se još jedna prostorija. Iskopana u tajnosti. Njeni zidovi pokriveni su bojama; udobni namještaj, svijeće, jastuci. U teglama uzgojeni začini.
Odrasli koji obitavaju u ovoj kući jedine su osobe koje znaju za njeno postojanje.
Oni su greška. Njihovi geni bili su jači od eksperimenata.
Vrlo rano spoznali su svoju različitost. Kada su naišli na nerazumijevanje i nazrijeli opasnost koja im prijeti, zatomili su vlastitu individuu. U svojoj djeci vide naznake njih samih. Još su mala. Ne žele ih dovesti u opasnost. Kad budu dovoljno veliki da shvate, otkriti će im tajnu.
Kasno noću iskradaju se iz svojih bijelih soba, napuštaju neudobnu postelju. Zaštićeni tamom nečujno silaze u podrum i zaključavaju se.
Okret ključa sa unutrašnje strane prolaza i s lica spadaju maske.
Dolaze ovamo opustiti se, prestati sa pretvaranjem. Upale svijeće i puste lagane zvuke muzike da se razliju i ispune prostoriju. Boje igraju pod trepetom svjetlosti.
Povremeno naprave nešto fino za pojesti dodajući začine koje sami uzgajaju.
Često odmara glavu na njegovom trbuhu dok je voljena ruka nježno miluje, ne strahujući hoće li ih netko vidjeti. Čitaju knjige jedan drugome, razgovaraju, gađaju se jastucima, nasmijavaju, plešu. Ili se samo drže za ruke.
Dolaze ovamo prepustiti se, osjetiti se živima i voljeti.
Post je objavljen 03.02.2005. u 19:59 sati.